Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1368/08 (R. L.)
Odluka donesena 08. 12. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Pravo na prisustvo suđenju
- Dostava
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1368/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1368/08, rješavajući apelaciju Rifeta Liđana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rifeta Liđana podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-06-001325 od 26. februara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj Mal – 406/03 od 14. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rifet Liđan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Ekrem Šarić, advokat iz Cazina, podnio je 8. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-06-001325 od 26. februara 2008. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Mal – 406/03 od 14. jula 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj Mal – 406/03 od 14. jula 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-06-001325 od 26. februara 2008. godine, obavezan je apelant da JP «Elektroprivreda BiH», «Elektrodistribucija» Bihać (u daljnjem tekstu: tužitelj) naknadi štetu u iznosu od 2.899,12 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 26. decembra 2003. godine do konačne isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.
3. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su tužiteljevi radnici u apelantovom domaćinstvu Zapisnikom broj 21.03/03 od 21. marta 2003. godine utvrdili neovlaštenu potrošnju električne energije, jer je na licu mjesta utvrđeno da je apelant neovlašteno «odblombirao» brojilo, što, u smislu člana 108. tačka 3. Općih uslova za isporuku električne energije («Službene novine FBiH» broj 35/99; u daljnjem tekstu: Opći uslovi), predstavlja neovlaštenu potrošnju električne energije. Zapisnikom je, također, utvrđeno da je brojilo u toku kontrole bilo neispravno, što je, u smislu člana 39. Općih uslova, odgovornost kupca, koji je dužan brinuti se za održavanje instalacija i trošila. Na osnovu navedenog zapisnika tužitelj je apelantu ispostavio račune br. 99-03/03-T za troškove prouzrokovane neovlaštenom potrošnjom električne energije, te za neovlaštenu potrošnju električne energije u ukupnom iznosu od 2.899,12 KM. Općinski sud je, dalje, naveo da je obračun izvršen u skladu sa članom 109. Općih uslova. Također, Općinski sud je naveo da apelant nije pristupio na pripremno ročište niti predložio kao svjedoke lica koja je kasnije imenovao u toku postupka, a koji su, prema njegovim navodima, upoznati sa situacijom. Osim toga, apelant nije predložio ni jedan materijalni dokaz iz kojeg bi bilo vidljivo da je on, u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima i Općim uslovima, priključen na elektromrežu tužitelja kao isporučioca. Konačno, Općinski sud je nakon provedenih dokaza ocijenio da je u konkretnom slučaju apelant neovlaštenom potrošnjom električne energije tužitelju kao isporučiocu pričinio štetu i time umanjio njegovu imovinu za iznos pobliže određen u izreci presude.
4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na njega pravilno primijenio materijalno pravo – odredbe čl. 39, 108. i 109. Općih uslova i člana 154. Zakona o obligacionim odnosima. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti, te se činjenično utvrđenje prvostepenog suda ne može dovoditi u sumnju, shodno članu 433. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP).
5. Apelant se žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), što se ogleda u kršenju «načela ravnopravnosti stranaka». Naime, apelant se žali na neurednu dostavu poziva za pripremno ročište, s obzirom na to da je poziv uručen njegovoj ženi, a ne njemu, pa kako je pripremno ročište održano u njegovom odsustvu, nije mogao predložiti saslušanje svjedoka. Suština apelacionih navoda se odnosi na tvrdnju da je pobijanim odlukama povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka, kao i da se pobijane odluke temelje na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje, između ostalog, zbog nepoštivanja načela ravnopravnosti stranaka s obzirom na to da, prema njegovom mišljenju, dostava poziva za pripremno ročište, koja je izvršena uručenjem poziva njegovoj supruzi, nije bila uredna, pa kako je pripremno ročište održano u njegovoj odsutnosti, nije mogao predložiti saslušanje svjedoka. Osim toga, apelant se žali na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo.
9. Što se tiče apelantovih navoda u vezi sa povredom načela ravnopravnosti stranaka, Ustavni sud smatra da je dostava poziva za pripremno ročište bila uredna budući da je izvršena u skladu sa članom 345. stav 2. ZPP, koji propisuje da, ukoliko se osoba kojoj se pismeno ima dostaviti ne zatekne u svom stanu, dostava se obavlja predajom pismena nekome od njenih odraslih članova domaćinstva koji je dužan primiti pismeno. Osoba koja je primila pismeno za apelanta (njegova supruga) bila je u obavezi da pismeno preda apelantu, a zbog čega su navodi u apelaciji vezani za neurednu dostavu poziva za pripremno ročište neutemeljeni. Što se tiče okolnosti da apelant nije mogao izvesti dokaze saslušanjem svjedoka koje je imenovao na glavnoj raspravi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno obrazložili razloge zbog kojih nisu saslušani kao svjedoci osobe koje je apelant imenovao na ročištu za glavnu raspravu. Dalje, Ustavni sud smatra da redovni sudovi ne snose odgovornost za apelantov propust da pristupi na pripremno ročište i predloži izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka, tako da ova okolnost ni na koji način ne pokreće pitanje kršenja načela ravnopravnosti strana u postupku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović