Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1402/08 (R.P.)

Odluka donesena 08. 12. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1402/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 12. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1402/08, rješavajući apelaciju R.P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R.P. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-

Rev-06-001391 od 29. januara 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Gž-06-000 266 od 7. septembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Ljubuškom broj P.298/05 od 19. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. R.P. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čitluka, koju zastupa Zajednički odvjetnički ured - Sanja Iličić-Lukenda i Gorjana Šain, odvjetnice iz Čitluka, podnijela je 12. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-

001391 od 29. januara 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-06-000 266 od 7. septembra 2006. godine i presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P.298/05 od 19. aprila 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P.298/05 od 19. aprila 2006. godine obavezan je tuženi Croatia osiguranje d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantici na ime pretrpljenih bolova isplati iznos od 2.700,00 KM, na ime pretrpljenog straha iznos od 1.800,00 KM, na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti iznos od 22.500,00 KM, na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog naruženosti iznos od 2.700,00 KM, na ime troškova liječenja iznos od 9.852,30 KM, na ime uništenih naočala iznos od 180,00 KM, na ime uništene odjeće iznos od 135,00 KM, na ime troškova policijskog zapisnika iznos od 27,00 KM, na ime novčane rente zbog trajnog povećanja potrebe za tuđom njegom i pomoći za razdoblje od 31. oktobra 2003. godine do 1. marta 2004. godine iznos od po 600,00 KM mjesečno, a za period od 1. marta 2004. godine pa ubuduće dok se ne promijene okolnosti iznos od po 450,00 KM mjesečno, sa zakonskim zateznim kamatama počevši od dospijeća svakog pojedinog obroka do isplate (koji obroci dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu za tekući mjesec), s tim da dospjele obroke plati odjednom, te da apelantici naknadi troškove postupka u iznosu od 3.577,60 KM. U preostalom dijelu, preko dosuđenih iznosa po svim vidovima štete i sa tužbenim zahtjevom za novčanom rentom zbog izgubljene zarade u mjesečnom iznosu od po 400,00 KM, apelantica je u cijelosti odbijena.

3. U obrazloženju presude prvostepeni sud je naveo da na osnovu utvrđenih činjenica proizilazi da je do povređivanja apelantice došlo u prometnoj nesreći koja se dogodila 4. septembra 2003. godine u Čitluku, kada je na nju dok je prelazila regionalnu cestu Čitluk-Mostar, kao pješak, naletjelo vozilo marke «Golf», osigurano kod tuženog, kojim je upravljala Dinka Šimović. Prema nalazu vještaka sobraćajne struke, a kojem stranke nisu prigovorile, vozilo marke «Golf» se kretalo iz pravca Čitluka u pravcu Mostara brzinom od 45 km/sat, dok se apelantica kretala sa lijeva u desno gledano iz smjera kretanja vozila, a do udara je došlo na pet metara od lijevog ruba ceste i to na početku ocrtanog traga kočenja lijevog točka vozila. Takođe, Općinski sud je saslušao i apelanticu na istu okolnost i konstatovao da je ista u dobi od 73 godine, i s obzirom na njene psihofizičke sposobnosti i činjenicu da je prelazila cestu u naseljenom mjestu, van pješačkog prelaza, to je i sama doprinijela nastanku saobraćajne nesreće u iznosu od 10 %. Dalje, Općinski sud je zbog složenosti vještačenja, povjerio vještačenje Medicinskom fakultetu u Mostaru, odnosno, Komisiji za sudsko medicinska vještačenja, u sastavu dr. Ljerka Ostojić, dr. Helena Škobić i dr. Zoran Trninić. Pomenuti vještaci su u nalazu od 25. januara 2006. godine, procijenili da je zbog trajnih posljedica ozljeda iz saobraćajne nesreće, pobliže navedenih u nalazu, nastupilo kod apelantice umanjenje opće životne aktivnosti za 42 %. Zbog toga joj je prvostepeni sud na ime naknade za duševne bolove zbog umanjenja opće životne aktivnosti dosudio iznos od 25.000,00 KM. Takođe, prvostepeni sud je istakao da je apelantica zbog zadobivenih ozljeda trpjela fizičke bolove jakog intenziteta jedan dan, bolove srednjeg intenziteta dva mjeseca, bolove blagog intenziteta povremeno, pa i na dan pregleda, dok će bolove promjenljiva intenziteta imati kao trajnu posljedicu, a što je uzeto u obzir kod naknade štete za umanjenje životne aktivnosti, te je apelantici za navedeni vid štete dosuđen iznos od 3.000,00 KM. Nadalje, prvostepeni sud je apelantici na ime pretrpljenog straha dosudio iznos od 2.000,00 KM, s obzirom da je ista imala strah primarnog i jakog intenziteta u trenutku ozljeđivanja, a nakon toga strah srednjeg intenziteta u trajanju od četiri sedmice, te strah blagog intenziteta narednih pet sedmica. Takođe, na ime duševnih bolova zbog naruženosti u srednjem stepenu, pobliže opisanoj u nalazu, apelantici je dosuđen iznos od 3.000,00 KM, jer ista neće moći prikriti šepajući hod i biti će izložena pogledima drugih. Na kraju, apelantici su dosuđeni troškovi za naočale u iznosu od 200,00 KM i za policijski zapisnik u iznosu od 30,00 KM jer je visina troškova vidljiva iz računa, odnosno uplatnice, dok joj je za troškove uništene odjeće, po slobodnoj ocjeni suda, jer nije dokazana visina tih troškova, dosuđen iznos od 150,00 KM. Takođe, prvostepeni sud je apelantici dosudio ukupan iznos troškova liječenja u iznosu od 10.917,00 KM, kao i iznos od 450,00 KM mjesečno, u skladu sa odredbom člana 127. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), člana 188 st. 1. i 2. i člana 195. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a na ime rente zbog trajnog povećanja potrebe za tuđom njegom i pomoći za period od 1. marta 2004. godine pa ubuduće dok se okolnosti ne promijene, na osnovu nalaza vještaka medicinske struke i činjenice da apelantica nije dokazala visinu troškova za tuđu pomoć. Prvostepeni sud je, na kraju, istakao da je tuženi u skladu sa čl. 940. i 174. ZOO dužan apelantici naknaditi štetu koju je pretrpjela u saobraćajnoj nesreći krivnjom vozača osiguranog kod tuženog, umanjenu u skladu sa čl. 177. stav 3. i 205. ZOO za doprinos same apelantice od 10 %, nastanku saobraćajne nesreće. U skladu sa svim navedenim, troškove parničnog postupka prvostepeni sud je dosudio apelantici u skladu sa čl. 396., 386. stav 2. i 387. ZPP i skladno Advokatskoj tarifi i članu 6. Zakona o izmjenama Zakona o advokaturi («Službene novine FBiH» broj 18/03), a vodeći računa o vrijednosti spora i o uspjehu apelantice u sporu u procentu od 50 %.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-06-000 266 od 7. septembra 2006. godine žalbe parničnih stranaka su djelimično uvažene i prvostepena presuda preinačena na način da je tuženi obavezan na ime duševnih bolova zbog naruženosti isplatiti apelantici iznos od 5.400,00 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 2.700,00 KM, a na ime novčane rente zbog trajnog povećanja potrebe za tuđom njegom i pomoći, počev od 1. marta 2004. godine pa ubuduće, mjesečni iznos od 225,00 KM, umjesto ranije dosuđenog iznosa od 450,00 KM. U preostalom dijelu žalbe stranaka su odbijene i prvostepena potvrđena. Takođe je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove žalbenog postupka. U obrazloženju presude drugostepeni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, za što je dao valjane razloge, koje je u cijelosti prihvatio i drugostepeni sud. Međutim, na pravilno utvrđeno činjenično stanje, prvostepeni sud je pogrešno primjenio materijalno pravo kada je apelantici na ime naknade štete zbog naruženosti dosudio iznos od 2.700,00 KM, umjesto da za taj vid štete utvrdi iznos od 6.000,00 KM, te uz odbitak doprinosa apelantice od 10 %, dosudi iznos od 5.400,00 KM. Takođe, prvostepeni sud je apelantici na ime novčane rente za navedeni period pogrešno dosudio iznos od po 450,00 KM, umjesto iznosa od 225,00 KM, koji po mišljenju drugostepenog suda, za taj vid štete, predstavlja adekvatnu novčanu naknadu.

5. Drugostepeni sud je naveo da je neosnovan žalbeni navod apelantice da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, utvrđujući doprinos apelantice u nastanku štete od 10 %, jer je prvostepeni sud, u pogledu tog prigovora, dao valjanje razloge, koje je u cijelosti prihvatio i drugostepeni sud. Takođe, drugostepeni sud je istakao da je neosnovan navod žalbe apelantice da je prvostepeni sud pogrešno odlučio odbijajući zahtjev za izuzeće vještaka medicinske struke dr. Helene Škobić, kao i to da je na glavnu raspravu trebalo pozvati sva tri vještaka medicinske struke, koji su sačinili nalaz i mišljenje, te da je trebalo usvojiti zahtjev za dopunu medicinskog vještačenja. Nadalje, drugostepeni sud je ocijenio da su neosnovani žalbeni navodi apelantice da su svi vidovi nematerijalne štete prenisko dosuđeni, kao i ostali troškovi, jer drugostepeni sud smatra da su dosuđeni iznosi na ime pretrpljenih duševnih bolova, pretrpljenog straha, umanjene životne aktivnosti, u svemu adekvatno dosuđeni te da predstavljaju pravičnu novčanu naknadu. Drugostepeni sud je naveo da je i ostale troškove, prvostepeni sud pravilno dosudio, te da je pravilno odbio apelanticu za rentu po osnovu izgubljene naknade u domaćinstvu, jer i drugostepeni sud smatra da apelantici takva vrsta naknade ne pripada. Na kraju, drugostepeni sud je ocijenio da je prvostepeni sud troškove postupka, pravilno obračunao i dosudio.

6. Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-06-001391 od 29. januara 2008. godine odbio reviziju apelantice izjavljenu protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je ocijenio da je neosnovan revizijski prigovor da je pred drugostepenim sudom došlo do povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP-a, a u vezi sa članom 231. ZPP-a, što je za rezultat imalo nepravilnu i nezakonitu presudu. Naime, po mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud je ocijenio žalbene navode obje stranke koji su bili od odlučnog značaja i za to dao valjano obrazloženje u svojoj presudi. Vrhovni sud je istakao da je revizijski prigovor da je apelantici uskraćeno pravo da raspravlja pred sudom, čime su nižestepeni sudovi povrijedili odredbu člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), takođe neosnovan, jer je apelantica osnovanost ovog prigovora, bazirala na činjenici, da je odbijen njen zahtjev za izuzeće vještaka medicinske struke dr. Helene Škobić u smislu odredbe člana 153. stav 6. ZPP. Međutim, zbog različite vrste povreda i težine istih, vještačenje je sud povjerio Medicinskom fakultetu u Mostaru, a dr. Škobić je bila samo dio tima koji je proveo vještačenje i u ime tima je određena za izvjestitelja. Vrhovni sud je naveo da kako je apelantici data mogućnost da prigovara nalazima, a nije bila uskraćena za odgovore na primjedbe kako se dr. Škobić očitovala i na iznesene primjedbe, na njenu stručnost i kvalifikaciju, to samo nezadovoljstvo apelantice ishodom vještačenja ne predstavlja kršenje člana 6. Evropske konvencije. Takođe, Vrhovni sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi, prilikom odmjeravanja navedenih iznosa, pravilno primjenili odredbu člana 200. stav 1. ZOO, cijeneći sve okolnosti slučaja, dob apelantice, vrstu povreda i povrijeđenog dobra, stepen umanjenja životne aktivnosti, dužinu trajanja bola i straha kao i intenzitet istih.

7. Apelantica se žali da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Takođe, apelantica smatra kako su nepotpuno i nepravilno utvrđeno činjenično stanje, kao i pogrešna ocjena dokaza, te pogrešna i proizvoljna primjena materijalnog prava, polučili navedene povrede.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnji o nepotpuno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj ocjeni dokaza, te pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović