Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1441/08 (E. M.)

Odluka donesena 08. 12. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • In dubio pro reo
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1441/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 12. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1441/08, rješavajući apelaciju E. M ., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2 i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija E. M. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske, broj 118-0-Kž-07-000 143 od 27. marta 2008. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci, broj 011-0-K-07-000 021 od 24. maja 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. E. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 16. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 118-0-Kž-07-000 143 od 27. marta 2008. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), broj 011-0-K-07-000 021 od 24. maja 2007. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se odložilo izvršenje kazne zatvora do donošenja konačne odluke o apelaciji.

2. Presudom Okružnog suda u Banjaluci apelant je oglašen krivim što je na način pobliže ospisan u izreci presude počinio krivično djelo utaje poreza i doprinosa iz člana 277. stav 2. u vezi sa stavom

1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Ujedno, prema odredbi člana 99. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS) apelant je obavezan da snosi troškove postupka, da na ime navedenog uplati iznos od 1.770,00 KM, te na ime paušala iznos od 200,00 KM. Dalje, istom presudom, prema odredbama člana 93. i 94. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), od apelanta je oduzeta imovinska korist pribavljena ovim krivičnim djelom u iznosu od 462.317,09 KM koju je apelant dužan po pravosnažnosti presude uplatiti na račun budžeta Republike Srpske.

3. U obrazloženju presude je navedeno da su tokom glavnog prestresa saslušani svjedoci predloženi od strane Okružnog tužilaštva iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) i to S.S, S.L. B.Č., Z.S. M.V., D.Đ.i Z.K, te vještak Radivoje Ikonić. Tužilaštvo je od objektivnih dokaza sudu prezentiralo dopis Poreske uprave iz Ljubuškog od 11. oktobra 2002. godine na okolnost da se privatno preduzeće «Vendo» Ljubuški (u daljnjem tekstu: «Vendo») ne vodi u evidenciji poreskih obveznika, zapisnik Ministarstva finansija - Odjeljenje za spriječavanje pranja novca (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 30. maja 2003. godine o izvršenim provjerama poslovanja preduzeća «Gard eksport-import» Banjaluka (u daljnjem tekstu: preduzeće), zapisnik Poreske uprave iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: Poreska uprava) od 4. decembra 2002. godine o kontroli poslovanja preduzeća, nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke Radivoja Ikonića, zapisnik Poreske uprave od 10. septembra 2002. godine o izvršenoj kontroli poslovanja preduzeća, te presudu Vrhovnog suda, broj U-866/03 od 15. februara 2007. godine. Tokom pretresa odbrana je odustala od saslušanja predloženog svjedoka D.M.. i saslušanja apelanta u svojstvu svjedoka. Od materijalnih dokaza odbrana je sudu dostavila informaciju Uprave kriminalističke policije Banjaluka od 30. marta 2004. godine, rješenje Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH), broj Kpž-44/05 od 14. decembra 2005. godine i optužnicu Suda BiH Kt-167/03 od 27. maja 2004. godine.

4. U obrazloženju je dalje istaknuto da odbrana nije stavljala prigovore ni primjedbe na izvedene materijalne dokaze ponuđene od strane Tužilaštva, kao ni na izjave svjedoka, niti na nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke. Na materijalne dokaze koje je izvela odbrana Tužilaštvo je prigovorilo da je optužnicom Suda BiH apelantu stavljeno na teret drugo krivično djelo i za drugi vremenski period, a pored navedenog, presuda Suda BiH je ukinuta, pa se ne radi o presuđenoj stvari, niti se radi o produženom krivičnom djelu, kako to odbrana ističe.

5. Analizirajući iskaze svjedoka Okružni sud je utvrdio da salušani svjedoci uopšte ne poznaju apelanta, te da nikada nisu prevozili robu u preduzeće «Vendo». Iz dokumentacije koju je prezentiralo Tužilaštvo Okružni sud je utvrdio da su fakture, računi i otpremnice koje su izdavane od strane preduzeća apelanta, glasile upravo na imena saslušanih svjedoka kao lica koja su prevozili robu. Uz navedenu dokumentaciju priložena je i izjava na ime preduzeća «Vendo» da robu kupuje i preuzima kao krajnji kupac sa obavezom da na istu plati porez. Na temelju izkaza svjedoka, nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke kao i materijalnih dokaza, odnosno faktura, otpremnica i izjava koje je prezentiralo Tužilaštvo Okružni sud je nesumnjivo utvrdio da je sva navedena dokumentacija fiktivno sačinjena te da prometa robe između preduzeća apelanta i firme «Vendo» nije bilo. Nadalje, iz iskaza vještaka Radivoja Ikonića, što je potvrđeno i njegovim nalazom i mišljenje je utvrđeno da analitičke kartice preduzeća apelanta nije zatvorena i da iz nje proizilazi da je izvršen veliki promet sa firmom «Vendo», a da za taj promet nije plaćena niti jedna konvertibilna marka na ime poreza. Iz provedenih dokaza je jasno utvrđeno da je firma «Vendo», fiktivna firma koja se ne vodi u evidenciji poreskih obveznika. Konačno i sama odbrana tokom postupka nije osporavala činjenicu da je firma «Vendo» fiktivna i da sa njom nije ostvaren promet. Apelant svoju odbranu zasniva na tezi da roba uopšte nije uvezena, da nije bilo prometa ni sa firmom «Vendo» niti sa nekom drugom firmom, pa da samim tim apelant nije ni bio u obavezi da obračunava porez.

6. Na temelju svih izvedenih dokaza Okružni sud je našao utvrđenim da je apelant kao direktor preduzeća sačinio lažnu dokumentaciju, račune, otpremnice i izjave da je robu isporučivao firmi «Vendo» te da je na taj način «ostvario» ukupan promet u iznosu od 2. 889.688,42 KM.. Dalje, Okružni sud je tokom postupka utvrdio da je preko preduzeća vršen uvoz robe iz inostranstva koja je dalje prodavana po maloprodajnim cijenama. Iz nalaza vještaka i izvještaja Ministarstarstva jasno proizilazi da je apelant robu prodavao za gotov novac, koji novac je potom preko računopolagača polagao na račune drugih firmi kao posudbu da bi na kraju novac bio transferiran na račun preduzeća. Na ovaj način apelant je izbjegao plaćanje poreza na promet.

7. Kako iz optužnice Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) jasno proizilazi da je apelant optužen da je počinio produženo krivično djelo utaje poreza za period od 8. avgusta 2002. godine do 29. novembra 2002. godine Okružni sud nije mogao prihvatiti tezu odbrane da se u konkretnom slučaju radi o produženom krivičnom djelu u odnosu na apelanta te da mu se ne može dva puta suditi za isto krivično djelo. U konkretnom slučaju optužnicom Tužilaštva BiH se apelantu stavlja na teret da je počinio krivično djelo utaja poreza za sasvim drugi period od perioda koji je obuhvaćen inkriminacijom u ovom postupku.

8. Prilikom odmjeravanja krivične sankcije Okružni sud je cijenio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti pa je apelantu kao olakšavajuću okolnost uzeo činjenicu da se radi o mladoj osobi koja do sada nije osuđivana, da je oženjen i otac malodobnog djeteta. Od otežavajućih okolnosti Okružni sud za aplanta nije našao niti jednu.

9. Presudom Vrhovnog suda, broj 118-0-Kž-07-000 143 od 27. marta 2008. godine odbijene su kao neosnovane žalbe Tužilaštva i branitelja apelanta i presuda Okružnog suda, broj 011-0-K-07-000 021 od 24. maja 2007. godine je potvrđena.

10. Ispitujući prvostepenu presudu u dijelu koji se žalbom pobija Vrhovni sud je našao da nema osnova za tvrdnju branitelja apelanta da je prvostepena presuda zahvaćena raznovrsnim oblicima bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 303. stav 1. tač. g), e) i j) ZKP RS. Tvrdnja odbrane da je u prvostepenom postupku došlo do povrede apelantovog prava na odbranu je prema mišljenju Vrhovnog suda neosnovana. Naime, na temelju zapisnika Ministarstva o izvršenim provjerama poslovanja preduzeća, zapisnika Poreske uprave o kontroli poslovanja i kontroli materijalno-finansijskog poslovanja preduzeća kao i nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke utvrđeno je da je apelant na ime preduzeće kao poreskog obveznika u kontroliranom periodu do 27. maja 2002. godine izvršio nabavku robe u ukupnoj vrijednosti od 610.182,06 KM od četiri domaća i devet stranih dobavljača, a u periodu od 28. maja do 31. avgusta 2002. godine u vrijednosti od još 7.594,229,41 KM, većinom od stranih dobavljača prema kojim velikim dijelom nije ispunio svoje obaveze. Na ove okolnosti odbrani je data mogućnost da unakrsno ispita svjedoke Z.K. i D.Đ.i vještaka finasijske struke što je branilac apelantu na glavnom pretresu i učinio. Vrhovni sud je naveo da odbrana nije posebno prigovorala na izkaze svjedoka ni na nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke.

11. Dalje, odlučujući o žalbenom prigovoru da Okružni sud nije bio stvarno nadležan u ovoj krivično pravnoj stvari te da se radi o produženom krivičnom djelu poreska utaja i da bi se, slijedom toga, postupak trebao okončati pred Sudom BiH, Vrhovni sud je navedeni prigovor ocijenio neosnovanim.

12. U vezi sa ovim prigovorom Vrhovni sud je naveo da je Okružni sud na temelju uvida u dokaze odbrane odnosno optužnicu Tužilaštva BiH i rješenja Apelacionog vijeća Suda BiH pravilno zaključio da se ne može raditi o konstrukciji produženog krivičnog djela poreska utaja na kojoj žalba uspostavlja stvarnu nadležnost Suda BiH. Prema mišljenju Vrhovnog suda u konkretnom slučaju radi se o dva sasvim različita vremenska perioda u kojim je apelant vršio radnje krivičnog djela – poreska utaja. Prema optužnici Okružnog tužioca obuhvaćen je period od 20. januara 2002. godine do 6. jula 2002. godine, a prema optužnici Tužilaštva BiH radi se o periodu od 8. avgusta 2002. godine do 29. novembra 2002. godine. Zaključak Okružnog suda u vezi sa navedenim, iznesen u obrazloženju pobijane presude, Vrhovni sud smatra jasnim, precizinim i logičnim, pa takav zaključak u cjelosti prihvata i ovaj sud.

13. Prema činjeničnom utvrđenju Okružnog suda jasno proizilazi da je apelant izvršio stvarnu nabavku robe, da je dio nabavljane robe u iznosu preciziranom u izrece pobijane presude prodao nepoznatim kupcima za gotov novac koji nije polagao na blagajnu preduzeća niti je obračunao niti uplatio poreske obaveze. Da bi prikrio stvarni promet sa nepoznatim kupcima apelant je sačinio lažnu dokumentaciju o poslovanju sa fiktivnom firmom «Vendo», i to narudžbenice sa izjavom iz kojih proizilazi da je roba za daljnju prodaju, na koji način se preduzeće oslobađa plaćanja poreskih obaveza, zatim otpremnice iz kojih proizilazi da je roba otpremljena i primljena od strane firme «Vendo» i račune od kojih ni jedan, kako je to utvrđenju vještačenjem, nije plaćen. Prema tome Vrhovni sud žalbene navode odbrane da je izreka presude nerazumljiva i protivurječna sama sebi smatra neosnovanim.

14. Dalje, prema mišljenju Vrhovnog suda nema osnova za tvrdnju branioca apelanta istaknutoj u žalbi da je prvostepena presuda zasnovana na manjkavom činjeničnom osnovu zato što nisu potpuno i pravilno utvrđene činjenice od odlučnog značaja za postojanje krivičnog djela u radnjama koje je apelant počinio. Naime, činjenice utvrđene na glavnom pretresu kroz kritički pristup u ocjeni provedenih dokaza s aspekta vjerodostojnosti, predstavljaju pouzdanu osnovu za zaključak da je apelant nakon registracije preduzeća na svoje ime, kao vlasnik i direktor preduzeća, odnosno lice odgovorno za zastupanje i pretstavljanje za preduzeće nabavio veću količinu robe od raznih firmi kao dobavljača, a potom izvršio prodaju robe, a da promet nije evidentirao u poslovnim knjigama, niti je prijavio, ni platio porez na promet, niti druge poreske obaveze. Dalje iz nalaza i mišljenja vještaka i materijalnih dokaza pribavljenih tokom postupka kao i iskaza svjedoka je nesporno utvrđeno da je preduzeće u poslovnoj 2002. godini fiktivnom preduzeću «Vendo» ispostavilo 126 računa sa fakturisanim iznosima za isporučenu robu u vrijednosti od 2.889.688,42 KM i da je na ovaj iznos prometovane robe preduzeću trebalo da bude isplaćeno na ime raznih poreza ukupno 462.317,09 KM. Kod utvrđenih činjenica da je robu za preduzeće apelant preuzeo, bilo kao uvoznik ili kao kupac od domaćih firmi, a da je dio robe «prodan» fiktivnom preduzeću pri čemu je sačinjena lažna dokumentacija na temelju koje je preduzeće oslobođeno od plaćanja poreskih obaveza, Okružni sud je sasvim logično i ispravno zaključio da je apelant tu robu prodao nepoznatim kupcima za gotov novac, bez polaganja novca u blagajnu preduzeća i bez obračuna i uplate poreskih obaveza. Navedeno nesumnjivo manifestuje namjeru apelanta da izbjegne plaćanje poreskih obaveza.

15. Neosnovane su i tvrdnje odbrane istaknute u žalbi da je Okružni sud, bez dovoljno argumenata donio odluku o oduzimanju imovinske koristi. Vrhovni sud u vezi sa ovim žalbenim navodima istakao da je oduzimanje imovinske koristi pribavljene izvršenjem krivičnog djela je obavezno jer niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu izvršenjem krivičnog djela.

16. Na kraju obrazloženja Vrhovni sud je naveo da je Okružni sud nesporno utvrdio da je apelant počinio krivično djelo utaje poreza i doprinosa i nesporno je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđen iznos utajenog poreza, odnosno pribavljene imovinske koristi, pa je prvostepeni sud pravilno postupio kada je primjenom odgovorajućih odredbi materijalnih propisa apelantu izrekao mjeru oduzimanja imovinske koristi tako što ga je obavezao da plati novčani iznos koji odgovora visini utajenog poreza.

17. Apelant se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1 i 2.i 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se žali da je proizvoljna ocjena redovnih sudova da je «izvršio nabavku robe od više dobavljača u vrijednosti od 2.889.688,42 KM» jer u tom pravcu nije izveden niti jedan dokaz. Na temelju ovako proizvoljnog ponašanja sudova proizašlo je to da su sudovi na bazi gole tvrdnje Tužilaštva uspostavili standard pretpostavke koja ne može biti osnov za osudu. Odredbom člana 296. st.7. ZKP RS je propisana obaveza suda da pruži potpunu argumentaciju za svoje stavove sadržane u presudi. Prema mišljenju apelanta redovni sudovi nisu ispunili ovu obvezu. Apelant dalje smatra da je osporenim odlukama povrijeđen princip in dubio pro reo jer ne postoje dokazi koji bi doveli do zaključka da je apelant počinio krivično djelo za koje je oglašen krivim. U takvoj situaciji je trebao biti primjenjen navedeni princip što bi dovelo do oslobađajuće presude. Osporenim presudama je povrijeđen princip «ravnopravnosti strana» na način da su redovni sudovi dali Tužilaštvu povlašten položaj te da Tužilaštvo nije moralo niti je predlagalo dokaze na ključne činjenične navode iz optužnice. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno i njegovo pravo na odbranu jer je prvostepeni sud odbrani uskratio mogućnost da u unakrsnom ispitivanju ispita svjedoke na okolnosti nabavke robe. Proizvoljnu primjenu prava apelant vidi u činjenici da se kod Suda BiH po optužnici Tužilaštva BiH vodio postupak za isto krivično djelo te da se radi o produženom krivičnom djelu poreske utaje. Na ovaj način dva tužilaštva «razbijaju» koncept produženog krivičnog djela jer se za iste radnje pred Sudom BiH vodi postupak za poslovanje sa firmom «Sidol».

18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

19. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: «Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno».

20. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanja koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne pretstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

21. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijlanog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija, broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispitata da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH», broj 58/08).

22. U vezi sa ovim, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te na temelju takve, brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana. Pri tome, sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Ova slobodna ocjena dokaza zahtjeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

23. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizilazi da je u toku postupka prvostepeni sud proveo veoma opsežan dokazni postupak, da je saslušao veći broj svjedoka, te da je apelant imao mogućnost da predlaže izvođenje dokaza, da daje primjedbe na dokaze optužbe, kao i da saslušava svjedoke otpužbe i da ih unakrsno ispituje. Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud izvršio uvid u brojnu materijalnu dokumentaciju, te da je dao njihovu iscrpnu analizu i ocjenu. Prvostepeni sud je iz provedenih dokaza nesporno utvrdio i obrazložio svoj zaključak da je apelant počinio krivično djelo – utaja poreza i doprinosa.

24. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cjelosti je potvrdio i drugostepeni sud, ocjenivši da su svi žalbeni navodi aplanta neosnovani, jer je izreka prvostepene presude razumljiva i u cjelosti u saglasnosti sa provedenim dokazima i utvrđenim činjeničnim stanjem, za koje je i drugostepeni sud dao jasne, logične i uvjerljive razloge. Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj koji se ocijeni relevantnim (vidi, Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, Djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). U predmetnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka, za svoje stavove dali valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima prava na pravično suđenje.

25. U kontekstu navedenog, budući da su redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo da su materijalni propisi proizvoljno i nepravično primijenjeni na štetu apelanta, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Ovo posebno imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi. Ustavni sud konstatuje da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto ti apelantovi žalbeni navodi nisu mogli uticati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari utvrđujući da je apelant na način naveden u izreci presude počinio predmetno krivično djelo. Pri tome Ustavni sud smatra da obrazloženje Vrhovnog suda zadovoljava standarde prava an pravično suđenje.

26. U vezi sa apelantovim navodima da je u predmetnom postupku prekršen princip in dubio pro reo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužitelju. U skladu sa tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevisnost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španjolske, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77, i Odluka Ustavnog suda broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29. objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 49/06). U tom smislu, sudovi sud dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na temelju takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dakazana ili ne.

27. Imajući u vidu prethodne zaključke u vezi sa obrazloženjem redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, odnosno obrazloženja da provedeni dokazi niti u jednom segmentu ne dovode u sumnju apelantovu krivičnu odgovornost za predmetno krivično djelo, nego upravo suprotno, Ustavni sud zaključuje da nema elemenata koji bi ukazivali da je u postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo kao segment prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije. S toga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi, očigledno (prima facie) neosnovani.

28. U odnosu na navode apelantu da mu je povrijeđeno pravo na odbranu zbog toga što u unakrsnom ispitivanju nije imao mogućnost da ispita svjedoke odbrane na okolnost nabavke robe, Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije sadrži dva prava 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoke optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. Ova prava su neovisna jedno od drugog (vidi Evropski sud, Unterpertinger protiv Austrije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtjeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti sa tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uvjetima. Međutim, ova odredba nema apsolutno djelovanje, tj. ovo pravo optuženog nije neograničeno. Postoje situacije kada, zbog objektivnih okolnosti, nije moguće na glavnom pretresu saslušati svjedoka koji je već dao iskaz u prethodnom postupku bez prisustva optuženog ili njegovog branioca (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 105/03 od 30. novembra 2004. godine, st. 25-27).

29. U vezi sa ovim navodima apelanta, Ustavni sud zapaža da je odbrani data mogućnost da na glavnom pretresu unakrsno ispita svjedoke Z.K. , D.Đ. na čije iskaze odbrane nije posebno prigovorila. Tokom glavnog prestresa odbrani je omogućeno da ispita i sudskog vještaka finansijske struke Radivoja Ikonića u vezi sa njegovim nalazom i mišljenju u kojem se vještak opredjeljivao, između ostalog, i u vezi sa nabavkom i uvozom robe, na koji nalaz i mišljenju odbrana nije imala primjedbi. Iz navedenog jasno proizilazi da je odbrani omogućeno da u unakrsnom ispitavanju ispita vještaka u vezi sa nalazom i mišljenjem na okolnost nabavke i uvoza robe, na koji nalaz i mišljenje odbrani nije imala primjedbi, pa Ustavni sud ove navode apelanta u odnosu na povredu prava na odbranu kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.

30. Apelant se dalje žali da se pred Sudom BiH vodi postupak protiv njega za isto krivično djelo, da se u konkretnom slučaju radi o produženom krivičnom djelo poreske utaje te da se na taj način «razbija» koncept produženog krivičnog djela. Ustavni sud zapaža da je ove žalbene navode apelant već isticao tokom prvostepenog postupka pred Okružnim sudom i kasnije u žalbenom postupku pred Vrhovnim sudom. Ustavni sud smatra da su sudovi u svojim odlukama dovoljno jasno i precizno obrazložili ove žalbene navode apelanta, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, pa stoga Ustavni sud i ove navode apelanta smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.

31. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

33. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1441/08 (E. M.) | Sudska praksa | Aktio