Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1449/08 (M. P.)
Odluka donesena 08. 12. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1449/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1449/08, rješavajući apelaciju Milenka Petkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milenka Petkovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000 250 od 28. februara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-000 814 od 26. oktobra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P-
838/00-I od 5. maja 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milenko Petković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar – Ćurić – Miletić, odvjetnici iz Mostara, podnio je 15. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-
000 250 od 28. februara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-000 814 od 26. oktobra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-838/00-I od 5. maja 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-838/00-I od 5. maja 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-000 814 od 26. oktobra 2006. godine, obavezana je Ustanova «Herceg Stjepan Kosača» Mostar, pravni sljednik RO «Dom mladih» Mostar (u daljnjem tekstu: tuženik – protutuženi), da naknadi apelantu uložena sredstva u visini od 5.723,26 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 15. decembra 1997. godine kao dana utuženja do konačne isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 635,00 KM. Istom presudom je odbijen ostali dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa, a za iznos od 126.918,76 KM. Također, istom presudom, a u odnosu na protutužbeni zahtjev, obavezan je apelant da naknadi tuženom na ime najamnine za četvrti mjesec 1992. godine iznos od 6.021,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe do konačne isplate, dok je odbijen ostali dio protutužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa, a za iznos od 126.621,02 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant u predmetnoj tužbi istakao da je sa tuženikom – protutužiteljem 14. septembra 1990. godine zaključio ugovor o zakupu poslovnog prostora koji se nalazi u Mostaru u sadašnjoj zgradi Hrvatskog doma «Herceg Stjepan Kosača» radi obavljanja ugostiteljske djelatnosti za period od pet godina, zatim da je apelant bio u obavezi da zakupljeni prostor dovede u stanje normalno za obavljanje djelatnosti u roku od dva mjeseca, a sve prema ponudi odgovarajuće građevinske organizacije, koju je tuženik kao zakupodavac prihvatio. Također, sud je naveo da je apelant u tužbi istakao da se tuženik obavezao da će po isteku zakupnog odnosa apelantu naknaditi troškove uloženih sredstava kojima je uvećana vrijednost poslovnog prostora, u koju svrhu je utrošio 132.642,02 KM, radi čega je predložio da sud donese presudu kojom će obavezati tuženog da mu naknadi uložena sredstva.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant sa tuženikom zaključio ugovor o podzakupu poslovnih prostorija, da je visina zakupnine određena u visini od 6.021,00 KM mjesečno (član 9. Ugovora), te da se apelantu kao podzakupcu priznaju troškovi adaptacije (član 5. Ugovora). Općinski sud je, dalje, naveo da je iz iskaza parničnih stranaka i svih svjedoka utvrdio da je apelant predmetni poslovni prostor koristio sve do početka ratnih djelovanja, da je u tijeku rata zgradu tuženika – protutužitelja, odnosno predmetni poslovni prostor koristila vojska za svoje potrebe, a nakon prestanka ratnih djelovanja, a po osnovu ugovora o zakupu i nakon adaptacije devastiranog prostora, prostor je počeo koristiti Vlado Aničić i to od 1996. godine do danas. Općinski sud je ukazao na odredbe čl. 124, 125, 137, 583. i 589. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te primjenom pravila o teretu dokazivanja, u skladu sa čl. 123. i
126. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je predmetni poslovni prostor kao predmet zakupa devastiran tijekom ratnih djelovanja, za što nije odgovorna niti jedna ugovorna strana nego je on uništen slučajem više sile – ratnim djelovanjem, pa je sud na nedvojben način utvrdio da je ugovor raskinut.
4. Dalje, Općinski sud je naveo da je iz apelantovog iskaza vidljivo da on nakon zatvaranja objekta početkom rata više nije stupao u kontakt sa tuženikom radi nastavljanja korištenja poslovnog prostora s obzirom na to da nije bio upoznat sa natječajem objavljenim preko sredstava javnog informiranja. Također, Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da među parničnim strankama nije sporno da je apelant uložio znatna sredstva prije otvaranja Caffe kluba «Miki». Naime, prema iskazu svjedoka Nenada Krčuma, koji je radio procjenu ovih ulaganja prije rata, apelant je uložio iznos od 132.642,02 KM. Međutim, Općinski sud je iz iskaza saslušanih svjedoka i parničnih stranaka na nedvojben način utvrdio da je predmetni poslovni prostor tijekom rata devastiran, izuzev šanka, za što nije odgovorna ni jedna ugovorna stranka. S obzirom na to da je šank od 2003. godine koristio novi najmoprimac Vlado Aničić, to je na ime ulaganja apelantu priznat iznos od 5.723,26 KM, u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka građevinske struke Omera Pajića. Konačno, Općinski sud je usvojio dio protutužbenog zahtjeva s obzirom na to da je apelant priznao da je ostao dužan zadnju najamninu u iznosu od 6.021,00 KM, dok je preko dosuđenog iznosa, a za iznos od 6.621,02 KM, protutužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Općinski sud je odluku o kamatama utemeljio na odredbi člana 277. ZOO-a.
5. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da su žalbeni prigovori uglavnom paušalni i neprihvatljivi, te da nema ni drugih povreda zakona na koje pazi po službenoj dužnosti, pa je, na osnovu člana 226. ZPP, odlučio kao u izreci presude.
6. Odlučujući o reviziji koju je protiv drugostepene presude izjavio apelant, Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-000 250 od 28. februara 2008. godine reviziju odbio u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu, a odbacio u odnosu na odluku o protutužbenom zahtjevu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da nije osnovan apelantov prigovor da je pred drugostepenim sudom ostvarena povreda odredaba parničnog postupka u smislu člana 209. ZPP s obzirom na to da je izreka drugostepene presude u skladu sa razlozima datim u obrazloženju koje je sastavljeno tako da sadrži dovoljne razloge iz kojih je jasno zašto je apelantova žalba ocijenjena kao neosnovana i s tim u vezi ocijenjeni su žalbeni navodi koji su od odlučnog značaja. Dalje, Vrhovni sud je istaknuo da nije osnovan ni apelantov prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odlučujući o apelantovoj žalbi izveo zaključak da dokazi izvedeni u prvostepenom sudu nisu davali utemeljenje za usvajanje tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa za 126.918,76 KM. Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 137. stav 1. ZOO-a, kojom je propisano da kada ispunjenje obaveze jedne strane postane nemoguće zbog događaja zbog kojeg nije odgovorna niti jedna niti druga strana (u predmetnom slučaju), ugovor prestaje po sili zakona. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju nesporna činjenica da je u ratnim okolnostima poslovni prostor devastiran i po prestanku rata tuženom vraćen (1996. godine) kao takav, samo je ostao šank koji je apelant izradio, to je i Vrhovni sud zaključio da tuženi kao zakupodavac preko dosuđenog iznosa nije odgovoran za propast radova rekonstrukcije i adaptacije koje je apelant po predmetnom ugovoru pri opremanju poslovnog prostora uložio vlastitim sredstvima, a što su nižestepeni sudovi pravilno i zaključili, tim prije i zbog toga što stranke ugovorom nisu proširile odgovornost zakupca i za slučaj za koji inače ne odgovara (član 264. ZOO-a), pa su prigovori o pogrešnoj primjeni materijalnog prava lišeni valjanog pravnog uporišta.
7. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je neprihvatljiv prigovor pogrešne primjene materijalnog prava kroz navode da tuženi po preuzimanju poslovnog prostora nije poštovao ugovorenu apelantovu prednost već je prostor dao u zakup trećem licu. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je apelant preuzeo poslovni prostor 1996. godine, dakle po prestanku zakupnog odnosa (1995. godine), a na tuženikov oglas putem radija apelant se nije javio, niti su stranke po okončanju rata međusobno kontaktirale u vezi sa daljnjim zakupom. Konačno, Vrhovni sud je naveo da u odnosu na osporeni dio drugostepene presude o tužbenom zahtjevu ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, pa je reviziju odbio kao neosnovanu primjenom člana
248. ZPP. Vrhovni sud je naveo da revizija u preostalom dijelu drugostepene presude o protutužbenom zahtjevu (dosuđujućem) nije dopuštena pozivajući se na odredbe člana 237. stav 2. ZPP s obzirom na to da revizija nije dopuštena ako vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude ne prelazi 10.000,00 KM.
8. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u apelaciji navodi hronologiju toka postupka pred redovnim sudovima. Navodi da se osporene odluke zasnivaju na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno odredbi ZOO-a. Osim toga, apelant prigovara i načinu na koji su redovni sudovi ocijenili dokaze.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
13. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović