Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1160/08 (B. P.)

Odluka donesena 08. 12. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1160/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 12. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP-1160/08, rješavajući apelaciju Branka Pušibrka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branka Pušibrka podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Kž-08-000 005 od 14. februara 2008. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-K-07-000 049 od 18. oktobra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Branko Pušibrk (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kozarske Dubice, kojeg zastupa Miroslava Drinić, advokat iz Gradiške, podnio je 16. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-08-000 005 od 14. februara 2008. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud ) broj 011-0-K-07-000 049 od 18. oktobra 2007. godine.

2. Presudom Okružnog suda broj 011-K-07-000049 od 18. oktobra 2007. godine apelant je oglašen krivim da je 4. decembra 2004. godine na način pobliže opisan u dispozitivu presude, ne pridržavajući se odredbi Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja (u daljnjem tekstu: ZOOBS), udario u pješakinju Zorku Lukač koja je uslijed nanijetih povreda umrla, čime je počinio krivično djelo ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ). Sud je apelanta primjenom odredbi čl. 28., 32., 33., 37., 38. stav 1. točka 2. i 39. stav 1. točka 4 KZ osudio na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i šest mjeseci. sud je apelantu izrekao mjeru bezbjednosti zabrane upravljanja vozilom „B“ kategorije u trajanju od jedne godine. Sud je istom presudom oštećenog Nikolu Lukača uputio sa imovinsko-pravnim zahtjevom na parnicu. Apelant je presudom obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka. Nadalje, sud je presudom odbio optužbu da je apelant, nakon što je počinio krivično djelo ugrožavanja saobraćaja ostavio oštećenu Zorku Lukač bez pomoći, čime bi počinio krivično djelo nepružanja pomoći povrijeđenom licu iz člana 414. stav 1 KZ.

3. U obrazloženju presude sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka kao nesporno utvrdio da je kritične večeri apelant upravljajući putničkim vozilom na magistralnom putu Gradiška - Kozarska Dubica prouzrokovao saobraćajnu nesreću u alkoholisanom stanju, krećući se brzinom neprilagođenoj datim okolnostima. Sud je naveo da tom prilikom apelant nije obratio pažnju na pješakinju koja je u tom momentu prelazila kolovoz, te je udario prednjim dijelom automobila, uslijed čega je nastupila trenutna smrt oštećene. Sud je naveo da je nakon toga apelant napustio mjesto događaja. Sud je naveo da je apelant postupio suprotno članu 164., članu 45. stav 1. i članu 30. ZOOBS-a, koje propisuju da vozač ne smije da upravlja vozilom ako je pod dejstvom alkohola. Nadalje, sud je naveo da je odredbama ZOOBS-a propisano da vozač mora da prilagodi vožnju saobraćajnim uslovima, kako bi bio u stanju da vozilo zaustavi pred svakom preprekom koju u datim uslovima može da predvidi, kao i da je postupao suprotno odredbi ZOOBS koja propisuje da vozač treba da obrati pažnju na pješake koji se nalaze ili stupaju na kolovoz. Kako je kao posljedica kršenja navedenih propisa ZOOBS-a od strane apelanta izazvana saobraćajna nesreća u kojoj je nastupila smrt jednog lica, sud je u radnjama apelanta našao sva obilježja krivičnog djela ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZ

4. Nadalje, sud je naveo da postoji doprinos oštećene saobraćajnoj nezgodi, ali doprinos jednog učesnika saobraćajne nesreće prema mišljenju suda ne oslobađa drugog učesnika, pogotovo kada se ima u vidu doprinos apelanta koji se ogleda u činjenici da se kretao neprilagođenom brzinom. Nadalje, sud je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo sa eventualnim umišljajem, jer je bio svjestan da uslijed njegovog činjenja može nastupiti zabranjena posljedica, pa je ipak pristao na njeno nastupanje, jer je tokom postupka nesporno utvrđeno da je bio u pod dejstvom alkohola i da se sam doveo u takvo stanje iako je znao da će upravljati vozilom, a nakon saobraćajne nesreće je napustio lice mjesta. Sud je naveo da je u konkretnom slučaju cijenio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti na strani apelanta u skladu sa članom 37. KZ, te mu je izrekao kaznu. Sud je naveo da je mjeru bezbjednosti izrekao imajući u vidu da je apelant upravljao u alkoholisanom stanju, te prema mišljenju suda postoji opasnost da će ponoviti krivično djelo. Takođe, sud je naveo da smtra da je trajanje mjere bezbjednosti od jedne godine dovoljno i primjereno. Sud je u skladu sa članom 108. stav 3. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) oštećenog uputio na parnicu.

5. Sud je naveo da je tužilaštvo odustalo od optužbe u dijelu u kojem je apelantu stavljeno da teret izvršenje krivičnog djela iz člana 414. stav 1. KZ, pa je optužba odbijena.

6. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu. Vrhovni sud je donio presudu broj 118-0-

Kž-08-000 005 od 14. februara 2008. godine kojom je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da činjenična osnova pobijane presude nije dovedena u pitanje prigovorima iz žalbe. S tim u vezi Vrhovni sud je našao da su neosnovani prigovori da je saobraćajna nesreća posljedica propusta oštećene. Vrhovni sud je naveo da je utvrđeno da apelant nije prilagodio vožnju uslovima vidljivosti na kolovozu, kao i da iz nalaza vještaka proizilazi da je apelant bio u stanju alkoholisanosti i to na granici između teškog i srednjeg pijanstva, što je uticalo na njegovu orijentaciju, upravljanje vozilom i ostalo. Vrhovni sud je naveo da je u ovakvom stanju apelant morao biti svjestan da ugrožava javni saobraćaj, ali pristaje na ugrožavanje, dakle, postupa sa eventualnim umišljajem. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud cijenio doprinos oštećene, te nije prihvatio žalbene prigovore apelanta u tom dijelu. Vrhovni sud je zaključio da je prvostepena presuda u činjeničnom dijelu potpuna i pravilna, te da nije povrijeđen krivični zakon.

7. Vrhovni sud je naveo da je, u odnosu na odluku o kazni, prvostepeni sud na strani apelanta utvrdio olakšavajuće okolnosti, ali i kao otežavajuću okolnost da je apelant nakon saobraćajne nezgode napustio lice mjesta. U odnosu na prigovore iz žalbe apelanta da prvostepeni sud nije mogao cijeniti kao otežavajuću okolnost apelantu činjenicu da je apelant napustio mjesto nezgode (jer je za to djelo sud donio odbijajuću presudu), Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio napuštanje mjesta nesreće kao otežavajuću okolnost na strani apelanta jer je isti imao „negativan odnos prema posljedici“ koju je prouzrokovao, odnosno napustio je mjesto nesreće iako nije tada znao koje je povrede nanio oštećenoj. Vrhovni sud je obrazložio da je apelantu kazna izrečena primjenom odredaba KZ-a RS-a o ublažavanju kazne, dakle, ispod najmanje mjere zakonom propisane kazne. Vrhovni sud je ocijenio da su u mjeri izrečene kazne dovoljno došle do izražaja sve, od strane prvostepenog suda, utvrđene olakšavajuće okolnosti, prije svega doprinos oštećene, ali i otežavajuća okolnost. Mjera izrečene kazne nužna je radi ostvarivanja svrhe kažnjavanja propisane u članu 28. KZ-a RS-a, pa je neosnovan apelantov prigovor da mu je trebala biti izrečena manja mjera kazne od one izrečene prvostpeenom presudom, odnosno uslovna osuda. Budući da apelant nije pobijao odluku o izrečenoj mjeri bezbjednosti, koja mu je izrečena, Vrhovni sud je u smislu člana 314. ZKP-a RS-a ispitao i ovu odluku, te ocijenio da je izrečena mjera bezbjednosti pravilna i zakonita. Vrhovni sud je naveo da apelant nije precizirao žalbene prigovore u vezi sa odlukom o troškovima postupka, te je naveo da, obzirom da je apelant oglašen krivim, prvostepeni sud je pravilno u skladu sa članom 99. stav 1. ZKP obvezao apelanta na plaćanje troškova postupka.

8. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i član 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u činjenici da je zapisnikom o saobraćajnoj nesreći CJB Banja Luka konstatovano da se „saobraćajna nezgoda desila 14. decembra 2004. godine oko 19,55 časova, a u presudi je navedeno „4. decembra 2004. godine“, dok je u nalazu vještačenja alkohola u krvi navedeno „u 20 časova i 10 minuta“. Apelant navodi da je prilikom vještačenja „pogrešno utvrđena vremenska razlika od vremena događaja i uzimanja krvi“, zbog čega je pogrešno u zaključku navedeno da je imao 2,02% alkohola u krvi u vrijeme nesreće. Apelant smatra da je pravilno utvrđena vremenska razlika da ne bi bilo utvrđeno da je imao 2,02% alkohola u krvi. Apelant se takođe žali da je sud pogrešno uputio oštećenog na parnicu, ne uzimajući u obzir sklopljeno vansudsko poravnanje između osiguravajuće kuće i apelanta, kao i uplate koje je apelant već izvršio prema osiguravajućoj kući i oštećenom, „što bi u konačnom izazvalo na moju [apelantovu] štetu povredu prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju“.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da navode u vezi sa povredom prava na pravično suđenje u vezi sa provedenim vještačenjem alkohola u krvi apelant iznosi prvi put u apelaciji. Takođe, Ustavni sud primjećuje da apelant pravilno ističe da je u dispozitivu prvostepene presude navedeno da se saobraćajna nesreća desila 4. decembra 2004. godine, iako iz obrazloženja jasno proizilazi da se radi o 14. decembru 2004. godine, ali takva greška u pisanju ni na koji način ne pokreće pitanje prava apelanta na pravično suđenje. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Nadalje, u vezi navoda apelanta da mu je povrijeđeno pravo iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud primjećuje da odredba na koju se apelant poziva glasi: „Odredbe ovog stava ne sprečavaju obnovu postupka u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom date države, ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim činjenicama, ili ako je u ranijem postupku došlo do bitne povrede koja je mogla da utječe na njegov ishod.“

14. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava iz člana 4. stav 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud primjećuje da on uopće nije primjenjiv u apelantovom slučaju, u kojem nije ponovljen postupak. Ustavni sud primjećuje da se apelant u konkretnom slučaju poziva na povredu stava 2. člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, a što pretpostavlja da je udovoljeno zahtjevu za ponavljanje postupka. U konkretnom slučaju apelant se ne može pozivati na povredu člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, te, samim tim, ni na povredu prava iz stava 2. člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, pa su ovi njegovi navodi očigledno (prima facie ) neosnovani.

15. Nadalje, Ustavni sud primjećuje da se apelant žali da bi mu „u konačnom moglo biti prekršeno pravo na imovinu“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog toga što je osporenim odlukama oštećeni upućen na parnicu. Obzirom da se radi o paušalnom navodu apelanta, te da nema ništa što upućuje da zbog osporenih odluka postoji navedena povreda ili da je moguća, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1160/08 (B. P.) | Sudska praksa | Aktio