Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1037/08 (N. V.)
Odluka donesena 08. 12. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1037/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1037/08, rješavajući apelaciju Novke Vujatović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Novke Vujatović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-06-000 215 od 11. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Novka Vujatović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gradiške, koju zastupa zajednička advokatska kancelarija Mile Kovačevića i Marice Đukanović, advokati iz Gradiške, podnijela je 1. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-
000 215 od 11. decembra 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-11/02 od 13. maja 2003. godine poništeno je kao nezakonito rješenje tuženog AD «Potkozarje» iz Gradiške (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 604/01 od 28. decembra 2001. godine i odluka broj 92 od 13. februara 2002. godine, kojima je apelantici utvrđen prestanak radnog odnosa, naloženo je tuženom da apelanticu vrati na poslove i radne zadatke prodavača, odnosno poslove koje je obavljala prije donošenja osporenih rješenja i obavezan je da apelantici na ime neisplaćenog ličnog dohotka isplati iznos od 1.605,13 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 4. decembra 2002. godine, te da joj naknadi troškove parničnog postupka u visini od 750,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostepene presude.
3. U obrazloženju presude prvostepeni sud je naveo da je nakon provedenog postupka utvrdio da je apelantica bila dugogodišnji radnik tuženog na radnom mjestu prodavača, da se u periodu od petog mjeseca 2001. godine do 15. septembra 2001. godine nalazila na bolovanju, koji period izostanka sa posla je opravdala doznakama ljekara, te da izostanak sa posla od 17. septembra 2001. godine do 7. novembra 2001. godine nije opravdala i da je nakon isteka bolovanja 15. septembra 2001. godine obavijestila svog neposrednog rukovodioca da više nema želje da radi, a o čemu je obaviješten pravnik tuženog Tanja Čagljević. Takođe, Osnovni sud je istakao da na osnovu provedenih dokaza proizilazi da je apelantica kao i svi radnici tuženog bila dužna zaključiti novi Ugovor o radu uslijed reorganizacije, pa je i apelantici ponuđen Ugovor o radu koji je u skladu sa Zakonom o radu («Službeni glasnik RS» br. 38/00, 40/00 i 47/02; u daljnjem tekstu: ZOR) zaključila 31. oktobra 2001. godine, a primjerak predmetnog ugovora je primila 1. novembra 2001. godine. Članom 2. predmetnog ugovora je ugovoreno da apelantica počinje raditi 18. oktobra 2001. godine, a taj jednoobrazan datum je uzet iz praktičnih razloga vezanih za obavezu tuženog u pogledu odjavljivanja i ponovnog prijavljivanja radnika kod nadležnih fondova. Nadalje, prvostepeni sud je naveo da, takođe na osnovu provedenih dokaza, proizilazi da je nakon zaključenja ugovora, apelantica po pozivu tuženog počela da radi 7. novembra 2001. godine, a da je direktor tuženog dana 5. novembra 2001. godine, prilikom izdavanja naloga službi za obračun plate za mjesec septembar 2001. godine, utvrdio pri pregledu liste odsustvovanja sa posla da apelantica neopravdano ne dolazi na posao od 17. septembra 2001. godine, pa nadalje, a kako je do tada apelantica bila na bolovanju ni neposredni rukovodilac nije znao da izostanak nije pokriven bolovanjem iz kojeg razloga je direktor tuženog 29. novembra 2001. godine pokrenuo disciplinski postupak u kojem je rješenjem broj 604/01 od 28. decembra 2001. godine apelantici izrečena disciplinska mjera otkaza ugovora o radu zbog teže povrede radne obaveze iz člana 91. stav 2. tačka 8. ZOR, a 13. februara 2002. godine Upravni odbor tuženog je odlukom broj 92 odbio kao neosnovan prigovor apelantice izjavljen protiv prvostepenog rješenja tuženog. U obrazloženju rješenja je navedeno da je utvrđeno da apelantica nije radila od 17. septembra 2001. godine do 7. novembra 2001. godine i da taj period nije opravdala doznakama – pravdanje za bolovanje, pa je u skladu sa članom 113. ZOR donijeto navedeno rješenje. Na osnovu utvrđenih činjenica, prvostepeni sud je našao da tuženi nije utvrdio stvarne razloge izostanka apelantice sa posla, te da je apelantica ugovor o radu od 31. oktobra 2001. godine potpisala 1. novembra 2001. godine i da je sa radom počela po pozivu tuženog 7. novembra 2001. godine. Takođe, prvostepeni sud je istakao da se apelantica u svemu ponašala prema zahtjevima tuženog, te da joj se ne može stavljati na teret izostanak sa posla prije zaključivanja ugovora o radu, pa je sudio tako što je udovoljio zahtjevu apelantice.
4. Odlučujući o žalbi tuženog, Okružni sud u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je našao da su činjenična utvrđenja prvostepenog suda potpuna i pravilna i da je pogrešan pravni stav prvostepenog suda o ocjeni zakonitosti osporenih odluka tuženog, ali da to nije od uticaja na pravilnost pobijane presude iz razloga što je poslodavac za težu povredu radne obaveze apelantice saznao 5. novembra 2001. godine, a odluku o otkazu ugovora o radu donio 28. decembra 2001. godine, po isteku roka od 30 dana iz odredbe člana 115. stav 2. ZOR, što tu odluku čini nezakonitom, te je iz tog razloga presudom broj Ž-390/03 od 17. oktobra 2005. godine potvrdio prvostepenu presudu.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 215 od 11. decembra 2007. godine uvažena je revizija tuženog i preinačena presuda Okružnog suda broj Ž-390/03 od 17. oktobra 2005. godine tako što je apelantica odbijena sa tužbenim zahtjevom. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da su presude nižestepenih sudova zasnovane na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju, ali na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud izgubio iz vida odredbu člana 92. ZOR, kojom je propisano da se kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o radu bliže uređuje pokretanje, vođenje i zastarjelost postupka za utvrđivanje povrede radnih obaveza i druga pitanja od značaja za zaštitu radne discipline (stav 1.), te da ako kolektivnim ugovorom i Pravilnikom o radu nije drugačije određeno, o otkazivanju ugovora o radu zbog teže povrede radnih obaveza odlučuje poslovodni organ poslodavca (direktor) na prijedlog neposrednog rukovodioca radnika ili neposredno (stav 2.).
6. Naime, Pravilnikom o radu tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik) iz septembra 2001. godine u poglavlju VI, regulisana je odgovornost za povredu obaveze iz ugovora o radu tako da je odredbama čl. 70. do 80. propisan postupak za utvrđivanje povrede radnih obaveza. Iz navedenih odredaba proizilazi da je postupak za utvrđivanje odgovornosti apelantice za povredu obaveze iz ugovora o radu pokrenut u skladu sa odredbom člana 74. Pravilnika, te da je vođen saglasno odredbama čl. 75. do 77. Pravilnika i da je nakon provedenog postupka direktor tuženog dana 28. decembra 2001. godine donio odluku o oglašavanju apelantice odgovornom za težu povredu radne obaveze saglasno odredbi člana 78. stav 1. Pravilnika. Vrhovni sud je ocijenio da je pokretanje i vođenje postupka za utvrđivanje odgovornosti apelantice, te otkazivanje ugovora o radu, izvršeno u rokovima propisanim članom 80. Pravilnika, jer je prema činjeničnom utvrđenju direktor tuženog za povredu radne obaveze apelantice saznao 5. novembra 2001. godine, a postupak za utvrđivanje odgovornosti je pokrenuo 29. novembra 2001. godine, dakle u roku od 30 dana iz odredbe člana 80. stav 1. Pravilnika. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je postupak utvrđivanja odgovornosti apelantice za težu povredu radne obaveze završen i ugovor o radu apelantici otkazan 28. decembra 2001. godine, dakle u rokovima propisanim st. 2. i 3. člana 80. Pravilnika, te je stoga pogrešan zaključak drugostepenog suda da je odluka tuženog od 28. decembra 2001. godine o otkazu ugovora o radu apelantice donesena po isteku zakonom propisanog roka i da je nezakonita. Na kraju, Vrhovni sud je istakao da je, pored svega navedenog, nepravilan i pravni stav prvostepenog suda da se izostanak apelantice sa posla u periodu od 17. septembra 2001. od 7. novembra 2001. godine ne može smatrati neopravdanim. Naime, nesporno je da taj period apelantica izostanak sa posla nije opravdala doznakama ljekara, niti je imala odobrenje tuženog za takvo odsustvo (zbog godišnjeg odmora, neplaćenog odsustva i slično), pa je zbog toga njen izostanak sa posla u trajanju od tri dana u konkretnom slučaju teža povreda radne obaveze iz člana 91. stav 2. tačka 8. ZOR i osnov za otkaz ugovora o radu prema članu 113. stav 1. tačka 1. ZOR.
7. Apelantica se žali da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje vidi u tome što je Vrhovni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primjenio materijalno pravo.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primjenio materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantice o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović