Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1321/08 (M.B.)
Odluka donesena 08. 12. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Radni odnos
- Pristup sudu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1321/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1321/08, rješavajući apelaciju M.B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.B. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 000 402 09 U od 24. novembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 14 0 U 000 370 09 U od 20. oktobra 2009. godine, Rješenja Skupštine općine Milići broj 01-022-15-4/07 od 30. juna 2009. godine i Odluke Skupštine općine Milići broj 01-022-85/09 i 01-022-
92/09 od 28. maja 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Milića podnio je 26. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 014-0-U-07-000 089 od 20. februara 2007. godine i Odluke Skupštine općine Milići (u daljnjem tekstu: Skupština) broj 01-022-15-3/07 od 31. maja 2007. godine. Apelant je 25. decembra 2009. godine dostavio dopunu apelacije u kojoj je naveo da umjesto protiv navedenih sudskih odluka koje je Vrhovni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) povodom njegovog zahtjeva za vanredno preispitivanje ukinuo u međuvremenu, apelaciju podnosi protiv presuda Okružnog suda broj 14 0 U 000 370 09 U od 20. oktobra 2009. godine i broj 14 0 U 000 402 09 U od 24. novembra 2009. godine, odluka Skupštine broj 01-022-85/09 i broj 01-022-92/09 od 28. maja 2009. godine i Rješenja Skupštine broj 01-022-15-4/07 od 30. juna 2009. godine.
2. Odlukom Skupštine broj 01-81-59-1/06 od 5. oktobra 2006. godine raspisan je konkurs za izbor i imenovanje starješine Teritorijalne vatrogasne jedinice Milići (u daljnjem tekstu: Teritorijalna jedinica), te donesena i odluka o utvrđivanju kriterija za izbor kandidata. Na osnovu navedenih odluka proveden je neuspješan konkurs (na koji se prijavio i apelant) budući da niko od prijavljenih kandidata nije dostavio dokaze o ispunjavanju traženih uvjeta. Nakon toga, po prijedlogu Skupštine, donesena je Odluka o ponovnom raspisivanju konkursa broj 01-022-15/07 od 28. februara 2008. godine i uvjeti novog konkursa su usklađeni sa odredbama Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Teritorijalne jedinice (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Nakon provedenog postupka izbora donesena je Odluka broj 01-022-15-3/07 od 31. maja 2007. godine. Navedenom odlukom na period od četiri godine kandidat M.P. imenovan je za starješinu Teritorijalne jedinice.
3. Protiv navedenih odluka apelant je pokrenuo upravni spor pred Okružnim sudom. Okružni sud je donio Presudu broj 014 0 U 07 000 089 od 20. februara 2008. godine, kojom je tužbu odbio kao neosnovanu. Protiv navedene presude apelant je podnio zahtjev Vrhovnom sudu za vanredno preispitivanje sudske odluke. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Uvp-08-000 093 od 24. decembra 2008. godine uvažio zahtjev, poništio osporenu presudu i predmet vratio Okružnom sudu na ponovno rješavanje zato što osporene odluke ne sadrže obrazloženje zašto je M.P. izabran za starješinu. S tim u vezi, Okružni sud je donio Presudu broj 14 0 U 000 251 09 U od 24. februara 2009. godine, kojom je apelantovu tužbu uvažio, ukinuo osporene odluke Skupštine i predmet vratio Skupštini na ponovno odlučivanje uz obavezu poštivanja stavova iz presude Vrhovnog suda.
4. U ponovljenom postupku Skupština je donijela Odluku broj 01-022-85/09 od 28. maja 2009. godine, kojom je poništena odluka o izboru i imenovanju starješine Teritorijalne jedinice i pokrenut ponovni postupak izbora i imenovanja navedenog starješine. Osim toga, Odlukom Skupštine broj 01-022-92/09 istog datuma imenovan je M.P. za vršioca dužnosti starješine Teritorijalne jedinice a do imenovanja starješine na način i po postupku koji su utvrđeni zakonom i navedenom presudom Okružnog suda.
5. Protiv navedenih odluka apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Okružnim sudom. Okružni sud je donio Presudu broj 14 0 U 000 370 09 U od 20. oktobra 2009. godine, kojom je apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da je odluka o imenovanju vršioca dužnosti starješine Teritorijalne jedinice donesena u skladu sa članom 30. stav 1. alineja 8. Zakona o lokalnoj samoupravi («Službeni glasnik RS» br. 101/04, 42/05 i 118/05), članom 4. tačka 2. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima («Službeni glasnik RS» broj 41/03) i članom 33. stav 1. alineja 8. Statuta Općine Milići («Službeni glasnik Općine Milići» br. 4/05, 10/05, 5/07, 1/08 i 4/08). Osim toga, Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi tužbeni navodi da osporene odluke nisu donesene u skladu sa članom 50. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), kako je bilo naloženo presudom Okružnog suda od 20. februara 2008. godine, budući da sadrže detaljne razloge i obrazloženja zašto je kandidat M.P. izabran. Prema obrazloženju Okružnog suda, tačan je apelantov navod da konkursom nije traženo uvjerenje o položenom stručnom ispitu, što, dakle, nije bio eliminatorni uvjet ni za jednog kandidata, te da činjenica da ga je izabrani kandidat M.P. priložio nije od utjecaja na izbor. Pri tom je Okružni sud naveo da je članom 51. Zakona o zaštiti od požara propisano da su stručni ispit dužne položiti starješine profesionalnih vatrogasnih jedinica, iz čega proizlazi da polaganje tog ispita može biti od utjecaja za razrješenje sa funkcije a ne na imenovanje na funkciju. Zbog navedenih razloga, Okružni sud je odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu.
6. U međuvremenu, Rješenjem Skupštine broj 01-022-15-4/07 od 30. juna 2009. godine, nakon provedene ponovne konkursne procedure, M.P. je imenovan za starješinu Teritorijalne jedinice na period od četiri godine uz obavezu da položi stručni ispit za rukovodioca akcije gašenja požara.
7. Protiv navedenog rješenja apelant je pokrenuo upravni spor pred Okružnim sudom, koji je Presudom broj 14 0 U 000 402 09 U od 24. novembra 2009. godine tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da je, prema ocjeni tog suda, Skupština pravilno utvrdila činjenično stanje i pravilno primijenila materijalno pravo. Okružni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da osporena odluka nije donesena u skladu sa članom 50. ZUS-a budući da je taj sud utvrdio da osporena odluka sadrži razloge zbog kojih je M.P. imenovan za starješinu, a ne apelant. Osim toga, Okružni sud je naveo da je neosnovan apelantov navod da imenovani kandidat ne ispunjava uvjete konkursa koji se odnose na stručnu spremu, položeni stručni ispit i potrebno radno iskustvo jer iz spisa proizlazi da je konkursom predviđeno da kandidat mora imati VSS - VII stepen ili VSŠ -VI stepen tehničkog smjera, kako je predviđeno Pravilnikom, odnosno članom 42. Zakona o zaštiti od požara. Kako imenovani kandidat M.P. ima VŠS - VI stepen složenosti tehničkog smjera, tri godine radnog staža u struci, a u okviru svog ranijeg radnog mjesta položio je interni ispit za gašenja požara (što nije od bitnog utjecaja na imenovanje), Okružni sud je utvrdio da je osporeno rješenje doneseno na zakonit način i u skladu sa uputama sadržanim u presudi tog suda od 24. februara 2009. godine.
8. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo da ne bude podvrgnut nehumanom i ponižavajućem tretmanu iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant iznosi hronologiju izbora i imenovanja starješine uz navode da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešno primijenjenog materijalnog prava. Apelant smatra da, za razliku od njega, imenovani kandidat ne ispunjava uvjete konkursa, te da niti jedan intervju prijavljenih kandidata nije obavljen na adekvatan način, niti su u osporenim odlukama dati valjani razlozi zašto je M.P. bolji kandidat od njega. Apelant navodi da je sud neopravdano odbio njegov zahtjev da umjesto Skupštine donese novi upravni akt koji u svemu zamjenjuje akt Skupštine. Apelant navodi da je donošenjem svih osporenih odluka «ponižen i omalovažavan i u stalnom strahu» i da je izgubio zarade koje je mogao imati da je izabran za starješinu pa da su mu zbog toga povrijeđeni pravo na imovinu, život, slobodu i sigurnost ličnosti, pravo da ne bude podvrgnut nehumanom i ponižavajućem tretmanu i pravo na privatni i porodični život. Zbog toga, apelant traži da mu Ustavni sud dodijeli naknadu štete u iznosu od 50.000 KM, u skladu sa Zakonom o radu RS.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. U konkretnom slučaju apelant, pozivajući se na povredu prava garantiranih članom 6. stav 1. Evropske konvencije, osporava odluke sudova donesene u povodu spora proisteklog iz radnog odnosa, odnosno u vezi sa prijavom na konkurs za imenovanje starješine Teritorijalne vatrogasne jedinice koja je osnovana shodno odredbama Zakona o lokalnoj samoupravi RS, Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima RS i Statuta Općine Milići, iz čega proizlazi da se radi o javnoj službi. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud u predmetu Vilho Eskelinen i dr. protiv Finske (presuda od 19. aprila 2007. godine, broj aplikacije 63235/00, st. 42-62), preispitao svoju raniju praksu, te zaključio da je za isključivanje državnih službenika iz zaštite predviđene članom 6. stav 1. Evropske konvencije neophodno kumulativno ispunjenje dva uvjeta: «Prvo, država, u domaćem pravu, mora izričito isključiti pristup sudu za određenu poziciju ili kategoriju osoblja. Drugo, isključivanje mora biti opravdano i zasnovano na objektivnim razlozima interesa države», te da «ništa ne opravdava isključivanje običnih radnih sporova iz garancija na osnovu člana 6 – onih koji se odnose na platu, nadoknadu drugih prava tog tipa – na osnovu posebne prirode odnosa između određenih državnih službenika i države. Ustvari, postoji presumpcija da se član 6. primjenjuje» (idem.). Ovakvu praksu je u cijelosti prihvatio i Ustavni sud (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2231/06 od 23. novembra 2007. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, a budući da nijednim propisom Bosne i Hercegovine nije regulirano da apelant kao državni službenik nema pravo na pristup sudu, te imajući u vidu osporene presude redovnih sudova, nesporno je da je apelant shodno domaćem pravu imao pristup sudu, pa je, prema tome, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na apelantov slučaj.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
Ostali navodi
16. Apelant navodi da su mu osporenim odlukama povrijeđeni i pravo na imovinu, pravo na život, pravo da ne bude podvrgnut nehumanom i ponižavajućem tretmanu, pravo na slobodu i sigurnost ličnosti i pravo na privatni i porodični život. Ustavni sud primjećuje da se navodi o povredi ovih prava u suštini svode na navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, za što je Ustavni sud u prethodnim tačkama utvrdio da su očigledno (prima facie)neosnovani. Imajući u vidu navedeno, te da apelant u apelaciji ne nudi nikakve argumente i razloge koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća, Ustavni sud zaključuje da nema ničega što ukazuje na to da osporene odluke na bilo koji način pokreću pitanje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, prava da ne bude podvrgnut nehumanom i ponižavajućem tretmanu iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i prava na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju ovih prava očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović