Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4699/10 (J. V. i J. M.)
Odluka donesena 08. 12. 2010.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4699/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 4699/10, rješavajući apelaciju Jasne Vidljinović i Joke Mišur, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasne Vidljinović i Joke Mišur podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118 0 P 000496 09 Rev od 12. avgusta 2010. godine, rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-09-000 05 od 27. maja 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Sokocu-Odjeljenje u Istočnom Sarajevu broj 089-1-P-06-000 029 od 16. aprila 2007. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Jasna Vidljinović i Joka Mišur (u daljnjem tekstu: apelantice), iz Sarajeva, podnijele su 2. novembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118 0 P 000496 09 Rev od 12. avgusta 2010. godine, rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-Gž-09-000 05 od 27. maja 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Sokocu-Odjeljenje u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 089-1-P-06-000 029 od 16. aprila 2007. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 089-1-P-06-000 029 od 16. aprila 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 014-0-Gž-09-000 05 od 27. maja 2009. godine, odbačena je u cjelosti kao neblagovremena tužba apelantica od 28. decembra 2005. godine, kojom su tražile od suda da obaveže tuženog „Šumeprodukt“ a.d. Trebinje da im po osnovu potraživanja iz radnog odnosa (neisplaćene plaće, regres i topli obrok) isplati apelantici Jasni Vidljinović ukupan iznos od 9,977,64 KM, a apelantici Joki Mišur ukupan iznos od 13.408,61 KM. Dopunskim rješenjem istog suda pod istim brojem od 18. decembra 2008. godine apelantice su obavezane da tuženom naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 2.370,00 KM.
3. U obrazloženju prvostepenog rješenja Osnovnog suda, potvrđenog drugostepenim rješenjem Okružnog suda, je navedeno da je odredbom člana 105. stav 1. Zakona o radu („Službeni glasnik RS", broj 38/00..., 66/03) propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava u roku od jedne godine od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od 3 godine od dana učinjene povrede. Nadalje, Osnovni sud je naglasio da su apelantice za povredu svojih prava, čiju su zaštitu zatražile tužbom od 28. decembra 2005. godine, saznale sa svakim izostankom isplate predmetnih potraživanja iz radnog odnosa, te nakon samog prestanka njihovog radnog odnosa kod tuženog 17. septembra 2004. godine i 13. novembra 2004. godine. Imajući u vidu naprijed navedeno, te činjenicu da rok za podnošenje tužbe propisan pomenutom odredbom Zakona o radu, kao posebnog propisa, je prekluzivni zakonski rok, koji se ne može produžavati i čijim propuštanjem se gubi pravo na pokretanje spora, Osnovni sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja.
4. Rješenjem Vrhovnog suda broj 118 0 P 000496 09 Rev od 12. avgusta 2010. godine revizija apelantica, izjavljena 24. juna 2009. godine protiv drugostepenog rješenja Okružnog suda broj 014-0-
Gž-09-000 05 od 27. maja 2009. godine, je odbačena kao nedopuštena u slučaju apelantice Jasne Vidljinović, dok je u slučaju apelantice Joke Mišur odbijena kao neosnovana. U obrazloženju rješenja, u odnosu na revizione navode apelantice Jasne Vidljinović, Vrhovni sud je naveo da je odredbom 237. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, a u privrednim sporovima iznos od 20.000,00 KM, te da se prema odredbi člana 316. stav 2. istog zakona za vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude uzima samo vrijednost glavnog zahtjeva, a da se kamate, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju u obzir pri određivanju vrijednosti spora ako ne čine glavni zahtjev (član 316. stav 3. istog zakona). Kako vrijednost pobijanog dijela rješenja u slučaju apelantice Jasne Vidljinović iznosi 9.977,64 KM, a odlučivanje o njenoj reviziji nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu odredbi člana 237. stava 2. ZPP-a, Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja primjenom odredbi člana 247. istog zakona. U odnosu na navode apelantice Joke Mišur, Vrhovni sud je istakao da ovaj dio pobijane drugostepene odluke Okružnog suda nema nedostataka na koje apelantica ukazuje u svojoj reviziji, odnosno na koje sud pazi po službenoj dužnosti, te je primjenom odredbi člana 248. u vezi sa članom 241. st. 1. i 4. ZPP-a odlučio kao u dispozitivu rješenja.
5. Apelantice smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i pravo da ne budu diskriminisane iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju, apelantice nisu blagovremeno podnijele tužbu Osnovnom sudu za zaštitu prava iz radnog odnosa. Iz tog razloga redovni sudovi nisu raspravljali o osnovanosti njihove tužbe, već je tužba odbačena iz formalnih razloga, s obzirom da nije podnesena u zakonom propisanom roku. Da bi se raspravljalo to pitanje, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, apelantice su morale blagovremeno podnijeti tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa ili opravdati nemogućnost blagovoremenog podnošenja tužbe, tj. iscrpljivanja pravnih lijekova (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka broj U-22/00, od 22. i 23. juna 2001. godine, tačka 20, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/01 i broj AP-329/05 od 26. aprila 2005. godine). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelantice neblagovremenim podnošenjem tužbe nisu efektivno iscrpile pravne lijekove, već su samo formalno van roka podnijele tužbu, na temelju koje redovni sudovi nisu mogli meritorno odlučivati, jer ista nije ispunjavala formalne uslove tog pravnog lijeka. (vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-1310/06, od 15. februara 2007. godine). Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u ovom dijelu ne može razmatrati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović