Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1411/08 (J. K.)

Odluka donesena 08. 12. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravo na prisustvo suđenju
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1411/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 12. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1411/08, rješavajući apelaciju Junuza Karavdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Junuza Karavdića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-

07-000681 od 27. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Junuz Karavdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupa Zlatica Zahirović, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-000681 od 27. februara 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Pr-788/04 od 22. decembra 2006. godine obavezan je tuženi TP «Marketi» d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime neisplaćenih plaća, naknada za topli obrok, regresa i otpremnine isplati ukupan iznos od 7.339,06 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe, to jest 17. marta 2004. godine pa do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.640,00 KM, dok je protutužbeni zahtjev odbijen.

3. U obrazloženju presude prvostepeni sud je naveo da je nakon provedenog postupka utvrdio da je apelant bio zaposlenik tuženog u periodu od 23. marta 2002. godine do 22. marta 2005. godine, te da apelantu nije isplaćen topli obrok u periodu od novembra 2003. godine do augusta 2004. godine, plaća u periodu od septembra 2003. godine do augusta 2004. godine, regres za 2002. i 2003. godinu, kao i otpremnina prilikom odlaska u penziju. Prvostepeni sud je istakao da je osnovan dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu naknade za topli obrok, regres, otpremninu kao i plaće, jer ta obaveza tuženog proizilazi iz ugovora o radu koji je zaključen među strankama. Dalje, prvostepeni sud je ocijenio da nisu prihvatljivi navodi tuženog da je u spornom periodu poslovao sa gubitkom s obzirom da loša finansijska situacija ne oslobađa poslodavca od obaveze plaćanja osnovne plaće. Nadalje, prvostepeni sud je odbio tuženog sa postavljenim protutužbenim zahtjevom imajući u vidu odredbe člana 73. Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR), kao i činjenicu da tuženi u toku postupka nije dokazao da je apelant pričinio štetu tuženom odnosno da odgovara za istu, jer je u toku postupka utvrđeno da je obračun izvršen sa danom 30. septembrom 2005. godine, a apelantu je prestao radni odnos u martu mjesecu 2005. godine. Takođe, prvostepeni sud je odbio protutužbeni zahtjev jer se, prije svega, radilo o isplati naknade manjka, a koje potraživanje se, po ocjeni provostepenog suda, na osnovu člana 73. ZOR ne može prebijati sa plaćom.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07-000681 od 27. februara 2008. godine uvažena je žalba tuženog i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o protutužbenom zahtjevu, tako da je apelant obavezan da protutužitelju isplati novčani iznos u visini od 3.957,85 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 21. marta 2006. godine pa do isplate, dok je u nepobijanom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena.

5. U obrazloženju presude drugostepeni sud je naveo da je pogrešan stav prvostepenog suda da je protutužbeni zahtjev neosnovan iz razloga koje imaju u vidu odredbe iz člana 73. ZOR, jer je navedenom odredbom predviđeno da sam poslodavac ne može prebijati bez saglasnosti zaposlenika svoja potraživanja prema njemu uskraćivanjem isplate naknade plaće. Drugostepeni sud je istakao da to ne znači da poslodavac ne može svoja potraživanja prema zaposleniku ostvariti u parničnom postupku. Takođe, drugostepeni sud je ocijenio da su osnovani navodi žalbe tuženog da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da tuženi nije dokazao u toku prvostepenog postupka da je apelant odgovoran za nastali manjak. Naime, drugostepeni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je apelant u spornom periodu bio poslovođa u prodavnici 371, te da je prilikom sačinjavanja zapisnika o sravnjavanju knjigovodstvenog stanja sa stanjem prema knjizi evidencije od dana 31. decembra 2000. godine, 24. januara 2003. godine, 19. januara 2004. godine i 23. aprila 2004. godine, a koje je potpisao apelant kao materijalno odgovorno lice, kao i po izvršenoj inventuri dana 30. septembra 2005. godine utvrđen ukupan manjak za sporni period u iznosu od 3.958,00 KM. Shodno tome, manjak u prodavnici je nastao u periodu kada je apelant bio materijalno odgovorno lice, pa je samim tim i odgovoran za nastali manjak. Na kraju, drugostepeni sud je istakao da činjenica da je apelantu prestao radni odnos u martu mjesecu 2005. godine zbog odlaska u penziju, a da je inventura izvršena u mjesecu septembru 2005. godine, ne oslobađa od odgovornosti apelanta s obzirom da je manjak utvrđen upravo u periodu kada je apelant bio poslovođa u navedenoj prodavnici, pa je prema tome na nesumnjiv način dokazana osnovanost protutužbenog zahtjeva.

6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija) i povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što su zaključci drugostepenog suda posve pogrešni i u suprotnosti sa materijalnim dokazima koji se nalaze u spisu prvostepenog suda, a povredu prava na imovinu vidi u tome što će drugostepenom presudom biti umanjena imovina za iznos koji je dosuđen navedenom presudom. Osim toga, apelant smatra da ga je drugostepeni sud svojom presudom, odnosno usvajanjem protutužbenog zahtjeva, onemogućio da učestvuje u postupku, odnosno onemogućio ga da se izjasni o bitnim činjenicama, poput onih, da li je apelant potpisao zapisnike, da li su mu za poslovanje priznati rashodi po osnovu «kvara-loma ili kala» itd.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje koja se ogleda u pogrešnoj ocjeni dokaza i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te o povredi prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju presudu, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Nadalje, apelant ističe da mu je drugostepenom presudom, odnosno usvajanjem protutužbenog zahtjeva, onemogućeno da učestvuje u postupku, odnosno da se izjasni o bitnim činjenicama. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud zapaža da je suprotno navodima apelacije apelant imao mogućnost da učestvuje u postupku jer se pred provostepenim sudom putem svog punomoćnika očitovao na navode iz protivtužbe, osporavao njihovu osnovanost, a također je i u postupku pred drugostepenim sudom dao odgovor na žalbu izjavljenu od strane tuženog, što znači da je učestvovao u postupku, odnosno izjasnio se o bitnim činjenicama, što je drugostepeni sud uzeo u obzir donoseći osporenu odluku. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove navode ne postoji opravdan zahtjev, budući da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati apelantove tvrdnje, pa je i u ovom dijelu apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1411/08 (J. K.) | Sudska praksa | Aktio