Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1380/08 (B. P.)
Odluka donesena 08. 12. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1380/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1380/08, rješavajući apelaciju Branka Pavlića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branka Pavlića podnesena zbog dužine trajanja izvršnog postupka pred Općinskim sudom u Zenici u predmetu broj 43 0 I 021508 06 I zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Branko Pavlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice podnio je 13. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja izvršnog postupka pred Općinskim sudom u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u predmetu broj 43 0 I 021508 06 I.
2. Apelant je 26. decembra 2006. godine Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje Rješenja Federalne komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Federalna komisija) broj 03-34-402/02 od 18. decembra 2003. godine. Apelant je predložio da se predmetno izvršenje provede tako što će Općinski sud obavezati Željezaru Zenica d.d. Zenica (u daljnjem tekstu: izvršenik) da sa apelantom uspostavi radnopravni status zaposlenika na čekanju posla počev od 2. februara 2000. godine do 5. maja 2000. godine, te da mu sa 5. majem 2000. godine utvrdi prestanak radnog odnosa po sili zakona, kao i da izvršenik utvrdi visinu otpremnine za apelanta i s njim zaključi ugovor o otpremnini.
3. Općinski sud je 13. augusta 2007. godine donio zaključak broj 043-0-I-06-016104 kojim je naloženo apelantu da u roku od 8 dana od prijema zaključka dostavi sudu Rješenje Federalne komisije broj 03-34-402/02 od 18. decembra 2003. godine sa klauzulom pravomoćnosti. Apelant je 28. augusta 2007. godine Općinskom sudu dostavio navedeno rješenje bez klauzule pravomoćnosti. Općinski sud je 26. maja 2008. godine apelantu ponovo uputio zaključak za ispravku nedostatka u prijedlogu za izvršenje uz upozorenje da će, ako u ostavljenom roku ne postupi po nalogu suda, prijedlog za izvršenje biti odbačen kao neuredan, u smislu odredbe člana 336. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
4. Nakon što je apelant 13. juna 2008. godine postupio po nalogu suda i dostavio uređen prijedlog za izvršenje, Općinski sud je donio Rješenje o izvršenju broj 43 0 I 021508 06 I od 4. jula 2008. godine kojim je dozvolio predloženo izvršenje.
5. Protiv navedenog rješenja o izvršenju izvršenik je 17. jula 2008. godine izjavio prigovor na koji je apelant 3. septembra 2008. godine dao svoje izjašnjenje. Općinski sud je 8. maja 2009. godine donio rješenje kojim je odbio prigovor izvršenika kao neosnovan, pa je izvršenik 22. maja 2009. godine protiv tog rješenja izjavio žalbu. Kantonalni sud je Rješenjem broj 43 0 I 021508 09 Gž od 5. februara 2010. godine žalbu izvršenika odbio kao neosnovanu i prvostepeno rješenje potvrdio.
6. Nakon prijema drugostepene odluke, Općinski sud je 20. aprila 2010. godine zatražio izjašnjenje izvršenika da li je postupio po pravosnažnom rješenju o izvršenju. Izvršenik je dopisom od 26. aprila 2010. godine obavijestio Općinski sud da je 18. februara 2010. godine i 26. aprila 2010. godine pozvao apelanta da se javi radi postizanja sporazuma o izmirenju duga, ali da se apelant nije odazvao.
7. Izvršenik je podneskom od 27. septembra 2010. godine izvijestio Općinski sud da je sa apelantom 7. maja 2010. godine zaključio sporazum, te da je na taj način u cijelosti ispunio obavezu prema apelantu, te je u prilogu dostavio dokaze o ispunjenju svoje obaveze.
8. Općinski sud je 29. septembra 2010. godine donio Rješenje broj 43 0 I 021508 06 I kojim je obustavio izvršni postupak u cijelosti i ukinuo sve provedene radnje. U obrazloženju rješenja je navedeno da je izvršenik podnescima od 26. aprila 2010. godine i 27. septembra 2010. godine obavijestio sud da je sa apelantom zaključio sporazum, te da je u cijelosti ispunio obavezu prema apelantu. Općinski sud je dalje naveo da je izvršio uvid u sporazum o ispunjenju obaveze koja je predmet izvršenja, 7. maja 2010. godine zaključen između apelanta i izvršenika. Općinski sud je naveo da je sporazumom utvrđena visina otpremnine, iznos zakonskih zateznih kamata, zatim, da je članom 5. sporazuma regulisano da se smatra da je obaveza prema apelantu u cijelosti izvršena, te da će stranke o zaključenju sporazuma obavijestiti sud, dok se članom 6. sporazuma apelant saglasio da će povući prijedlog za izvršenje. Općinski sud je, također, izvršio uvid u ugovor o radu zaključen između apelanta i izvršenika kojim je uspostavljen radnopravni status apelanta, zatim, uvid u odluku o prestanku ugovora o radu za apelanta sa 5. majem 2000. godine, kao i uvid u nalog blagajni za isplatu otpremnine, zakonskih zateznih kamata i doprinosa Fondu PIO. Općinski sud je na temelju člana 64. Zakona o izvršnom postupku donio navedeno rješenje, jer se postupak izvršenja smatra završenim provođenjem izvršne radnje.
9. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da je prijedlog za izvršenje podnio 26. decembra 2006. godine, a u vrijeme podnošenja apelacije «jedina preduzeta radnja od suda bila je zaključak od 13. augusta 2007. godine». Istakao je da je Općinskom sudu uputio tri urgencije za okončanje izvršnog postupka, i to 22. januara 2008. godine, 19. februara 2008. godine i 12. marta 2008. godine. Apelant smatra da u konkretnom slučaju nije odlučeno o njegovim pravima u razumnom roku zbog čega mu je povrijeđeno i pravo na imovinu, jer je uskraćen za otpremninu i uspostavljanje radnopravnog statusa.
10. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da je, budući da je prijedlog za izvršenje podnesen Općinskom sudu koji nije odlučivao u prvom stepenu, zbog toga apelant i pozvan da pribavi klauzulu pravomoćnosti izvršne isprave. Pošto apelant nije postupio po nalogu suda, iako je upozoren na posljedice u slučaju nepostupanja, to je sam svojim pasivnim odnosom, kako je dalje istakao Općinski sud, doprinio nemogućnosti postupanja suda u konkretnom slučaju.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu prekršeno zbog toga što predmetni izvršni postupak nije proveden u razumnom roku. U vrijeme podnošenja apelacije izvršni postupak nije bio okončan, ali je tokom postupka pred Ustavnim sudom predmet okončan.
14. U odnosu na apelantove navode da nije imao pravično suđenje u razumnom roku, Ustavni sud ističe da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
15. U konkretnom slučaju apelant se žali da je izvršni postupak pred nadležnim sudovima radi izvršenja pravosnažnog rješenja Federalne komisije trajao neopravdano dugo. Ustavni sud najprije zapaža da apelant uz prijedlog za izvršenje nije dostavio Općinskom sudu predmetno rješenje sa klauzulom pravosnažnosti, te da je to učinio tek nakon dva poziva Općinskog suda da otkloni nedostatke u prijedlogu za izvršenje. Iz navedenog Ustavni sud zaključuje da je zastoj u vođenju predmetnog izvršnog postupka, koji je trajao jednu godinu i pet mjeseci, prouzrokovan isključivo činjenicom da apelant nije odmah dostavio uredan prijedlog za izvršenje, niti se u dugom periodu odazvao na pozive suda da prijedlog uredi. Nakon što je apelant dostavio uređen prijedlog za izvršenje, Ustavni sud zapaža da su Općinski i Kantonalni sud postupali u razumnim rokovima i relativno brzo donijeli pravosnažno rješenje o izvršenju.
16. Također, Ustavni sud dalje zapaža da je nakon pravosnažnosti rješenja o izvršenju kojim je naloženo izvršeniku da apelantu do određenog datuma uspostavi radnopravni status, te da mu «utvrdi visinu otpremnine i zaključi ugovor o otpremnini», Općinski sud tražio informaciju od izvršenika o tome da li je postupio po rješenju o izvršenju, a da je apelant pokazao daljnju pasivnost u odnosu na dozvoljeno izvršenje. Naime, Ustavni sud zapaža da se nakon pravosnažnosti rješenja o izvršenju apelant nije odmah javio na pozive izvršenika radi zaključenja sporazuma u skladu sa rješenjem o izvršenju, već je to uradio sa zakašnjenjem od dva i pol mjeseca, što se ni na koji način ne može staviti sudovima na teret. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može zaključiti da su sudovi neopravdano dugo vodili predmetni izvršni postupak. Iz navedenih razloga Ustavni sud smatra da činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava na pravično suđenje u razumnom roku u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti je zbog toga povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović