Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1100/08 (Ž. D.)
Odluka donesena 08. 12. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1100/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP-1100/08, rješavajući apelaciju Živka Duvnjaka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Živka Duvnjaka podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-08-
000-041 od 7. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Živko Duvnjak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Livna, koga zastupa Tomislav Baković, advokat iz Tomislavgrada, podnio je 11. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-08-000-041 od 7. februara 2008. godine.
2. Općinski sud u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) donio je presudu broj P-189/03 od 17. oktobra 2007. godine kojom je obavezao Vladu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime naknade dijela plate isplati iznose tačno navedene u dispozitivu presude, za period od 1. decembra 1999. godine do 1. maja 2001. godine kako je to precizirano u presudi, sa zakonskom zateznom kamatom i da mu plati troškove parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da u toku postupka tuženi nije dao odgovor na tužbu i nije pristupio pripremnom ročištu iako je uredno pozvan, te je Općinski sud zakazao održavanje glavne rasprave. Općinski sud je nakon provedenog postupka zaključio da je apelant bio radnik tuženog, odnosno pripadnik Gardijske oklopne brigade A.B. Bušić, te da mu pripada pravo na isplatu dijela plata, a što proizilazi iz potvrde Ur.br. 29-26-11-10-3/5/03-49129/03 od 3. aprila 2003. godine, čiji sadržaj, visinu i osnov tuženi nije osporio do zaključenja glavne rasprave. Općinski sud je naveo da je zakonsku zateznu kamatu dosudio u skladu sa članom 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), dok je odluku o troškovima postupka zasnovao na članu 386. stav
1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
4. Protiv prvostepene presude tuženi je izjavio žalbu. Kantonalni sud je donio odluku broj 010-0-
Gž-08-000-041 od 7. februara 2008. godine kojom je žalbu djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio tužbeni zahtjev apelanta za isplatu razlike plate za period od 1. decembra 1999. godine do 31. decembra 2000. godine u iznosu od 3.381,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, a odluku o troškovima postupka snizio na iznos od 811,50 KM. U preostalom dijelu, prvostepena presuda je potvrđena.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je ispitujući prvostepenu odluku u granicama žalbenih navoda i razloga propisanih članom 221. ZPP odlučio da prvostepenu presudu izmijeni. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan žalbeni prigovor tuženog da su postojali nedostaci u pogledu zakonskog zastupanja tuženog. Kantonalni sud je naveo da je tuženi pravilno zastupan u toku postupka, posebno kada se ima u vidu odredba člana 5. stav 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Federalnom pravobranilaštvu (“Službene novine” FBiH brod 61/06).
6. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je apelant bio pripadnik Zajedničkog zapovjedništva Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VF BiH), što nije ni sporno među strankama i da je svoja potraživanja za isplatu razlike plaće za period 1. decembra 1999. godine do 31. decembra 2000. godine temeljio na odredbi Pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika na službi u Hrvatskom vijeću obrane (u daljnjem tekstu: HVO) od 19. novembra 1998. godine, a koji je primjenjivan zaključno sa obračunom plaća Hrvatskoj komponenti Federalnog ministarstva odbrane u VFBIH za april 2001. godine, nakon čega je donesen privremeni Pravilnik o plaćama i drugim primanjima službenika, namještenika i djelatnika vojnih osoba Federalnog ministarstva odbrane i VF BiH, Hrvatska komponenta od 18. maja 2001. godine. Kantonalni sud je naveo da se kao sporno pitanje javilo da li je tuženi obavezan apelantu isplatiti naknadu plata jer prema navodima tuženog sredstva koja su pristigla iz Republike Hrvatske nikada nisu bila dio sredstava budžeta Federacije BiH.
7. Kantonalni sud je naveo da je po sporazumu između Federacije BiH i Republike Hrvatske o finansijskoj pomoći od 6. maja 2000. godine, članom 2., određeno je da je pomoć namijenjena Federalnom ministarstvu odbrane i to isključivo za plaće hrvatskih djelatnika, časnika, dočasnika i vojnika u ministarstvu i VF BiH. Kantonalni sud je naveo da je ovaj sporazum je bio na snazi do 31. decembra 2000. godine, a nakon isteka mogao se produžiti zavisno o sredstvima namijenjenim za provedbu sporazuma u državnom proračunu Republike Hrvatske. Kantonalni sud je znaveo da ukoliko dogovorena financijska sredstva za ovu namjenu nisu doznačena i nisu bila sastavni dio budžeta FBiH, ne postoji ni obveza tuženog za isplatu plata za vojne osobe, službenike i namještenike u službi HVO. Dakle, prema stavu Kantonalnog suda, pretpostavka za isplatu plata u iznosu koji traži apelant je prethodno dostavljena finansijska pomoć od Republike Hrvatske. Kantonalni sud je istakao da su doznačena novčana sredstva od R. Hrvatske u smanjenom iznosu omogućila isplate plaća koje je apelant primio, a koja mu pripadaju za sporni period.
8. Prema mišljenju Kantonalnog suda provedenim dokazima nije utvrđena obaveza tuženog da vrši isplatu razlike plaće do punog iznosa na što upućuje i činjenica da je istovremeno sa Pravilnikom o plaćama u HVO primjenjivan i privremeni Pravilnik o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih osoba, službenika i namještenika Federalnog ministarstva odbrane od 21. maja 1998. godine, kojim su razrađene odredbe Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, a koji se primjenjuje na pripadnike oružanih snaga Federacije BiH ako federalnim zakonom ili drugim propisima nije drugačije određeno (čl. 168. stav 4. citiranog zakona). Iz svega navedenog Kantonalni sud je zaključio da je osnovana tvrdnja tuženog koju je iznio u žalbi da nije obavezan isplatiti apelantu tražene iznose neisplaćenog dijela plaće, pa je u tom dijelu Kantonalni sud odlučio da preinači prvostepenu presudu tako da se tužbeni zahtjev odbija. U ostalom dijelu Kantonalni sud je potvrdio prvostepenu presudu, a odluku o troškovima postupka izmijenio u skladu sa članom 397. stav 2. ZPP.
9. Apelant se žali da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da je članom 5. Sporazuma o prestanku profesionalne vojne službe u Federalnom ministarstvu odbrane-vojsci Federacije BiH tuženi obavezan isplatiti apelantu sve neisplaćene plate za period prije prestanka službe kad budu obezbijeđena sredstva, s tim što će prednost imati osobe kojima je služba prestala po osnovu sporazuma o prestanku službe. Apelant je naveo da se radi o njegovom stečenom pravu, te mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu. Apelant je takođe naveo da je „diskriminisan u odnosu na druge djelatnike“ FMO kojima je sud u Livnu usvojio tužbeni zahtjev za ova potraživanja. S tim u vezi apelant je dostavio presude Kantonalnog suda u Livnu kojim su potvrđene prvostepene presude.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima apelanta, Ustavni sud ukazuje na to da je već odlučivao o pitanjima koja su pokrenuta predmetnom apelacijom i to u odluci broj AP 1356/08 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti od 14. septembra 2010. godine, objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. U odluci je zaključeno da su očigledno (prima facie) neosnovani navodi o povredi na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije. U vezi sa navodima apelanta na povredu prava zabrane diskriminacije Ustavni sud je u odluci AP-1356/08 utvrdio da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani, jer samo ukazivanje na rezličitu sudsku praksu bez drugih konkretnih činjenica ne može biti dokaz da je apelant diskriminiran u postupku, s obzirom da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji.
13. S obzirom da se obrazloženja iz odluke AP-1356/08 u potpunosti mogu primijeniti na konkretan slučaj, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati navode apelanata nego se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da apelant nema opravdan zahtjev u vezi sa povredom prava na koja se poziva, te da je njegova apelacija očigledno (prima facie ) nedopuštena.
14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović