Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1428/08 («Sarajevo osiguranje» d.d. Sarajevo, P. T.)

Odluka donesena 08. 12. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Nematerijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1428/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 12. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1428/08, rješavajući apelaciju «Sarajevo-osiguranja» d.d. Sarajevo, Podružnica Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Sarajevo-osiguranja» d.d. Sarajevo, Podružnica Tuzla, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-000045 od 19. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Sarajevo-osiguranje» d.d. Sarajevo, Podružnica Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), sa sjedištem u Tuzli, koje zastupa Adela Osmanbegović, diplomirana pravnica iz Tuzle, podnijelo je 15. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-

000045 od 19. februara 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-93/03-B od 10. novembra 2005. godine odbijen je tužbeni zahtjev Muharema Mujarića (u daljnjem tekstu: tužitelj), kojim je tražio da se apelant kao tuženi obaveže da mu na ime nematerijalne štete za pretrpljeni strah isplati iznos od 3.500,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Općinskog suda je navedeno da je tužitelj protiv apelanta podnio tužbu 2. aprila 2003. godine radi naknade na ime nematerijalne štete nastale kao posljedica saobraćajne nesreće koja se desila 13. jula 2002. godine na regionalnom putu Banovići – Zavidovići u mjestu zvanom «Marino brdo» u Banovićima. U toj saobraćajnoj nesreći su učestvovala tri vozila, i to putničko motorno vozilo marke OLP CIT Citroen kojim je upravljao Josip Kručenik, čije je vozilo osigurano kod apelanta, autobus «Mercedes» kojim je upravljao tužitelj, i teretno vozilo – skup vozila, tegljač plus priključno vozilo kojim je upravljao Nevres Mahović. U navedenoj nesreći je smrtno stradao Josip Kručenik, a njegov suvozač je zadobio teške tjelesne povrede.

3. Općinski sud je na osnovu dokaza izvedenih tokom postupka, a prvenstveno prema nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatra dr. Milivoja Subakova iz Tuzle, utvrdio da je tužitelj zbog predmetne saobraćajne nesreće doživio strah velikog intenziteta trajanja 5-6 sekundi, tj. od momenta kada je spazio vozilo pa do udesa, i to je tzv. primarni strah, te da je nakon toga pretrpio strah srednjeg intenziteta u trajanju od mjesec dana kao posljedicu akutne reakcije na doživljeni stres, kao i da pretrpljeni strah nije ostavio trajne posljedice na tužiteljevu psihu. Općinski sud je na osnovu izvedenih dokaza zaključio da je tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan. Naime, Općinski sud je naveo da u konkretnom slučaju pretrpljeni strah nije ostavio trajne posljedice na tužiteljevu psihu, niti je bila poremećena njegova psihička ravnoteža. Stoga je Općinski sud zaključio da nisu ispunjeni uvjeti za ostvarivanje novčane naknade za tužiteljev pretrpljeni strah. Sud je, dalje, naveo da je tužiteljev strah vrlo kratko bio intenzivan, a da bi ostvario novčanu naknadu, strah mora biti intenzivan i dužeg trajanja ili intenzivan strah kratkog trajanja, ako je u dužem vremenskom razdoblju narušena psihička ravnoteža oštećenog. S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, sud je naveo da tužitelju ne pripada pravo na novčanu naknadu na ime nematerijalne štete zbog pretrpljenog straha s obzirom na intenzitet i dužinu pretrpljenog straha, te tužiteljeve osobine u ovom slučaju u kojem je tužitelj učestvovao kao profesionalni vozač autobusa, koji je kao takav svakodnevno suočen sa opasnostima vezanim za učešće u saobraćaju, pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja, shodno odredbama čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» broj 53/03; u daljnjem tekstu: ZPP), odbio njegov tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-0-Gž-06-000045 od 19. februara 2008. godine, kojom je žalba djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je apelant obavezan da tužitelju na ime nematerijalne štete za pretrpljeni strah isplati iznos od 1.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 2. aprila 2003. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 525,00 KM, dok je tužiteljev višak tužbenog zahtjeva odbijen. Istom presudom apelant je obavezan da tužitelju naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 213,75 KM, dok je višak zahtjeva za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, ukazao na to da se naknada nematerijalne štete dosuđuje prema kriterijima iz člana

200. ZOO-a, odnosno da se ostvarenje prava na novčanu naknadu za pretrpljeni strah ocjenjuje sa aspekta kriterija koji se tiču okolnosti konkretnog slučaja, a naročito jačine straha i njegovog trajanja, te značaja povrijeđenog dobra i cilja kojem služi ta naknada. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je, suprotno iznesenom stavu prvostepenog suda, zaključio da intenzitet i dužina trajanja straha koji je tužitelj pretrpio zbog predmetne saobraćajne nesreće opravdavaju dosuđenje pravične novčane naknade za ovaj vid nematerijalne štete u iznosu od 1.500,00 KM, pogotovo ako se imaju u vidu okolnosti pod kojima je tužitelj doživio strah, a koje su se kao relevantne trebale uzeti u obzir radi pravilne primjene materijalnog prava – člana 200. ZOO-a. Dalje, Kantonalni sud je na pripadajući iznos pravične novčane naknade tužitelju dosudio i kamatu i to od 2. aprila 2003. godine kao dana podnošenja tužbe, a u skladu sa odredbom člana 277. u vezi sa članom 324. ZOO-a. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je tužiteljevu žalbu djelimično uvažio i primjenom člana 229. tačka 4. ZPP prvostepenu presudu preinačio, te mu dosudio navedeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom, dok je višak tužbenog zahtjeva odbijen.

5. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U apelaciji se navodi da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo na njegovu štetu jer je obavezan na isplatu novčane naknade koja nema utemeljenje u članu 200. ZOO-a. U suštini, apelant se žali zbog toga što smatra da je osporena presuda Kantonalnog suda donesena na osnovu nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1428/08 («Sarajevo osiguranje» d.d… | Sudska praksa | Aktio