Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1327/08 (M. M.)

Odluka donesena 08. 12. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Revizija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1327/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 12. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1327/08, rješavajući apelaciju Miće Marčete, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miće Marčete podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-

000 136 od 20. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mićo Marčeta (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ribnika, podnio je 3. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 136 od 20. februara 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P.23/00 od 20. juna 2002. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev Trive Petrovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) koji je tražio da se apelant obaveže da mu naknadi materijalnu i nematerijalnu štetu u iznosu 2.630,00 KM i obavezan je apelant na ime nematerijalne štete isplati tužitelju ukupno 900,00 KM i to 400,00 KM za pretrpljene fizičke bolove, a 500,00 KM za pretrpljeni strah, te da mu naknadi materijalnu štetu na ime troškova ljekarskog uvjerenja u iznosu od 40,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. juna 2002. godine pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 590,00 KM, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja, dok je višak zahtjeva tužitelja preko dosuđenih iznosa odbijen.

3. U obrazloženju presude prvostepeni sud je naveo da je nakon provedenog postupka utvrdio da se 23. augusta 1999. godine u selu Rastoci dogodio sukob u kojem su učestvovali tužitelj i njegov sin sa jedne strane te apelant sa druge strane, da se verbalni konflikt pretvorio u fizički konflikt između tužiteljevog sina i apelanta, da je tužitelj pokušao razdvojiti ovu dvojicu te da ga je tom prilikom apelant par puta udario letvom, zbog čega je tužitelj zadobio lake tjelesne povrede u vidu udaraca u glavu i grudni koš sa ogrebotinama, te u vidu preloma osmog i devetog rebra, kao i da je protiv apelanta i tužiteljevog sina vođen prekršajni postupak zbog narušavanja javnog reda i mira, te da je taj postupak obustavljen zbog apsolutne zastare. Također, prvostepeni sud je na osnovu navedenih činjenica zaključio da tužitelj u konkretnoj pravnoj stvari ima pravo da traži naknadu štete (nematerijalne i materijalne), pa kako je isti zadobio više lakih tjelesnih povreda uslijed kojih je trpio fizičke bolove i strah, prvostepeni sud je obavezao apelanta da tužitelju naknadi nematerijalnu štetu u iznosima pobliže navedenim u izreci presude. Istovremeno je apelant obavezan da tužitelju naknadi materijalnu štetu na ime troškova izdavanja ljekarskog uvjerenja, dok je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu ostalih vidova materijalne štete (izgubljena zarada i troškovi prevoza). Naime, prvostepeni sud je u skladu sa članom 195. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93 i 3/96; u daljnjem tekstu: ZOO) utvrdio da je neosnovan zahtjev za naknadu na ime izgubljene zarade, jer je tužitelj penzioner, a naknadu na ime troškova liječenja isti nije argumentovao, pa time ih nije ni dokazao. Također, prvostepeni sud je istakao da je, nakon izvršenog vještačenja po vještacima medicinske struke dr. Zoranu Bjelogrliću i dr. Dragoljubu Ećimu, primjenom odredbe člana 200. ZOO ocijenio da tužitelju pripada pravo na naknadu za pretrpljene fizičke bolove i strah. Nadalje, prvostepeni sud je naveo da sama okolnost da se radi o lakšim tjelesnim povredama ne isključuje pravo na naknadu štete, jer težina odnosno kvalifikacija povrede nije okolnost od koje bi zavisilo pravo na naknadu za fizičke bolove i strah, nego to pravo zavisi od intenziteta i trajanja bolova i straha. U vezi s tim, prvostepeni sud je naveo da i u slučaju kad se radi o lakim tjelesnim povredama, ukoliko su fizički bolovi bili jačeg intenziteta i trajali duže, kao što je bio slučaj u konkretnom predmetu, oštećenom pripada pravo na naknadu.

4. Presudom Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj GŽ-1055/03 od 21. oktobra 2005. godine žalba apelanta je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu dosuđene naknade nematerijalne štete u iznosu od 900,00 KM, pa je u tom dijelu tužitelj odbijen sa tužbenim zahtjevom, dok su troškovi postupka sniženi na 200,00 KM. U preostalom dijelu žalba apelanta, kao i žalba tužitelja u cijelosti su odbijene i prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena.

5. U obrazloženju presude drugostepeni sud je istakao da je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja izveo zaključak da nisu ispunjeni uslovi za dosuđivanje naknade nematerijalne štete jer ni strah ni fizički bolovi nisu bili tolikog intenziteta i trajanja da bi opravdali dosuđivanje pravične novčane naknade, pa je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu nematerijalne štete, dok je u pogledu materijalne štete drugostepeni sud prihvatio stav prvostepenog suda da je tužitelj samo dokazao da je imao štetu u vidu troškova izdavanja ljekarskog uvjerenja. Nadalje, s obzirom na uspjeh tužitelja u postupku koji je neznatan u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev, drugostepeni sud je primjenom odredbe člana 155. ranijeg, u konkretnom slučaju primjenjivog Zakona o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 29/90 i 35/91, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 14/94 i 32/94; u daljnjem tekstu raniji ZPP), a u vezi sa članom 456. novog Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03 i 74/05; u daljnjem tekstu: novi ZPP) uzeo u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice, pa je s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja obavezao apelanta da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 200,00 KM, a koji se odnose na troškove vještačenja.

6. Vrhovni sud se pri ocjeni dopustivosti revizije pozvao na odredbu člana 456. stav 1. novog ZPP-a kojom je propisano da će se, ako je prije stupanja na snagu tog zakona donesena prvostepena odluka kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava, daljnji postupak sprovesti po dosadašnjim propisima, što u konkretnom slučaju znači po ranijem ZPP-u. Pri tome je Vrhovni sud imao u vidu odredbu člana 382. ranijeg ZPP-a, primjenjivog na konkretan slučaj, po kojoj je revizija bila dozvoljena ukoliko je vrijednost predmeta spora prelazila iznos od 800,00 KM, pa je našao da je izjavljena revizija dopustiva, budući da je označena vrijednost spora 2.630,00 KM. Presudom broj 118-0-Rev-06-000 136 od 20. februara 2008. godine djelimično je uvažio reviziju tužitelja i presudu drugostepenog suda preinačio u dijelu odluke o naknadi nematerijalne štete i odluke o troškovima postupka, tako što je u navedenom dijelu žalba apelanta odbijena i prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je prema odredbi člana 154. stav 1. ZOO, štetnik dužan oštećenom naknaditi svu štetu za koju je odgovoran, a koju ima u vidu odredba člana 155. ZOO. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da je do štete došlo krivicom apelanta koji je letvom napao tužitelja i tako ga povrijedio, te da između radnji apelanta i nastale štete postoji neposredna uzročna veza, pa je zato apelant isključivo odgovoran za nastalu štetu, kao i da se iz provedenih dokaza može zaključiti da nema doprinosa tužitelja kao oštećenog u nastanku štete. Također, Vrhovni sud je ocijenio da je prvostepeni sud, prilikom određivanja naknade nematerijalne štete tužitelju za pretrpljene fizičke bolove i pretrpljeni strah, imao u vidu utvrđene činjenice, zasnovane prije svega na nalazima i mišljenjima ljekara-vještaka, te je u skladu sa odredbama iz člana 223. ranijeg ZPP-a, tužitelju dosudio pravičnu i adekvatnu novčanu naknadu za navedene vidove nematerijalne štete.

7. Najzad, Vrhovni sud je svoj stav o dopustivosti revizije u konkretnom slučaju detaljno pojasnio u odgovoru na apelaciju ističući da je članom 1. Zakona o izmjenama Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» broj 85/03) izmijenjen član 456. stav 1. ZPP («Službeni glasnik RS» broj 58/03) utoliko, što je propisano da će se, ako je prije stupanja na snagu tog zakona donesena prvostepena odluka kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava, daljnji postupak sprovesti po dosadašnjim propisima, to jest po ranijem ZPP-u. Kako je u konkretnom slučaju prvostepena presuda donesena 20. juna 2002. godine, dakle prije stupanja na snagu novog ZPP-a, daljnji postupak se imao provesti primjenom odredbi starog ZPP-a, pa je tako i dozvoljenost revizije cijenjena u skladu sa odredbom člana 382. ranijeg ZPP, po kojoj je revizija bila dozvoljena ukoliko je vrijednost predmeta spora prelazila iznos od 800,00 KM.

8. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što je presuda Vrhovnog suda donesena uz povredu odredaba ZPP-a. Po mišljenju apelanta revizija tužitelja je u konkretnom slučaju bila nedozvoljena jer po odredbama člana 237. stav 2 novog ZPP-a, koji je po apelantovom mišljenju primjenjiv na konkretan slučaj, revizija nije dozvoljena ako vrijednost spora ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, dok je u konkretnom slučaju vrijednost spora 2.630,00 KM.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je suština apelantovih navoda o povredi prava na pravično suđenje tvrdnja da je Vrhovni sud pogrešno primjenio procesno pravo pri ocjeni dopustivosti revizije. S tim u vezi Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, kad se pozvao na odredbu člana 456. stav 1. ZPP-a, koja određuje da će se postupak u kojem je u vrijeme stupanja na snagu novog ZPP-a bila donesena prvostepena presuda, kao u konkretnom slučaju, nastaviti po odredbama ranijeg ZPP-a , a također detaljno pojasnio svoj stav i u odgovoru na apelaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1327/08 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio