Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1486/08 (NLB Tuzlanska banka d.d. Tuzla)
Odluka donesena 08. 12. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Uknjižba
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 43
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1486/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1486/08, rješavajući apelaciju NLB Tuzlanska banka d.d. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija NLB Tuzlanska banka d .d. Tuzla podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-
0-Gž-07-000354 od 17. marta 2008. godine i rješenja Općinskog suda u Živinicama, Odjeljenje u Kladnju-Zemljišnoknjižni ured broj 033-1-
Dn-06-000195 od 13. decembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. NLB Tuzlanska banka d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 22. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-07-000354 od 17. marta 2008. godine i rješenja Općinskog suda u Živinicama, Odjeljenje u Kladnju-
Zemljišnoknjižni ured (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 033-1-Dn-06-000195 od 13. decembra 2006. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 033-1-Dn-06-000195 od 13. decembra 2006. godine dozvoljena je, na osnovu rješenja tadašnjeg Osnovnog suda u Kladnju broj I.47/97 od 24. juna 1997. godine, uknjižba založnog prava (hipoteke) na nekretninama TMN Starić po Ugovoru o kreditu broj 007 od 18. decembra 1996. godine kojeg je dužnik zaključio sa Bankom za obnovu i razvoj BiH Sarajevo dana 9. juna 1997. godine pod brojem 01-320-629/97, a sve u skladu sa ugovorom o regulisanju međusobnih odnosa za izdavanje finansijske garancije pod brojem 32-01 477/97 za kredit u iznosu od tadašnjih 1.000.000,00 DEM, a uknjižba založnog prava (hipoteka) se odnosila na parcele bliže označene u dispozitivu presude, te je uknjižba založnog prava (hipoteka) upisana u korist: Bosnian Reconstruction finance facility on lending management Sarajevo (u daljnjem tekstu: BRFF) zastupanoj po Tuzlanskoj banci d.d. Tuzla, pravnom predniku apelanta. U obrazloženju rješenja prvostepeni sud je naveo da je postupajući po zahtjevu prvog založnog povjerioca, to jest Raiffeisen bank d.d. Bosna i Hercegovina, koja je otkupila potraživanja BRFF prema dužniku Šipad dd Sokolina Kladanj, čiji je pravni slijednik sadašnji vlasnik predmetne nekretnine, izvršio upis sudske hipoteke u teretni list glavne zemljišne knjige, pozivajući se na odredbu člana 43. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama («Službene novine FBiH», br. 19/03 i 54/04; u daljnjem tekstu: ZZK).
3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-07-000354 od 17. marta 2008. godine žalba apelanta je odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju rješenja drugostepeni sud je istakao da je neosnovan apelantov žalbeni navod, da rješenje o obezbjeđenju broj I.47/97 od 24. juna 1997. godine ima snagu izvršne isprave i da je njime obuhvaćen i ugovor o regulisanju međusobnih odnosa za izdavanje finansijske garancije od strane pravnog prednika apelanta u iznosu od 176.829 DEM, kojim se želi ukazati da je prvostepeni sud trebao izvršiti upis sudske hipoteke i u korist drugog označenog založnog povjerioca, odnosno apelanta. Naime, odredbom člana 3. stav 1. u vezi sa čl. 31. i 43. stav 1. ZZK je izričito propisano da se postupak upisa u zemljišnu knjigu pokreće podnošenjem zahtjeva za upis koga je podnio samo prvi založni povjerilac. Shodno tome, drugostepeni sud je ocijenio da apelantu ostaje mogućnost da i on podnese zahtjev za upis sudske hipoteke u teretni list glavne zemljišne knjige radi ostvarivanja prava iz rješenja broj I.47/97. Na kraju, drugostepeni sud je naveo da su predmetne zemljišne parcele upisane u zemljišnu knjigu pa je bilo moguće izvršiti upis sudske hipoteke, a da se popis nekretnina odnosi samo na poslovne objekte koji su izgrađeni na predmetnim zemljišnim parcelama zbog čega je neosnovan žalbeni navod da se nije mogao izvršiti upis hipoteke u zemljišnu knjigu.
4. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbenom postupku pred Kantonalnim sudom ističući da rješenje o obezbjeđenju broj I.47/97 od 24. juna 1997. godine ima snagu izvršne isprave i da je prvostepeni sud trebao izvršiti upis sudske hipoteke i u korist apelanta. Smatra da je propustom da se po zahtjevu prvog založnog povjerioca u zemljišnu knjigu upiše i njegovo založno pravo povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, a samim tim i pravo na imovinu jer se ne može namiriti u određenom procentu od prodaje imovine na kojoj je imao hipoteku zasnovanu istog dana istim rješenjem kao i prvi založni povjerilac.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
7. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje, te o povredi prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Općinski sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, odredbom člana 3. stav 1. u vezi sa čl. 31. i 43. stav 1. ZZK je izričito propisano da se postupak upisa u zemljišnu knjigu pokreće podnošenjem zahtjeva za upis kojeg je podnio samo prvi založni povjerilac, pa apelantu ostaje mogućnost da i on podnese zahtjev za upis sudske hipoteke u teretni list glavne zemljišne knjige radi ostvarivanja prava iz rješenja broj I.47/97. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović