Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3331/10 (T. B.)
Odluka donesena 08. 12. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3331/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 3331/10, rješavajući apelaciju Trive Banjca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Trive Banjca podnesena protiv presude Kantonalnog suda Bihać broj 01 0 U 000711 09 U od 29. aprila 2010. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Trivo Banjac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ključa, podnio je 2. augusta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 000711 09 U od 29. aprila 2010. godine.
2. Služba za stambeno-komunalnu oblast, obnovu i snaciju Općine Ključ (u daljnjem tekstu: Služba) je donijela zaključak broj 04-23-129/02 od 14. januara 2003. godine kojim je odbačen kao neblagovremen zahtjev apelanta za vraćanje u posjed stana u Sanici u ulici Maršala Tita broj 73 (sada Oslobodilačka 73), te da se ne radi o devastiranom stanu jer je isti dodjeljen na privremeno korištenje.
3. U obrazloženju rješenja Služba je navela da je apelant 27. juna 2002. godine podnio zahtjev za vraćanje u posjed spornog stana, ističući da je nosilac stanarskog prava na istom, što je u suprotnosti sa rokovima propisanim članom 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (»Službene novine FBiH«, broj: 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01; u daljnjem tekstu: Zakon), kojim je propisano da rok za podnošenje zahtjeva za povrat stanova je 15 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, a taj rok je izuzetno produžen do 4. oktobar 1999. godine. U obrazloženju je dalje navedeno da je Služba zaključila u pogledu CRPC odluke broj 702-701-1/1 od 5. augusta 1999. godine, da je apelantu propuštanjem podnošenja zahtjeva za izvršenje CRPC odluke kojom se potvrđuje stanarsko pravo u u smislu odredbe člana 5. stav 2. Zakona o izvršenju odluka CRPC-a, odnosno u roku od 18 mjeseci, stanarsko pravo prestalo. Nadalje, Služba je utvrdila u pogledu navoda apelanta da je stan devastiran, da isti to nije jer je bio dodjeljen na privremeno korištenje. Obzirom na navedeno Služba je zaključila da je apelant propustio sve Zakonom propisane rokove i odbacila zahtjev kao neblagovremen.
4. Rješenjem Kantonalnog Ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Bihać Unsko-Sanski kanton (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 11/2-23-124-UP-2/03 od 5. jula 2003. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv zaključka Službe broj 04-23-
129/02 od 14. januara 2003. godine.
5. Apelant je 12. februara 2007. godine podnio prijedlog za obnovu postupka okončanog rješenjem Ministarstva broj 11/2-23-124-UP-2/03 od 5. jula 2003. godine, koji je uvažen zaključkom broj 11/2-23-124-UP-1/07 od 31. oktobra 2007. godine.
6. Rješenjem Ministarstva broj 11/2-23-124-UP-1/07 od 12. januara 2009. godine ostavljeno je na snazi rješenje istog organa broj 11/2-23-124-UP-2/03 od 5. jula 2003. godine.
7. Kantonalni sud je 29. aprila 2010. godine, rješavjući po tužbi apelanta, donio presudu broj 01 0 U 000711 09 U od 29. aprila 2010. godine, kojom je odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu izjavljenu protiv rješenja Ministarstva broj 11/2-23-124-UP-1/07 od 12. januara 2009. godine
8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je Ministarstvo postupilo na zakonit i pravilan način kada je ostavio na snazi rješenje istog organa broj 11/2-23-124-UP-2/03 od 5. jula 2003. godine kojim je odbijena žalba apelanta kao neosnovana izjavljena protiv zaključka Službe broj 04-23-129/02 od 14. januara 2003. godine. Naime, drugostepeni organ je pravilno postupio kada je prihvatilo zaključak prvostepenog organa koji je pravilno primjenio odredbe člana 5. Zakona.
9. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
11. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
12. Ustavni sud zapaža da je odredbama člana 5. stav 1. Zakona propisano da se zahtjev za povrat stana koji je proglašen napuštenim može podnijeti do 4. jula 1999. godine, odnosno do 4. oktobra 1999. godine za stanove koji nisu proglašeni napuštenim. U konkretnom slučaju je nesporno da je apelant zahtjev za povrat predmetnog stana podnio 27. juna 2002. godine, dakle nakon proteka roka za podnošenje zahtjeva za povrat stana. Propust apelanta da podnese zahtjev za povrat stana u zakonskom roku imao je za posljedicu to da su svi daljnji pravni lijekovi bili neefektivni, jer se nadležni organi nisu upuštali u meritum samog zahtjeva, nego su se samo bavili pitanjem da li su ispunjeni formalni uslovi za postupanje po zahtjevu za povrat predmetnog stana. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović