Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1188/08 (F. G.)

Odluka donesena 08. 12. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Penzija
  • Upravni postupak
  • Penzije
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1188/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 12. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1188/08, rješavajući apelaciju Fatime Gazdić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fatime Gazdić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-U-07-000 236 od 6. marta 2008. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar broj 01/1-1057632968 od 23. aprila 2007. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar-Kantonalna administrativna služba u Zenici broj 1057632968 od 14. februara 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Fatima Gazdić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Muris Gazdić, podnijela je 18. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-U-07-000 236 od 6. marta 2008. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod PIO) broj 01/1-1057632968 od 23. aprila 2007. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar-Kantonalna administrativna služba u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) broj 1057632968 od 14. februara 2007. godine.

2. Rješenjem Kantonalne službe broj 1057632968 od 14. februara 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Federalnog zavoda PIO broj 01/1-1057632968 od 23. aprila 2007. godine, odbijen je apelantičin zahtjev za ostvarivanje prava na porodičnu penziju po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO vojnih osiguranika).

3. Kantonalna služba je u toku postupka utvrdila da je Kasim Gazdić (u daljnjem tekstu: apelantičin suprug) rođen 8. novembra 1946 godine, da je bio pripadnik Armije BiH u vremenu od 1. maja 1992. godine do 16. septembra 1992. godine, kada je poginuo prilikom izvršenja borbenog zadatka, i da u bazi podataka vojnih osiguranika nema registrovanih podataka o stažu i plaći za apelantičinog supruga. Iz akta Ministarstva odbrane-Uprava za odbranu Zenica broj 17-18-04-03-

37-4/07 od 9. februara 2007. godine utvrđeno je da apelantičin suprug nije imao status aktivnog vojnog lica u smislu odredbe člana 3. u vezi sa članom 4. Uredbe sa zakonskom snagom o službi u Armiji Republike Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Uredba), da nije imao zasnovan radni odnos u Armiji RBiH na način propisan odredbom člana 4. Uredbe, da je imao status mobilisanog lica i da mu je posthumno dodijeljen čin majora Armije BiH odlukom Predsjedništva RBiH od 12. januara 1996. godine. Također, Kantonalna služba je navela da je apelantičin suprug bio korisnik starosne penzije i da je apelantica ostvarila pravo na porodičnu penziju nakon pogibije muža po opštim propisima 17. septembra 1992. godine.

4. Kantonalna služba je u obrazloženju rješenja istakla da je odredbom člana 45. Zakona o PIO vojnih osiguranika određeno koji su članovi porodice osigurani na porodičnu penziju u slučaju smrti vojnih osiguranika, a članom 13. navedenog zakona propisano je da su vojni osiguranici lica koja imaju svojstvo aktivnih vojnih lica po zakonu kojim se uređuje vojna služba. S obzirom na to da apelantičin suprug u momentu smrti nije bio vojni osiguranik u smislu člana 13. Zakona o PIO vojnih osiguranika, tj. nije bio aktivno, odnosno profesionalno vojno lice, to nisu ispunjeni uslovi ni da se članovima porodice obezbijedi pravo na porodičnu penziju po navedenom zakonu.

5. U obrazloženju rješenja Federalni zavod PIO je citirao odredbe čl. 13. i 14. Zakona o PIO vojnih osiguranika i odredbu člana 63. Uredbe kojom je propisano da se penzijsko i invalidsko osiguranje aktivnih vojnih lica uređuje propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika, a aktivnim vojnim licima, u smislu člana 3. stav 2. iste Uredbe, smatraju se podoficiri, oficiri i generali. Federalni zavod PIO je naveo da iz citiranih zakonskih odredbi jasno proizlazi da prava po Zakonu o PIO vojnih osiguranika ostvaruju lica koja su u času ispunjenja uslova predviđenih tim zakonom imala svojstvo vojnog osiguranika. S obzirom na to da je nesporno utvrđeno da apelantičin suprug u momentu smrti nije bio aktivno vojno lice, odnosno nije imao status vojnog osiguranika, Federalni zavod PIO je zaključio da se nisu stekli zakonski uslovi da se apelantici povodom njenog zahtjeva prizna pravo na porodičnu penziju po Zakonu o PIO vojnih osiguranika. Na kraju je istaknuto da činjenica da je apelantičinom suprugu posthumno dodijeljen čin majora Armije BiH ne utiče na drugačije rješenje, jer posthumna dodjela čina majora je priznanje zasluga apelantičinog supruga, ali ne i zakonski osnov za izvođenje traženih prava po Zakonu o PIO vojnih osiguranika.

6. Odlučujući o tužbi kojom je apelantica pokrenula upravni spor radi poništenja Rješenja Federalnog zavoda PIO broj 01/1-1057632968 od 23. aprila 2007. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 004-0-U-07-000 236 od 6. marta 2008. godine tužbu odbio kao neosnovanu.

7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da apelantica osporava rješenje Federalnog zavoda PiO zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, odnosno pogrešnog tumačenja Uredbe tuženog organa, pa je u smislu člana 33. Zakona o upravnim sporovima («Službene novine Federacije BiH» broj 9/05) izvršio uvid u kompletan spis i na bazi prikupljenih dokaza u prvostepenom postupku zaključio da je tuženi organ donio pravilno i na zakonu zasnovano rješenje kojim nije povrijeđen zakon, niti apelantičin lični interes zasnovan na zakonu. Kantonalni sud je istakao da su i prvostepeni i drugostepeni organ pravilno utvrdili da apelantičin suprug u momentu smrti, 16. septembra 1992. godine, nije imao svojstvo vojnog osiguranika, odnosno svojstvo aktivnog vojnog lica u skladu sa odredbom člana 3. u vezi sa članom 4. Uredbe. Upravni organi su pravilno zaključili da je apelantičin suprug kao pripadnik Armije BiH u periodu od 1. maja 1992. godine do 16. septembra 1992. godine bio mobilisano lice-pripadnik Oružanih snaga RBiH, zbog čega je irelevantna činjenica na koju se poziva apelantica da je njen muž ranije, u bivšoj JNA, imao čin rezervnog kapetana I klase, jer apelantičin suprug stupanjem u redove Armije RBiH nije stekao status aktivnog vojnog lica, odnosno nije primljen u aktivnu vojnu službu, niti posjeduje akt o dodjeli bilo kojeg čina. Time se smatra samo mobilisanim građaninom, kao i svi drugi građani koji su u tom periodu mobilisani u Armiju RBiH.

8. Članom 19. Uredbe propisano je da lice koje bude primljeno u aktivnu vojnu službu postaje aktivno vojno lice danom stupanja u službu na osnovu akta o prijemu, odnosno akta o dodjeli čina, a članom 20. Uredbe jasno je propisano da aktivna vojna lica i građanska lica u službi u bivšoj JNA, koja su u skladu sa Uredbom prešla u TO RBiH, mogu se primati u aktivnu vojnu službu Armije samo u skladu sa uslovima propisanim Uredbom. Iz navedenih odredbi, istakao je dalje Kantonalni sud, jasno proizlazi da je apelantičinom suprugu, kao mobilisanom pripadniku Armije RBiH i kao rezervnom oficiru bivše JNA, mogao biti dodijeljen čin oficira Armije RBiH, ali je ta dodjela morala uslijediti u skladu sa odredbama čl. 19, 20. i 21. Uredbe, o čemu u spisu ne postoje nikakvi dokazi.

9. Iz navedenih činjenica i dokaza Kantonalni sud je zaključio da su upravni organi pravilno utvrdili status apelantičinog supruga a to je da u trenutku smrti, u skladu sa članom 3. u vezi sa članom 4. Uredbe, nije imao status aktivnog vojnog lica, jer nije imao zasnovan radni odnos u Armiji RBiH, odnosno da ne ispunjava uslove predviđene članom 13. Zakona o PIO vojnih osiguranika kojim je propisano koja lica imaju svojstvo aktivnih vojnih lica. Pravilan je zaključak da apelantičin suprug nema svojstvo aktivnog vojnog lica Armije BiH zbog čega apelantici ne pripada pravo na porodičnu penziju u skladu sa odredbama Zakona o PIO vojnih osiguranika, nego joj pripada (već ostvareno pravo) na porodičnu penziju u skladu sa odredbama Zakona o PIO u Federaciji BiH, odnosno prema opštim propisima.

10. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su nadležni organi pogrešno zaključili da njen suprug nije imao svojstvo aktivnog vojnog lica, te da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, apelantica smatra pogrešnim stav upravnih organa i redovnog suda da je status aktivnog vojnog lica u Armiji BiH stican potpisom ugovora o prijemu u aktivnu vojnu službu. Apelantica je istakla da su od 6. aprila 1992. godine do 22. decembra 1996. godine svi pripadnici Armije BiH bili vojni obveznici i nijedan nije mogao zaključiti ugovor o prijemu u profesionalnu vojnu službu. Predložila je da se apelacija usvoji, ukinu osporene odluke i da Ustavni sud donese meritornu odluku, ili da vrati predmet redovnom sudu na ponovni postupak Relevantni propisi

11. U Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju vojnih osiguranika («Službeni list SFRJ» br. 7/85, 74/87 i 20/89 i «Službeni list RBiH» br. 2/92 i 13/94) relevantne odredbe glase:

Član 3.

Invalidskim osiguranjem vojnom osiguraniku obezbjeđuju se za slučaj invalidnosti i tjelesnog oštećenja prava utvrđena ovim zakonom.

Član 13. Vojni osiguranici u smislu ovog zakona jesu lica koja:

1)imaju svojstvo aktivnih vojnih lica po zakonu kojim se uređuje vojna služba

2)imaju pravo na novčanu naknadu zbog prestanka aktivne vojne službe po zakonu kojim se uređuje vojna služba

3)imaju svojstva vojnika po ugovoru, po zakonu kojim se uređuje vojna služba

Član 14.

Lice kojem je prestalo svojstvo vojnog osiguranika a koje je u času prestanka svojstva vojnog osiguranika ispunjavalo uslove za sticanje prava po ovom zakonu stiče pravo iz penzijskog i invalidskog osiguranju po tom svojstvu, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

Član 45. (1)Članovi porodice osigurani na porodičnu penziju u slučaju smrti vojnog osiguranika jesu:

1)bračni drug

2)djeca vojnog osiguranika (rođena u braku ili van braka, usvojena i pastorčad) […]

12. U Uredbi sa zakonskom snagom o službi u Armiji Republike Bosne i Hercegovine («Službeni list RBiH» broj 11/92) relevantne odredbe glase:

Član 3.

Lica na službi u Armiji su vojna lica, radnici na službi u Armiji i građani po ugovoru na radu u Armiji. Vojna lica u smislu ove uredbe su aktivna vojna lica, vojnici i lica u rezervnom sastavu dok se nalaze u vojnoj dužnosti u Armiji. Aktivna vojna lica su podoficiri, oficiri i generali. Radnici u službi u Armiji su građani koji se nalaze u radnom odnosu u Armiji. Član 4.

Aktivna vojna lica, radnici na službi u Armiji i građani na radu u Armiji zasnivaju radni odnos u Armiji na način propisan ovom uredbom i zakonom o državnoj upravi.

Vojnici i lica u rezervnom sastavu stupaju na službu u Armiju na osnovu vojne obaveze. Član 19.

Lice koje bude primljeno u aktivnu vojnu službu postaje aktivno vojno lice danom stupanja u službu na osnovu akta o prijemu, odnosno akta o proizvođenju u čin. Član 20.

Aktivna vojna lica i građanska lica u službi u bivšoj JNA, koja su u skladu sa Uredbom sa zakonskom snagom o Oružanim snagama Republike Bosne i Hercegovine («Službeni list RBiH» broj 4/92) prešla u sastav Teritorijalne odbrane Republike mogu se primati u aktivnu vojnu službu Armije, građanska lica kao radnici na službi u Armiji u skladu sa uslovima propisanim ovom uredbom. Član 63.

Penzijsko i invalidsko osiguranje aktivnih vojnih lica uređuje se propisima o penzijskom i invalidskom osiguranju radnika.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su nadležni organi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualnodošlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i upravni organi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Također, Ustavni sud podsjeća da je pravno pitanje koje su apelanti pokrenuli u apelaciji već razmatrao u odluci o dopustivosti broj AP 3089/07 od 14. aprila 2010. godine (objavljena na www.ustavnisud.ba).

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1188/08 (F. G.) | Sudska praksa | Aktio