Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1948/08 (M.K. iz Fojnice)

Odluka donesena 08. 12. 2010.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1948/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 12. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP-1948/08, rješavajući apelaciju M.K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 9. i 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.K. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-

Uvp-07-000281 od 8. oktobra 2009. godine i Presude Kantonalnog sudau Novom Travniku broj U-299/05 od 1. juna 2006. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.K. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-895/03 od 25. jula 2008. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.K. podnesena protiv Rješenja Kantonalne administrativne tužbe Mostar Federalnog zavoda za penzijsko invalidsko osiguranje Mostar matični broj 5021717968 od

27. maja 2008. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. M.K. iz Fojnice (u daljnjem tekstu: apelant), dostavio je 6. maja 2008. godine podnesak Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) koji je prvobitno bio zaveden pod brojem SU-36/08, a nakon što je apelant popunio i 27. juna 2008. godine dostavio Ustavnom sudu obrazac apelacije predmet je registrovan pod brojem AP-1948/08. U apelaciji je kao osporene odluke naveo Presudu Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-U-07-000358 od 6. jula 2007. godine i Presudu Kantonalnog suda u Novom Travniku broj U-299/05 od 1. juna 2006. godine. Nakon toga, apelant je 28. jula, 9. avgusta, 24. novembra 2008. godine i 19. januara 2009. godine dostavio Ustavnom sudu dopune apelacije. Uz dopunu apelacije od 9. avgusta 2008. godine apelant je dostavio Rješenje Kantonalne administrativne tužbe Mostar Federalnog zavoda za penzijsko invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba) matični broj 5021717968 od 27. maja 2008. godine. Takođe, apelant je 4. marta 2009. godine dostavio Ustavnom sudu dopunu apelacije u kojoj je kao osporenu odluku naveo Presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-895/03 od 25. jula 2008. godine, te 5. novembra 2010. godine dopunu apelacije u prilogu koje je dostavio Presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-07-

000281 od 8. oktobra 2009. godine.

2. Presudom Kantonalnog suda u Novom Travniku broj U-299/05 od 1. juna 2006. godine, odbijena je kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv Rješenja Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: FMO) broj 04-34-2-10179-1/05 od 5. oktobra 2005. godine, kojim je odbijena kao neosnovana njegova žalba podnesena protiv Rješenja FMO broj 04-34-2-10179/05 od 25. avgusta 2005. godine, a kojim je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za zaključenje sporazuma o uslovima penzionisanja po Uredbi o povoljnijim uslovima za sticanje prava na starosnu penziju vojnih osiguranika Vojske Federacije BiH („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 18/04, 27/04 i 47/04; u daljnjem tekstu: Uredba).

3. Apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj U-299/05 od 1. juna 2006. godine, koji je uvažen Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Uvp-07-000281 od 8. oktobra 2009. godine, tako što je predmetna presuda preinačena na taj način što je apelantova tužba odbačena.

4. U obrazloženju presude Vrhovnog suda je navedeno da po ocjeni tog suda nisu bile ispunjene zakonske pretpostavke za pokretanje upravnog spora u konkretnom slučaju, pa se zbog toga presuda prvostepenog suda ne može ocijeniti kao pravilna i na zakonu zasnovana. Naime, Vrhovni sud je istakao da je odredbama člana 8. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima propisano da se upravni spor može voditi samo protiv upravnog akta, a upravni akt je akt kojim nadležni organ rješava o izvjesnom pravu ili obavezi građanina ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari. Vrhovni sud je zaključio da osporenim i prvostepenim rješenjem nije rješavano o izvjesnom pravu ili obavezi apelanta u nekoj upravnoj stvari već o njegovom zahtjevu za zaključenje sporazuma o uslovima penzionisanja po Uredbi (članom 9. je propisano da prava iz Uredbe mogu koristiti vojni osiguranici iz člana 5. stav 1. te Uredbe koji potpišu sporazum sa FMO o uslovima penzionisanja), pa akti FMO o odbijanju potpisivanja takvog sporazuma nemaju svojstvo upravnog akta protiv kojeg se može voditi upravni spor jer se u tom slučaju u radi samo o predradnji koja bi eventualno mogla dovesti do sticanja prava na starosnu penziju po odredbama Uredbe, ali samo da je takav sporazum i bio zaključen, a što nije bio slučaj u predmetnoj stvari. Takođe, Vrhovni sud je istakao da ni jednom odredbom Uredbe nije propisan postupak, ni način rješavanja u slučaju kada tuženi organ odbije da potpiše navedeni sporazum. Shodno naprijed navedenom, Vrhovni sud je zaključio da u konkrtnom slučaju nisu bili ispunjeni uslovi za meritorno rješavanje po tužbi podnesenoj protiv akta koji ne predstavlja upravni akt, pa je na osnovu člana 46. stav 2. Zakona o upravnim sporovima uvažio zahtjev za vanredno preispitivanje navedene presude i tu presudu preinačio tako što je primjenom člana 25. stav 1. tačka 2. Zakona upravnim sporovima odbacio tužbu.

5. Presudom Vrhovnog suda broj U-895/03 od 25. jula 2008. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv Zaključka Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno oslobodilačkog rata broj UP-1-04/2-41-2023/02 od 24. decembra 2002. godine, kojim je prekinut postupak po apelantovom zahtjevu za ostvarivanje prava na lično izuzetno materijalno obezbjeđenje do pribavljanja mišljenja Instituta za ocjenjivanja radne sposobnosti u oblasti penzijskog i invalidskog osiguranja Sarajevo (u daljnjem tekstu: Institut) o apelantovoj radnoj sposobnosti, a po završenom liječenju apelanta.

6. U obrazloženju predmetne presude je konstatovano da je apelant više puta odlazio na vojno ljekarsku komisiju radi utvrđivanja mogućnosti privređivanja odnosno stepena invalidnosti, kao i da je u svim tim stručnim nalazima i mišljenjim utvrđeno da se u konkretnom slučaju mora nastaviti apelantovo liječenje pod kontrolom urologa i pneumfiziologa, a po potrebi i u hospitalnom tretmanu sve do stabilizacije stanja i sanacije TBC oboljenja urinarnog trakta, pa tek nakon toga odlučiti o njegovoj mogućnosti privređivanja. Nadalje, navedeno je da je odredbom člana 1. Zakona o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju ratnih vojnih invalida i porodica poginulih boraca („Službeni list Republike Bosne i Hercegovine“, br. 33/95, 37/95, i 17/96) propisano da pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje mogu ostvariti pripadnici Oružanih snaga RBiH kod kojih je utvrđen gubitak radne sposobnosti za privređivanje nastao kao posljedica rane, povrede, ozljede ili bolesti zadobijene za vrijeme službe u Armiji RBiH, a sve počev od prvih oružanih sukoba u Bosni Hercegovini. Razmatrajući spis predmeta, Vrhovni sud je zaključio da tužba nije osnovana zbog toga što je tuženi imao osnova da zaključkom prekine postupak u smislu odredbe člana 42. Zakona o upravnom postupku, jer od pitanja da li kod apelanta postoji ili ne trajni i potpuni gubitak mogućnosti za privređivanje zavisi njegovo pravo na lično izuzetno materijalno obezbeđenje, a to se ne može sa sigurnošću utvrditi dok se ne okonča apelantovo liječenje i utvrdi koje posljedice su bolest i ranjavanje ostavile po njegovo tijelo i zdravlje i da li je ili ne sposoban za privređivanje.

7. Rješenjem Kantonalne administrativne tužbe matični broj 5021717968 od 17. januara 2007. godine, potvrđenim Rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod) matični broj 02/1-5021717968 od 15. maja 2007. godine, apelantu nije priznato pravo na starosnu penziju.

8. Apelant je podnio tužbu protiv Rješenja Federalnog zavoda matični broj 02/1-5021717968 od 15. maja 2007. godine, koju je Kantonalni sud u Mostaru uvažio Presudom broj 007-0-U-07-000358 od 6. jula 2007. godine, te je poništio osporeno i prvostepeno rješenje i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje.

9. U ponovnom postupku, Kantonalna administrativna služba je donijela Rješenje matični broj 5021717968 od 27. maja 2008. godine, kojim apelantu nije priznato pravo na starosnu penziju. Iz dokumentacije u spisu predmeta proizilazi da je apelant izjavio žalbu protiv Rješenja od 27. maja 2008. godine, ali da nije pokrenuo upravni spor zbog neodlučivanja povodom žalbe u predmetnom postupku.

10. Apelant se žali na povredu na povredu prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i povredu povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

12. Dopustivost u odnosu na Presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-07-000281 od 8. oktobra 2009. godine i Presudu Kantonalnog suda u Novom Travniku broj U-299/05 od 1. juna 2006. godine.

13. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju. Potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u postupku koji je okončan pobijanom presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-07-000281 od 8. oktobra 2009. godine, odlučivalo o apelantovim građanskim pravima i obavezama. U predmetnom postupku, Vrhovni sud je uvažio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda u Novom Travniku, preinačio tu presudu i odbacio apelantovu tužbu, jer akt koji je pobijan tužbom u upravnom sporu nije upravni akt. Dakle, iz navedenog proizilazi da u postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, nije odlučivano o apelantovim građanskim pravima i obavezama u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, nego o procesnoj dopustivosti apelantove tužbe, pa stoga slijedi da je predmetna apelacija u ovom dijelu u odnosu na navodne povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Takođe, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o apelantovom pravu na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija i u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

14. Dopustivost u odnosu na Presudu Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj U-895/03 od 25. jula 2008. godine

15. Apelant osporava i Presudu Vrhovnog suda broj U-895/03 od 25. jula 2008. godine, kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv zaključka kojim je prekinut postupak po apelantovom zahtjevu za ostvarivanje prava na lično izuzetno materijalno obezbjeđenje do pribavljanja mišljenja Instituta, a po završenom liječenju apelanta. Ovdje se također postavlja pitanje primjenjivosti član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju. Potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u postupku koji je okončan pobijanom presudom odlučivalo o apelantovim građanskim pravima i obavezama. Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku nije meritorno rješavalo o apelantovom zahtjevu, nego je samo utvrđivano postojanje zakonskih pretpostavki za vođenje postupka. Pa kako apelant nije okončao liječenje i pribavio ljekarski nalaz nadležni organi su ocijenili da u činjeničnopravnom smislu nisu ispunjene pretpostavke za vođenje predmetnog postupka. Dakle, u predmetnom postupku nije odlučivano o apelantovim građanskim pravima i obavezama, nego samo o procesnim pitanjima. Stoga, pitanje koje se ovim žalbenim navodima postavlja nije obuhvaćeno garancijama iz člana. II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je apelacija u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Takođe, Ustavni sud smatra da se u predmetnom postupku nije odlučivalo ni o apelantovom pravu na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija i u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.

16. Dopustivost u odnosu na Rješenje Kantonalne administrativne službe matični broj 5021717968 od 27. maja 2008. godine

17. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da Rješenjem Kantonalne administrativne službe matični broj 5021717968 od 27. maja 2008. godine apelantu nije priznato pravo na starosnu penziju i da je apelant protiv tog rješenja podnio žalbu koja do podnošenja apelacije nije riješena. U vezi sa tim, Ustavni sud primjećuje da u konkretnom postupku ne egzistira konačna odluka koju bi apelant mogao osporavati svojom apelacijom, odnosno da je apelant propustio da iskoristi raspoložive pravne lijekove kako bi došao do konačne sudske odluke u ovom predmetu. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 20. stav 1. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine FBiH» broj 9/05) propisano da ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnom, propisom određenom kraćem roku donio rješenje o žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila u skladu sa članom 10. ovog Zakona, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena. Dakle, iz naprijed navedenih zakonskih odredbi proizlazi da je apelant kao stranka u postupku, prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu imao mogućnost da se, zbog neodlučivanja drugostepenog organa o izjavljenoj žalbi u konkretnom predmetu, obrati upravnoj inspekciji u skladu sa članom 10. Zakona o upravnim sporovima, te ukoliko isti ne postupi u skladu sa zahtjevom upravne inspekcije, imao bi mogućnost pokretanja upravnog spora pred nadležnim kantonalnim sudom. Propuštanjem da iskoristi navedene pravne lijekove apelant se lišio mogućnosti da dođe do konačne sudske odluke o predmetu apelacije. S obzirom da apelant nije pokrenuo upravni spor, Ustavni sud zaključuje da za meritorno razmatranje apelacije u ovom dijelu nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih po zakonu u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tač. 9. i 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1948/08 (M.K. iz Fojnice) | Sudska praksa | Aktio