Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1410/08 (B. M.)

Odluka donesena 08. 12. 2010.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Legitimno očekivanje
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1410/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 12. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1410/08, rješavajući apelaciju Bogdanke Manojlović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bogdanke Manojlović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-06-000 356 od 30. januara 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bogdanka Manojlović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Lopara, koju zastupa Slavko Maksimović, advokat iz Bijeljine, podnijela je 13. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 356 od 30. januara 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Loparama broj P.37/2002 od 16. januara 2003. godine odbijen je u cijelosti apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud utvrdi da je nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Loparama, u suterenu zgrade zvane Stara pošta, površine 54 m2, i, u skladu sa navedenim, da se JDP «Srpske šume» Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) naloži da apelantici izda rješenje o dodjeli stana na korištenje u roku od osam dana od dana pravosnažnosti ove presude, a u protivnom navedeno rješenje će zamijeniti ova presuda. Ujedno, apelantica je obavezana da naknadi troškove postupka u iznosu od 200,00 KM.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je tokom postupka nesporno utvrđeno da se apelantica 1985. godine na temelju usmene saglasnosti tadašnjeg upravnika Pošte uselila u prostorije tuženog koje se nalaze u suterenu zgrade zvane Stara pošta, da prostorije u koje se apelantica uselila imaju karakter poslovnog prostora, da do promjene namjene tih prostorije nikada nije došlo, da tužiteljica nikada nije dobila rješenje za korištenje tih prostorija od vlasnika, da nikada nije zaključila ugovor o korištenju, da u tom prostoru živi i danas, te da za to vrijeme korištenja predmetnih prostorija nije plaćala naknadu. Dalje, tokom postupka je nesporno utvrđeno da je apelantica u radnom odnosu kod tuženog, odnosno njegovih pravnih prethodnika od 1978. godine do danas. Međutim, ono što je tokom postupka bilo sporno jeste apelantičina tvrdnja da je stanarsko pravo stekla po osnovu radnog odnosa kod tuženog. U odnosu na ovu apelantičinu tvrdnju na kojoj i temelji tužbeni zahtjev, Osnovni sud je pojasnio da radni odnos nema nikakvog formalnopravnog uticaja za sticanje stanarskog prava, osim što radni odnos, odnosno prekid radnog odnosa, može uticati na gubitak već stečenog stanarskog prava u određenim slučajevima predviđenim zakonom.

4. Nezadovoljna prvostepenom presudom, apelantica je protiv nje podnijela žalbu Okružnom sudu u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) koji je Presudom broj Gž-233/03 od 15. decembra 2005. godine žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

5. U obrazloženju Okružni sud je istakao da je prvostepena presuda pravilna i zakonita, te da je donesena na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja. Okružni sud je pravilnim ocijenio i pravni stav prvostepenog suda da se useljenje na temelju usmene saglasnosti ne može smatrati zakonitim useljenjem i da se stanarsko pravo stiče useljenjem na osnovu ugovora o korištenju stana koji je zaključen na temelju punovažnog akta o dodjeli stana na korištenje, u smislu odredbe člana 11. ZOSO. Neosnovanim je Okružni sud ocijenio apelantičine žalbene navode da je, kao radnik tuženog od 1978. godine i budući da joj tuženi nikada nije osporavao pravo korištenja predmetnog prostora, stekla stanarsko pravo protekom roka od osam godina u kojem je tuženi, u skladu sa odredbom člana

30. ZOSO, mogao tražiti njeno iseljenje. Okružni sud je istakao da se samim dugogodišnjim stanovanjem u određenom poslovnom prostoru ne može steći stanarsko pravo, niti usmeno odobrenje upravnika tuženog da se apelantica useli u poslovne prostorije ima pravnu valjanost akta koji bi zamijenio akt propisan odredbom člana 11. ZOSO. Prema mišljenju Okružnog suda, činjenica da se apelantica uselila u poslovne prostorije nije sporna, jer se takvo useljenje u smislu odredbe člana 4. stav 1. tačka 1. ZOSO ne može smatrati useljenjem u stan, već ima značenje privremenog smještaja na kome se, u smislu stava 2. citiranog člana, ne može steći stanarsko pravo. U svom obrazloženju Okružni sud se dalje pozvao na odredbu člana 3. ZOSO kojom je precizirano da se pod pojmom stan smatra skup prostorija namijenjenih za stanovanje. Apelantičinu tvrdnju da je poslovni prostor, u međuvremenu, adaptirala u stan, u nedostatku prateće građevinske dokumentacije za to, Okružni sud je ocijenio neosnovanom, jer se radi o bespravnoj promjeni faktičkog stanja.

6. Rješavajući o apelantičinoj reviziji izjavljenoj protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-Rev-06-000 356 od 30. januara 2008. godine kojom je revizija odbijena kao neosnovana. Obrazlažući presudu, Vrhovni sud je naveo da u donošenju nižestepenih presuda na koje ukazuje revizija nema nedostataka, a ni onih na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su pravilno utvrdili da se u predmetnom slučaju radi o poslovnom prostoru koji se nalazi u suterenu poslovnog objekta tuženog u koji se apelantica uselila na temelju usmene saglasnosti tuženog. Nesporno je tokom postupka utvrđeno da namjena ovih prostorija nije nikada izmijenjena, u smislu odgovarajućih zakonskih propisa, pa je pravilan zaključak drugostepenog suda da se apelantičino useljenje u predmetni prostor ne može smatrati useljenjem u stan zbog čega se u konkretnom slučaju ne može primijeniti odredba člana 30. ZOSO. Sadržina stanarskog prava sastoji se u trajnom pravu korištenja stana, odnosno skupu prostorija namijenjenih za stanovanje koje ispunjavaju i ostale uslove iz člana 3. ZOSO. Dakle, u konkretnom slučaju predmetni poslovni prostor je apelantici na temelju usmene saglasnosti ustupljen na besplatnu upotrebu, bez ugovorenog roka, što se ne smatra pravnim poslom koji bi mogao, bez obzira na protek vremena korištenja, dovesti do sticanja stanarskog prava. Radi se o privremenom faktičkom stanju koje davalac na upotrebu može uvijek prekinuti, pa su, po mišnjenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantičin tužbeni zahtjev.

7. Vrhovni sud je na kraju istakao da pogrešan zaključak drugostepenog suda da apelantičino useljenje u poslovni prostor ima značenje privremenog smještaja nije uticao na pravilnost drugostepene odluke.

8. Apelantica ističe da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje na temelju čega je izveden pogrešan zaključak da se radi o bespravnoj adaptaciji, te da se stanovanje u prostorijama adaptiranim u stan smatra privremenim smještajem. Apelantica ističe da nije sporno da je zgrada zvana Stara pošta iseljena 1985. godine, nakon izgradnje nove Pošte, i da su sve poslovne prostorije u zgradi «Stara pošta» adaptirane u stanove. Renoviranje cijele zgrade i pretvaranje poslovnih prostora u stanove su vršeni putem SIZ-a stanovanja Lopare, o čemu postoje dokazi.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Pravo na pravično suđenje

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su redovni sudovi u osporenim odlukama pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje i da li su na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo. U tom kontekstu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi, postupajući po apelantičinoj tužbi radi utvrđenja da je stekla stanarsko pravo na poslovnom prostoru, meritorno riješili o njenom zahtjevu na način što su ga odbili, dali potpuno jasno, logično i argumentovano obrazloženje, koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Ustavni sud napominje da apelantičino nezadovoljstvo ishodom postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Apelantica u konkretnom slučaju, osim paušalnih navoda o povredi prava na pravično suđenje, nije ponudila niti jedan dokaz koji bi učinio vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi tog prava. Ustavni sud nije našao elemente koji bi ukazali da su relevantni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantičinu štetu, niti ima drugih elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost, kao i da postoji išta što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koji bi zahtijevali meritorno ispitivanje. Zbog toga su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1 Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani. Pravo na poštivanje doma

13. U vezi sa apelantičinim navodima da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na dom, Ustavni sud ukazuje na činjenicu da je bitna svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitriranih miješanja vlasti u njihova prava garantirana ovim članom (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A broj 297-C).

14. Da bi se utvrdilo da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvo se mora utvrditi da li predmetni stan predstavlja apelantičin «dom» u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporena odluka predstavlja «miješanje» javnih vlasti u poštivanje toga «doma». Drugo, da bi «miješanje» bilo opravdano, mora biti «u skladu sa zakonom». Ovaj uvjet zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, također, mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, Evropski sud, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A broj 30, stav 49).

15. Prema sudskoj praksi Evropskog suda, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi, Evropski sud, Gillow protiv Velike Britanije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A broj 109, stav 46.f, i Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 24/99, i Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 45/06).

16. U konkretnom slučaju, što se tiče pitanja može li se predmetni stan smatrati apelantičinim «domom», Ustavni sud zapaža da se apelantica na temelju usmenog dogovora sa tadašnjim upravnikom tuženog uselila u predmetni poslovni prostor 1985. godine, da u navedenom prostoru živi, pa Ustavni sud zaključuje da predmetni poslovni prostor predstavlja apelantičin «dom», u smislu člana 8. Evropske konvencije.

17. Ustavni sud dalje mora ispitati da li osporena presuda Vrhovnog suda predstavlja «miješanje» u apelantičino pravo na «dom», odnosno da li je to «miješanje» predviđeno zakonom i da li je u skladu sa zakonom, te da li je miješanje proporcionalno legitimnom cilju, dakle, uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantičinog prava i općeg interesa. S obzirom na to da su redovni sudovi na tri instance odbili tužbeni apelantičin zahtjev kojim je tražila utvrđenje da je stekla stanarsko pravo na poslovnom prostoru, Ustavni sud zaključuje da presude redovnih sudova predstavljaju «miješanje» u apelantičino pravo na dom.

18. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor jeste da li je miješanje u pravo na apelantičin dom bilo u skladu sa zakonom. Odlučujući o apelantičinom tužbenom zahtjevu, redovni sudovi su se pozvali na odredbe ZOSO kojima je, između ostalog, regulisano pitanje sticanja i prestanka stanarskog prava. Odredbama čl. 3. i 4. ZOSO precizirano je šta se podrazumijeva, odnosno šta se ne podrazumijeva pod pojmom stan. Redovni sudovi su tokom postupka nesporno utvrdili da se apelantica na temelju usmene saglasnosti uselila u poslovni prostor tuženog, te da se, iako je predmetni poslovni prostor faktički adaptiran u stan, takav prostor ne može smatrati stanom u smislu odredbe člana 3. ZOSO, jer prenamjena ovog prostora nije izvršena u skladu sa Zakonom o uređenju prostora. Prema tome, suština problema je u činjenici da se stanarsko pravo ne može steći na poslovnom prostoru, pa su redovni sudovi zaključili da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti ni odredba člana 30. ZOSO na koju se apelantica pozivala. Apelantica tokom postupka pred redovnim sudovima nije uspjela dokazati da je prenamjena poslovnog prostora u stambeni izvršena u skladu sa zakonom, što je zapravo ključni problem. U vezi sa navedenim, apelantica, osim paušalnih navoda, uz apelaciju nije dostavila niti jedan relevantan dokaz kojim bi dokazala da je prenamjena poslovnog prostora u stan izvršena u skladu sa važećim zakonskim propisima. Prema tome, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju «miješanje» u apelantičino pravo na dom bilo «u skladu sa zakonom».

19. Na kraju, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li je miješanje proporcionalno cilju koji se želi postići, dakle, uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantičinog prava i zahtjeva općeg interesa, koji se ogleda u potrebi da se zakonom urede stambeni odnosi. Ustavni sud smatra da primjena relevantnih odredaba ZOSO nije stavila «poseban i pretjeran» teret na apelanticu u odnosu na opći interes, izražen kroz primijenjene odredbe ZOSO, kojim je propisano, između ostalog, šta se smatra, odnosno ne smatra stanom, kao i način sticanja stanarskog prava.

20. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica ne nudi dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, zbog čega nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnih prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pa i ove apelantičine navode Ustavni smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.

Pravo na imovinu

21. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojoj «imovina», u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra», uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizirati (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69).

22. Ustavni sud zapaža da se apelantičin tužbeni zahtjev u konkretnom slučaju ne tiče njene «postojeće imovine», budući da je apelantica pokrenula postupak radi utvrđenja da je na temelju dugogodišnjeg korištenja poslovnog prostora na njemu stekla stanarsko pravo. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala «ostvariv zahtjev», ali je morala dokazati da je prenamjena poslovnog prostara u stambeni, u smislu odredbe člana 3. ZOSO, izvršena u skladu sa Zakonom o prostornom uređenju. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica nije mogla imati «legitimno očekivanje» da će njen tužbeni zahtjev uspjeti s obzirom na činjenicu da tokom postupka nije uspjela dokazati da je prenamjena poslovnog prostora u stambeni izvršena u skladu sa zakonom. Zbog toga, Ustavni sud smatra da predmetni stan ne predstavlja apelantičinu imovinu koja je zaštićena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

23. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1410/08 (B. M.) | Sudska praksa | Aktio