Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1077/08 („Euroherc osiguranje“ d.d. Mostar)

Odluka donesena 08. 12. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1077/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 12. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Seada Palavrić i Valerija Galić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP-1077/08, rješavajući apelaciju „Euroherc osiguranje“ d.d. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Euroherc osiguranje“ d .d. Mostar podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-07-000 579 od 5. februara 2008. godine i presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 063-0-Mal-07-000 198 od 7. septembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Euroherc osiguranje“ d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa advokatska kancelarija Grgić & Co, podnio je 7. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-07-000 579 od 5. februara 2008. godine i presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 063-0-Mal-07-000 198 od 7. septembra 2007. godine.

2. Općinski sud donio je presudu broj 063-0-Mal-07-000 198 od 7. septembra 2007. godine kojom je obavezao apelanta da Mladenu Saldi (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime naknade štete naknadi štetu na vozilu u iznosu od 2.335 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe, kao i da mu naknadi troškove postupka. Istom presudom, dio zahtjeva koji se odnosio na zatezne kamate na glavni dug i troškove postupka preko dosuđenih Općinski sud je odbio.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da je tužitelj zaključio kasko osiguranje prema kojem rizik krađe automobila nije bio uključen. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je tužitelju vozilo ostalo u kvaru, ali ga sljedećeg dana nije zatekao na mjestu na kojem ga je ostavio, pa je prijavio krađu automobila. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je vozilo apelanta pronađeno zapaljeno. Apelant je osporio pravni osnov tužbenog zahtjeva odnosno istakao je da se u konkretnom slučaju radilo o krađi, a po tom osnovu vozilo nije bilo osigurano. U vezi sa prigovorom apelanta, Općinski sud je zaključio da prijava krađe ne podrazumijeva da je i počinjeno krivično djelo krađe. Nadalje, Općinski sud je naveo da nije dokazano «da je počinitelj vozilo tužitelja pribavio u cilju sticanja imovinske koristi za sebe ili za drugoga». Općinski sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je tužiteljevo vozilo uništeno na način da ga je nepoznata osoba zapalila, što se može podvesti pod rizik zlonamjernih postupaka ili obijesti trećih lica iz člana 1. tačka 12. Pravila za kasko osiguranje motornih vozila (u daljnjem tekstu: Pravila), a što je uključeno u policu kasko osiguranja, zbog čega je apelant obavezan da plati štetu. Takođe, Općinski sud je naveo da se ne može u konkretnom slučaju primijeniti ni član 20. Pravila kako je isticao apelant, jer ovaj član isključuje odgovornost za štetu nastalu uslijed kvara vozila i rata, a u konkretnom slučaju šteta je nastala kao posljedica zlonamjernog postupka ili obijesti treće osobe. Općinski sud nije mogao utvrditi kada je tužitelj obavijestio apelanta o nastanku osiguranog slučaja, te ja kao dan zakašnjenja u isplati uzeo dan podnošenja tužbe i dosudio zakonske kamate od tog dana u skladu sa članom 227., 324. i 919. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

4. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu. Kantonalni sud je donio presudu broj 008-

0-Gž-07-000 579 od 5. februara 2008. godine kojom je žalbu apelanta odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je naveo da je na temelju analize i ocjene izvedenih dokaza, sud prvog stepena točno i potpuno utvrdio činjenično stanje, izveo pravilne zaključke i donio zakonitu odluku, za što je dao valjane razloge, koje razloge u cijelosti prihvata i Kantonalni sud. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da na osnovu utvrđenih činjenica (da je vozilo tužitelja nađeno zapaljeno) proizlazi da su nepoznate osobe zapalile tužiteljevo vozilo, pa je prvostepeni sud, suprotno navodima žalbe, prema stavu Kantonalnog suda pravilno zaključio da se ne radi o krađi vozila, već da se isto može podvesti pod rizik zlonamjernih postupaka ili obijesti trećih osoba, za koji rizik odgovara apelant. Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni žalbeni navodi apelanta da se radilo o krađi vozila, a ovo stoga što u konkretnom slučaju nije dokazano «da bi nepoznati počinitelj vozilo tužitelja prihvatio u namjeri da sebi ili drugom pribavi imovinsku korist», a kako to propisuje odredba člana 147. tada važećeg Krivičnog zakona BiH.

5. Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni navodi žalbe da je do štete na vozilu tužitelja došlo uslijed kvara odnosno ratnih djelovanja, a ovo stoga što se vozilo tužitelja nije zapalilo zbog kvara ili pak usljed ratnih djelovanja, već su vozilo zapalile nepoznate osobe usljed zlonamjernog postupanja, ili pak iz obijesti. Takođe, prema stavu Kantonalnog suda neosnovano je žalba apelanta ukazivala na dosuđene kamate, a iz razloga što je prvostepeni sud pravilno tužitelju dosudio kamatu, u skladu sa postavljenim zahtjevom. S tim u vezi Kantonalni sud je to pojasnio činjenicom da je u pitanju kasko osiguranje, pa u skladu sa odredbom člana 919. stav 1. ZOO, kad se dogodi osigurani slučaj osiguravatelj je dužan isplatiti naknadu ili svotu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti duži od 14 dana, računajući od kad je osiguravatelj dobio obavijest da se osigurani slučaj dogodio. Kantonalni sud je naveo da prema odredbi člana 324. stav 1. ZOO, dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje. Kako u konkretnom slučaju nije vidljivo kad je tužitelj obavijestio apelanta o nastupanju osiguranog slučaja, to je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud pravilno prihvatio da je dan podnošenja tužbe dan zakašnjenja u isplati te je tužitelju pravilno od tog dana i dosudio kamatu.

6. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant osporava zaključke sudova i navodi «da se radi o tipičnoj krađi vozila» (jer kako objasniti da je vozilo pronađeno 10 km dalje od mjesta gdje se pokvarilo i stalo) odnosno o riziku koji nije pokriven policom osiguranja. Osim toga, apelant navodi da kada su u pitanju bitna obilježja krivičnog djela krađe, koje detaljno analizira, krađa predstavlja pribavljanje imovinske koristi u najširem smislu, «od korištenja stvari do psihičkog zadovoljenja - posjedovanja određene stvari». Dakle, prema stavu apelanta, radi se o „tipičnom djelu krađe“., koje se ne može podvesti ni pod kakav rizik od „zlonamjernog ponašanja ili obijesti trećih osoba“. To što je nakon krađe vozilo zapaljeno, prema stavu apelanta, ne podrazumijeva da nije došlo do imovinske koristi za NN lice ili lica.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava..

9. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelantovi navodi odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1077/08 („Euroherc osiguranje“ d.d. Mostar) | Sudska praksa | Aktio