Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1212/08 (S. Č.)

Odluka donesena 08. 12. 2010.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1212/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 12. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1212/08, rješavajući apelaciju Slavka Čambera, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavka Čambera podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-06-000 422 od 30. januara 2008. godine, presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-349/05 od 16. februara 2006. godine i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj RS-127/96 od 17. juna 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slavko Čamber (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 21. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) koju je dopunio 26. maja 2008. godine protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 422 od 30. januara 2008. godine, presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-349/05 od 16. februara 2006. godine i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-127/96 od 17. juna 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj RS-127/96 od 17. juna 2005. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta protiv Republike Srpske-Ministarstva trgovine i snabdijevanja Pale (u daljnjem tekstu: tuženi) «za isplatu ličnih primanja iz radnog odnosa za period od 9. jula 1996. godine, kao dana prestanka radnog odnosa, do dana donošenja prvostepene presude.»

3. Osnovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog naveo da je apelant kod istog suda podnio tužbu kojom je tražio da se «poništi rješenje tuženog broj 01-32-4591/96 od 9. jula 1996. godine o prestanku radnog odnosa apelanta i utvrdi obaveza da se apelant vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljao do prestanka radnog odnosa, te da mu za vrijeme od 10. jula 1996. godine, kao dana prestanka radnog odnosa, do povratka na posao isplati plaća koju bi primao da je radio u istom periodu, uz zateznu kamatu po Zakonu o visini stope zatezne kamate po dospijeću svakog pojedinog obroka do isplate, i da mu poveže radni staž za navedeni period te naknadi troškove parničnog postupka pod prijetnjom prinudnog izvršenja.»

4. Osnovni sud je presudom broj RS 127/96 od 22. oktobra 2002. godine, odlučujući o navedenom apelantovom tužbenom zahtjevu, poništio rješenje tuženog broj 01-32-4591/96 od 9. jula 1996. godine utvrđujući da je nezakonito.

5. Međutim, Okružni sud je presudom broj Ž-398/02 od 21. januara 2004. godine, odlučujući o žalbi tuženog protiv navedene prvostepene presude Osnovnog suda, preinačio prvostepenu presudu Osnovnog suda broj RS 127/96 od 22. oktobra 2002. godine i odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta.

6. Dalje, Osnovni sud je u odnosu na konkretan tužbeni zahtjev apelanta, radi isplate ličnih primanja, u obrazloženju presude broj RS-127/96 od 17. juna 2005. godine, istakao da je imao u vidu presudu Okružnog suda broj Ž-398/02 od 21. januara 2004. godine, rješenje broj MB-01-381/95 od 24. novembra 1995. godine o rasporedu apelanta na radnu obavezu i rješenje o razrješenju apelanta broj 01-32-4591/96 od 9. jula 1996. godine. Osnovni sud je obrazložio da je iz navedene presude Okružnog suda utvrdio da je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje rješenja tuženog broj 01-32-4591/96 od 9. jula 1996. godine odbijen kao neosnovan iz razloga što je apelant, po rješenju broj MB-01-381/95 od 24. novembra 1995. godine, bio raspoređen na radnu obavezu samo dok traje ratno stanje, odnosno stanje ratne opasnosti. Apelant nije bio primljen u radni odnos na neodređeno vrijeme i nikad nije doneseno rješenje o zasnivanju radnog odnosa na neodređeno vrijeme. Osnovni sud je u tom postupku ocijenio da je apelant opravdano rješenjem tuženog od 9. jula 1996. godine razriješen radne obaveze, budući da je 3. jula 1996. godine stupila na pravnu snagu Odluka o ukidanju ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti.

7. Osnovni sud je zaključio da apelant nije bio zasnovao radni odnos kod tuženog, jer je primljen na rad bez javnog oglašavanja slobodnog radnog mjesta i provedenog postupka zasnivanja radnog odnosa, te bez donošenja rješenja o zasnivanju radnog odnosa, naglašavajući da su navedeni nedostaci takve naravi da isključuju postojanje radnog odnosa. Osnovni sud ocijenio da je «apelant bio na faktičkom radu po osnovu radne obaveze, a radnog odnosa u konkretnom slučaju uopće nema, dok faktički rad može prestati uvijek, i dovoljno je da se radniku saopći da više ne dolazi na posao.» Osnovni sud je obrazložio da apelant od 9. jula 1996. godine i dalje, nema pravo od tuženog tražiti primanja iz radnog odnosa «jer radnog odnosa nema, a ni do tada ga nije imao, pa kako nema radni odnos ne pripadaju mu ni prava iz radnog odnosa, budući da nema pravnog osnova za takvo potraživanje.»

8. Okružni sud je presudom broj Ž-349/05 od 16. februara 2006. godine odlučujući o žalbi apelanta protiv navedene prvostepene presude Osnovnog suda, odbio žalbu kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.

9. Okružni sud je u obrazloženju svoje odluke, naveo da utvrđenja i pravni zaključak prvostepenog suda u cijelosti prihvata i ovaj sud. Okružni sud je obrazložio, da u slučaju spora o zakonitosti rješenja o prestanku radnog odnosa, novčana potraživanja, koja se ogledaju u izgubljenoj zaradi zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa, «predstavljaju samo akcesorna potraživanja, koja dijele sudbinu glavnog zahtjeva, a to je zakonitost rješenja, pa odluka o ovom akcesornom potraživanju dijeli sudbinu odluke o glavnom zahtjevu. Ovaj zahtjev, koji se odnosi na novčano potraživanje, predstavlja restituciju prava iz radnog odnosa.»

10. Okružni sud je zaključio da ukoliko nema povrede u pogledu prestanka radnog odnosa, onda nema ni štete, tj izgubljene zarade. Također je navedeno da kod činjenice da apelant nije bio u radnom odnosu kod tuženog, već na faktičkom radu, i da je faktički rad prestao u skladu sa zakonom, to nema ni odgovornosti tuženog za štetu, niti je apelant pretrpio bilo kakvu štetu u vidu izgubljenog ličnog dohotka zbog nezakonitog ponašanja tuženog. Okružni sud je naglasio da žalbeni navodi u kojima apelant pobija rješenje o prestanku radnog odnosa, nemaju uticaj na odluku u konkretnom predmetu spora, s obzirom da je o zakonitosi rješenja o prestanku radnog odnosa postupak pravosnažno okončan.

11. Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-06-000 422 od 30. januara 2008. godine odlučujući o reviziji apelanta protiv presude Okružnog suda, odbio reviziju kao neosnovanu. Vrhovni sud je ocijenio pravilnim stav Okružnog suda, da ukoliko nema povrede prava apelanta u pogledu prestanka rada kod tuženog, nema ni osnova za naknadu izgubljene zarade i drugih ličnih primanja koje apelant u konkretnoj parnici zahtjeva. Vrhovni sud je naveo da je, imajući u vidu da je pravosnažnom presudom Okružnog suda broj Ž-398/02 od 21. januara 2004. godine odbijen tužbeni zahtjev apelanta za poništenje rješenja tuženog od 9. jula 1996. godine kojim je apelant razriješen radne obaveze na poslovima stručnog saradnika i utvrđen mu prestanak radnog odnosa sa danom 10. juli 1996. godine, neosnovan zahtjev apelanta za isplatu ličnih primanja za period nakon donošenja rješenja tog rješenja do presuđenja. Dalje, Vrhovni sud je obrazložio da novčana potraživanja po osnovu rada i radnog odnosa jesu akcesorne prirode, što znače da dijele sudbinu odluke o glavnom zahtjevu, u konkretnom slučaju odluke o zakonitosti rješenja od 9. jula 1996. godine. Vrhovni sud je ocijenio da, kako je pravosnažnom presudom odbijen tužbeni zahtjev apelanta za poništenje navedenog rješenja, nema osnova ni za isplatu ličnih primanja apelanta nakon njegovog donošenja. Ovo zbog toga što u postupanju tuženog nema propusta u pogledu donošenja rješenja od 9. jula 1996. godine.

12. Vrhovni sud je, imajući u vidu navedeno, zaključio da je neosnovan prigovor revizije da je pobijana presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. U odnosu na navode revizije koji su se odnosili na pobijanje zakonitosti rješenja o razrješenju apelanta od 9. jula 1996. godine, Vrhovni sud je ocijenio da nisu relevantni za odluku u konkretnom sporu, jer je o zakonitosti tog rješenja već odlučeno pravosnažnom presudom drugostepenog suda koja nije predmet pobijanja u ovom revizijskom postupku.

13. Apelant se žali na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost i prava na pravično suđenje iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. st. 3. i 4. i 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je opisao hronologiju događanja vezanih za rad kod tuženog, tvrdeći da «nije bio u radnoj obavezi, već u radnom odnosu.» Apelant smatra da su sudovi i u konkretnom postupku pogrešno utvrdili činjenično stanje, te da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju i ukine osporene presude, ili predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

17. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Ostali navodi

18. Apelant se, također, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 3. i 4. Evropske konvencije. Apelant se paušalno pozvao na ovo pravo, odnosno ničim nije obrazložio u čemu se sastoji povreda ovog prava, niti je osporenim presudama na bilo koji način pokrenuto pitanje prava iz navedenog člana. Dakle, s obzirom da u apelaciji manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća u konkretnom slučaju, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1212/08 (S. Č.) | Sudska praksa | Aktio