Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1412/08 (N. N.)

Odluka donesena 08. 12. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1412/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 12. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1412/08, rješavajući apelaciju Nade Ninković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2 i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nade Ninković podnesena protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu, broj 014-0-GŽ-06-000 514 od 1. aprila 2008. godine i presude Osnovnog suda u Višegradu, broj P.220/05 od 3. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nada Ninković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Rogatice, podnijela je 12. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 014-0-GŽ-06- 000 514 od 1. aprila 2008. godine i presude Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj P.220/05 od 3. jula 2006. godine.

2. Presudom Osnovnog suda, broj P.220/05 od 3. jula 2006. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da sud obaveže Dom zdravlja u Rogatici (u daljnjem tekstu: tuženi) da joj isplati iznos od 3.055,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama i to sve pobliže precizirano u izreci presude, kao i da joj nakandi troškove postupka sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja pa do isplate. Istom presudom apelantica je obavezana da naknadi troškove postupka u iznosu od 2.100,00 KM.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je nakon provedenog dokaznog postupka, ocjenom provedenih dokaza, kako pojedinačno tako i u međusobnoj povezanosti, ovaj sud nesporno utvrdio da je apelantica zaposlena kod tuženog na poslovima ljekar specijalista medicine rada. Tokom postupka je dalje utvrđeno da je apelanica vršila specijalističe preglede kanditata za polaganje vozačkog ispita za kategoriju B i da je izdavala ljekarska uvjerenja na propisanom obrascu u prostorijama tuženog jedanput sedmično. Za navedene usluge tuženi se obavezao da apelantici isplati iznos od po 4,50 KM po svakom izdatom ljekarskom uvjerenju, a na temelju Ugovora, broj 01-379/00 od 20. oktobra 2000. godine. Citirani Ugovor je u nekim dijelovima izmijenjen Aneksom ugovora, broj 01-192/01 od 4. aprila 2001. godine, tako da je prema tim izmjenama apelantica izdavala ljekarska uvjerenja kandidatima za polaganje vozačkih ispita za kategorije A, B, C, D i E, a tuženi je bio u obavezi da apelantici isplati iznos od po 10% od važeće cijene ljekarskog uvjerenja prema važećem cjenovniku po svakom izdatom uvjerenju.

4. U obrazloženju je dalje istaknuto da je Upravni odbor tuženog u okviru svoje nadležnosti donio odluku, broj 01-718/1-02 od 16. avgusta 2002. godine o zabrani isplata naknada radnicima tuženog za posao koji obavljaju u toku radnog vremena u periodu od 7-15 sati, sem plaće koja je propisana posebnim Kolektivnim ugovorom za zaposlene u zdravstvu. Citirana odluka apelantici nije uručena lično. Dalje, prema izjavi svjedoka M.P. sud je utvrdio da su se odluke tuženog stavljale na oglasnu tablu u zgradi Opšte ambulante, te da su se odluke računovodstva dostavljale preko dostavne knjige. Ovom svjedočenju sud je poklonio vjeru, jer je iskaz u saglasnosti sa provedenim objektivnim dokazima, a i stranke u postupku tom iskazu nisu prigovorale. Prema mišljenju Osnovnog suda pomenutom odlukom Upravnog odbora tuženog je odlučeno i o pravu apelantice pa je tuženi bio u obavezi da apelanticu lično obavijesti kako bi ona imala pravo prigovora. Kako tuženi nije ispunio svoju obavezu prema ugovoru koji nikada nije raskunut, te kako apelantici odluka Upravnog odbora nije uručena lično tuženi je odgovoran za štetu koju je apelantica pretrpila zbog toga što nije bila obaviještena o činjenicama koje su od uticaja na njihov međusobni odnos. Budući da je tuženi u svom odgovoru na tužbu osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva među strankama je ostala sporna visina tužbenog zahtjeva. Apelantica potražuje isplatu od 10% za 623 izdata ljekarska uvjerenja za period od 1. maja 2002. godine do 13. jula 2005. godine u ukupnom iznosu od 3.055,00 KM, međutim, sporno je što apelantica nije ponudila niti jedan dokaz na temelju koga bi sud mogao utvrditi broj izdatih ljekarskih uvjerenja. Prema mišljenju Osnovnog suda zapisnici Komisije za produženje bolovanja nemaju dokaznu vrijednost za ovu pravnu stvar, pa je ovaj sud, na temelju pravila o teretu dokazivanja, obzirom da apelantica tokom postupka nije dokazala visinu tužbenog zahtjeva, odlučio kao u izreci presude.

5. Protiv prvostepene presude apelantica je uložila žalbu Okružnom sudu koji je presudom, broj 014-0-GŽ-06-000 514 od 1. aprila 2008. godine žalbu kao neosnovanu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Nakon što je preispitao prvostepenu presudu u okviru žalbenih navoda Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev apelantice, ali se nije složio sa razlozima navedenim u obrazloženju osporene presude. Naime, prema mišljenju Okružnog suda, među strankama nije sporno da je apelantica zaposlena kod tuženog na neodređeno vrijeme, kao ljekar specijalista medicine rada, te da je Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, opisom poslova ljekar specijalista medicine rada, predviđeno da specijalista medicine rada sudjeluje u «timskom pregledu vozača i osoba koje se uključuju u promet». Prema navedenom, učestvovanje u radu u Komisiji za izdavanje ljekarskih uvjerenja, spada u redovnu aktivnost apelantice za koju apelantica prima plaću. Dalje je u obrazloženju navedeno da iz činjeničnog osnova na kojem apelantica zasniva tužbeni zahtjev proizilazi da tuženi od maja 2002. godine nije ispunjavao svoje obaveze prema ugovoru. Prvostepeni sud je utvrdio da je Upravni odbor tuženog 16. avgusta 2002. godine donio odluku o zabrani isplata naknade radnicima tuženog za posao koji obavljaju u toku radnog vremena i ista odluka, što među strankama nije sporno, je objavljena na oglasnoj ploči tuženog. U takvoj situaciji, prema mišljenju Okružnog suda, tuženi je postupio u smislu odredbe člana 268. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) odnosno, obavijestio je apelanticu da je ispunjenje obaveza prema ugovoru postalo nemoguće, pa u konkretnom slučaju apelantica nema pravo na naknadu štete zbog neispunjenja ugovora.

6. Dalje, Okružni sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode apelantice da je prvostepeni sud povrijedio odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) imajući u vidu da je tuženi u odgovoru na tužbu osporavao osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva.

7. Apelantica se žali da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je prvostepena presuda donesena uz niz povreda odredaba parničnog postupka. Prije svega apelantica smatra da je prvostepeni sud povrijedio odrebu člana 81. ZPP-a jer je na pripremnom ročištu ovaj sud odlučio samo o tome koji dokazi će se izvesti na glavnoj raspravi. Dalje apelantica smatra da, iako je tuženi u odgovoru na tužbu osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva, tuženi tokom postupka u tom pravcu nije predlagao nikakve dokaze. Dalje, apelantica ističe da je Okružni sud svoju odluku zasnovao na proizvoljnoj primjeni odredaba parničnog postupka i odredaba ZOO. Naime, odredbom člana 354. ZOO regulisano je pitanje nemogućnosti ispunjenja obaveza i apelantica smatra da se u konkretnoj pravnoj situaciji uopšte ne može govoriti o prestanku obaveze zbog nemogućnosti ispunjenja. Apelantica smatra da je odlukama sudova nezakonito lišena imovine koju je ostvarila svojim radom, na temelju ugovora o pružanju usluga za izdavanje ljekarskih uvjerenja kanditatima za polaganje vozačkog ispita.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanja koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne pretstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima apelantice da je osporenim odlukama Osnovnog i Okružnog suda povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu jer su navedeni sudovi donoseći osporene odluke proizvoljno primijenili odredbe procesnog i materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevsrtva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelantica žali na postupanje redovnih sudova koji su donoseći sporne odluke proizvoljno primijenili odredbe procesnog i materijalnog prava. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud potvrdio prvostepenu presudu iako se nije složio sa njenim obrazloženjem, te da je primjenio materijalno pravo u granicama svojih ovlaštenja. Svoje stavove i zaključke Okružni sud je naveo u obrazloženju osporene presude, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica, osim paušalnih navoda, nije ponudila bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1412/08 (N. N.) | Sudska praksa | Aktio