Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1376/08 (Ravnogorski pokret Otadžbine Srpske, I. S., Opštinski odbor Brčko)
Odluka donesena 08. 12. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1376/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1376/08, rješavajući apelaciju Ravnogorskog pokreta Otadžbine Srpske, Istočno Sarajevo, Opštinski odbor Brčko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ravnogorskog pokreta Otadžbine Srpske, Istočno Sarajevo, Opštinski odbor Brčko podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Rev-07-000029 od 28. januara 2008. godine, presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-07-000004 od 4. septembra 2007. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj P-299/05-I od 26. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ravnogorski pokret Otadžbine Srpske, Istočno Sarajevo, Opštinski odbor Brčko (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Miodrag Zeljić, advokat iz Brčkog, podnio je 9. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-
0-Rev-07-000029 od 28. januara 2008. godine, presude Apelacionog suda broj 097-0-Gž-07-000004 od 4. septembra 2007. godine i presude Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-299/05-I od 26. septembra 2006. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-299/05-I od 26. septembra 2006. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi Brčko Distrikt BiH (u daljnjem tekstu: prvotuženi), Republika Srpska – Ministarstvo za urbanizam i stambene poslove (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i JP Republike Srpske za upravljanje i gazdovanje poslovnim prostorom Banja Luka (u daljnjem tekstu: trećetuženi) isplate iznos od 47.929,15 KM na ime uloženih sredstava u poslovni prostor u ulici Pere Marjana u Brčkom sa zakonskom zateznom kamatom, računajući od dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, te da mu naknade troškove postupka, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude. Stavom dva izreke presude je odlučeno da svaka od stranaka snosi svoje troškove postupka.
3. Prvostepeni sud je u postupku utvrdio da je apelant kao zakupac sa trećetuženim kao zakupodavcem, pravnim prednikom prvotuženog, zaključio Ugovor o zakupu poslovnog prostora (u daljnjem tekstu: Ugovor) dana 12. decembra 1997. godine. Navedenim Ugovorom je određeno da zakupodavac daje, a apelant prima u zakup poslovni prostor u Brčkom u ulici Avdičevića (sada Pere Marjana) u površini od 119 m2 i da zakup teče od 1. januara 1998. godine. Dalje, Ugovor je zaključen na određeno vrijeme i to na vrijeme do 30. decembra 1998. godine, pod uslovom da ako apelant uredno izmiruje obaveze i nastavi sa korištenjem prostora, Ugovor se smatra produžen na period od još jedne godine sa mjesečnom zakupninom u iznosu od 589,00 tadašnjih dinara. Zatim je u Ugovor unesena nova tačka 21.A, kojom se navedena mjesečna zakupnina mijenja tako da iznosi 1.178,00 tadašnjih dinara, ali se na ime adaptacije cijena umanjuje za 50 % u trajanju od 51 mjesec, počev od 1. januara 1998. godine, sa čime je dužina trajanja ugovora o zakupu određena na 51 mjesec. Takođe je navedeno da je cijena navedenog Ugovora privremena i da važi do donošenja Konačne arbitražne odluke za Brčko. Dalje, tačkom 13. Ugovora je određeno da apelant nema pravo vršiti bilo kakve prepravke ili adaptacije poslovnih prostorija bez pismene saglasnosti zakupodavca. Po prestanku zakupa, apelant je dužan ako to zakupodavac želi, poslovne prostorije vratiti u stanje u kojem su bile prije prepravke, a ako zakupodavac ne zahtjeva uklanjanje prepravki i adaptacija, apelant nema pravo na naknadu učinjenih izdataka. Nadalje, isto tako je navedeno da po prestanku predmetnog Ugovora, apelant nema pravo da traži naknadu za eventualnu povećanu vrijednost poslovnih prostorija do koje je došlo usljed investicija apelanta. Odredbom člana 16. Ugovora je propisano da u slučaju da zbog izmjene pozitivnih propisa ili prestanka Ugovora iz bilo kojih drugih razloga, apelant prestane koristiti poslovni prostor, zakupodavac nema obavezu povratka uloženih sredstava ili drugih troškova koje je imao apelant. Takođe, prvostepeni sud je naveo da iz aneksa predmetnog Ugovora proizilazi da se on zaključuje od 1. aprila 1998. godine do isteka osnovnog Ugovora o zakupu poslovnog prostora i da se sa njim određuje nova cijena zakupa u iznosu od 720,00 tadašnjih dinara, uvećana za porez, odnosno ukupno 820 tadašnjih dinara i da se raniji aneks ugovora o promjeni cijene stavlja van snage. Takođe, prvostepeni sud je naveo da je u zapisniku od 9. oktobra 1997. godine, koji je prethodio Ugovoru, putem JP «Poslovni prostor» Brčko, utvrđeno stanje tog poslovnog prostora, te je u Ugovoru konstatovano da je navedeni zapisnik njegov sastavni dio. Najzad, prvostepeni sud je utvrdio da je zakupodavac izvršio svoju ugovornu obavezu, a apelant je izvršio adaptaciju – sanaciju objekta svojim sredstvima, po nalazu vještaka u iznosu od 50.246,18 KM, dok su prema izvještaju banke, sredstva koja su odvajana na ime adaptacije za period od 1. januara 1998. godine za 51 mjesec po osnovu utvrđene zakupnine iznosila 2.317,03 KM. Na kraju, prvostepeni sud je utvrdio da je ugovor raskinut, protekom vremena za koje je zaključen.
4. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni sud je odbio tužbeni zahtjev iz razloga što su stranke svojom voljom, ugovorom odredili svoja prava i obaveze i što obaveza vraćanja uloženih sredstava nije predviđena spornim Ugovorom, nego je naprotiv predviđeno da zakupodavac nema obavezu povratka uloženih sredstava ili drugih troškova koje je apelant imao u sanaciji poslovnog prostora, pa je uz primjenu odredbi čl. 26. i 28. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), cijenio ga neosnovanim. Takođe, kako su stranke svoj odnos regulisale ugovorom, ni primjenom instituta neosnovanog bogaćenja iz člana 210. ZOO, zahtjevu se nije moglo udovoljiti u odnosu na prvotuženog, koji je preuzeo svu javnu imovinu i sve poslovne prostore na svojoj teritoriji, shodno Nalogu supervizora od 13. aprila 2000. godine, te Sporazumu o sprovođenju obaveza entiteta iz Konačne arbitražne odluke za Brčko od 24. oktobra 2000. godine.
5. Presudom Apelacionog suda broj 097-0-Gž-07-000004 od 4. septembra 2007. godine žalba apelanta je odbijena i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju presude drugostepeni sud je naveo da su apelant i trećetuženi kroz sporni Ugovor izrazili svoju volju u vezi sa međusobnim pravima i obavezama po predmetnom pravnom poslu – zakupodavnom odnosu. Predmetni Ugovor u stvari predstavlja zakon za stranke jer su zakonske odredbe čl. 14.-25. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija («Službeni list SR BiH» br. 33/77, 12/78 i 30/90) koje regulišu tu oblast dispozitivnog karaktera. Takođe, drugostepeni sud je istakao da su odredbe predmetnog Ugovora sasvim jasne i nema potrebe za tumačenjem volje ugovornih strana. Nadalje, drugostepeni sud je ocijenio da bi iz sadržaja žalbe slijedilo da je sklapanjem predmetnog Ugovora narušeno načelo jednakih vrijednosti uzajamnih davanja (član 15. ZOO), pa da je između obaveza ugovornih strana u vrijeme sklapanja Ugovora postojala očigledna nesrazmjera (član 139. ZOO), te da na strani apelanta postoji prekomjerno oštećenje. Međutim, i u tom slučaju oštećena strana ima mogućnost tražiti poništenje Ugovora, što je apelant propustio da učini pa i za to vrijedi, da ugovor proizvodi pravni učinak i da navodi u tom pravu nisu od značaja, s obzirom na bitno, da je Ugovorom izričito propisano da zakupodavac nema obavezu povratka uloženih sredstava ili drugih troškova koje je imao apelant, odnosno da apelant nema pravo na naknadu učinjenih izdataka, bez obzira što je apelantovim izvođenjem radova na zakupljenom poslovnom prostoru uvećana njegova vrijednost. Drugostepeni sud je naveo da to dalje znači, da se ni primjenom instituta neosnovanog bogaćenja, tužbenom zahtjevu ne može udovoljiti bez obzira što je u skladu sa navedenim Nalogom, prvotuženi preuzeo svu javnu imovinu i poslovne prostore i što tom imovinom raspolaže, jer takva obaveza ne proizilazi iz Ugovora na osnovu kojeg apelant zasniva svoj zahtjev. Naime, prema članu 210. ZOO pod prelazom imovine jedne osobe u imovinu druge osobe podrazumijeva se i sticanje koristi izvršenom radnjom, ali tek ako taj prelaz nema osnova u pravnom poslu ili zakonu.
6. Apelacioni sud je presudom broj 097-0-Rev-07-000029 od 28. januara 2008. godine odbio reviziju apelanta izjavljenu protiv drugostepene presude. Stavom dva izreke presude je odbijen prvotuženi sa zahtjevom za naknadu troška sastava odgovora na reviziju. Apelacioni sud je u obrazloženju presude naveo da, protivno navodima u reviziji, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz člana 284. stav 2. tačka 12. Zakona o parničnom postupku Brčko Distrikta BiH («Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH» br. 5/00, 1/01, 6/02, 11/05 i 20/06), jer je suprotno revizijskim navodima ocijenio, da su nižestepeni sudovi pravilno cijenili sve izvedene dokaze i pravilno utvrdili, na temelju predloženih i izvedenih dokaza, sve okolnosti i činjenice o kojima se vodi spor i koje su relevantne sa aspekta navedenih zakonskih odredbi za odlučivanje o postavljenom tužbenom zahtjevu i u obrazloženju svojih odluka dali određene i jasne razloge utvrđenja svih odlučnih činjenica, koji nisu međusobno protivrječni, a niti postoji protivrječnost između sadržaja izvedenih dokaza i prikaza sadržaja tih dokaza, pa u tom pravcu nisu učinjeni propusti koji bi imali značaj bitne povrede odredaba parničnog postupka. Apelacioni sud je takođe istakao, da isto tako nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, jer su nižestepeni sudovi pravilno protumačili predmetni Ugovor i njegov aneks, te navedene zakonske odredbe, pa nisu povrijedili pravila od kojih ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva.
7. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Takođe, apelant smatra da je na osnovu provedenih dokaza utvrđena znatna razlika neplaćenog dijela zakupnine za 51 mjesec i ulaganja apelanta u navedeni poslovni prostor, što je po apelantu osnovni problem. Najzad, apelant tvrdi da su presude redovnih sudova pravno neutemeljene, nezakonite, protivne činjenicama i dokazima izvedenim u postupku.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje koja se ogleda u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te o povredi prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović