Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1543/08 (S. D.)
Odluka donesena 08. 12. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1543/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP-1543/08, rješavajući apelaciju Slobodana Dobraša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodana Dobraša podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-
837/05 od 30. januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slobodan Dobraš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupaju Branislav i Sanjin Kosić, advokati iz Banja Luke, podnio je 28. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj Rev-837/05 od 30. januara 2008. godine.
2. Tomo Idžan, kao tužitelj pokrenuo je postupak protiv „Jelšingrad“ DD TAS Banja Luka i apelanta, kojim je tražio da sud utvrdi da je nosilac stanarskog prava na stanu u Banja Luci, ul. Beogradska 17. U toku postupka apelant je podnio protutužbu kojom je tražio da sud utvrdi da Tomo Idžan nema stanarsko pravo na stanu u Banja Luci, ul. Beogradska 17, a iz razloga što nikada nije zaključio ugovor o korištenju stana, već je u stan uselio samo na osnovu akta o dodjeli stana koji mu je dao „Jelšingrad“ DD TAS Banja Luka. Iz navoda protutužbe proizilazi da „Jelšingrad“ D.D. TAS Banja Luka u momentu kada je dodijelio stan Tomu Idžanu uopšte nije bio davalac stana na korištenje, jer je stanom raspolagala Opština Banja Luka. Apelant je u protutužbi naveo da je tek naknadno (kada je u stan uselio apelant) Opština Banja Luka, kao nosilac prava raspolaganja na stanu prenijela pravo raspolaganja na „Jelšingrad“ DD TAS Banja Luka.
3. Presudom Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-240/02 od 5. septembra 2002. godine odbijen je tužbeni zahtjev Tome Idžana u odnosu na apelanta, kojim je tražio da sud utvrdi da je nosilac stanarskog prava na stanu u Banja Luci. Tačkom dva dispozitiva presude utvrđeno je da je Tomo Idžan povukao tužbeni zahtjev u odnos na „Jelšingrad“ d.d. „TAS“ Banja Luka. Tačkom tri dispozitiva presude (po protutužbi apelanta) utvrđeno je da Tomo Idžan nema stanarsko pravo na stanu u Banja Luci. Tačkom četiri dispozitiva presude utvrđeno je da Tomo Idžan mora apelantu nadoknaditi troškove parničnog postupka.
4. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je Tomo Idžan u odnosu na „Jelšingrad“ d.d. TAS Banja Luka povukao tužbeni zahtjev, a u odnosu na apelanta se odrekao tužbenog zahtjeva, pa je sud tužbeni zahtjev u odnosu na apelanta odbio .
5. U odnosu na protutužbu apelanta Osnovni sud je zaključio da apelant ima pravni interes da sud utvrdi da Tomo Idžan nema stanarsko pravo na spornom stanu.
6. Osnovni sud je naveo da je apelant svoj tužbeni zahtjev temeljio na činjenici da je Tomo Idžan uselio u predmetni stan 1989. godine samo na osnovu akta „Jelšingrad“ DD „Tas“ o dodjeli stana, a „Jelšingrad“ DD „Tas“ prema navodima apelanta uopšte nije imao svojstvo davaoca stana na korištenje, jer je stanom raspolagala Opština Banja Lukado 1993. godine, a nakon toga je Opština Banja Luka, kao nosilac prava raspolaganja na stanu, jednokratno pravo korištenja stana prinijela na „Jelšingrad“ D.D. „Tas“Banja Luka, koji je stan dodijelio apelantu koji je zaključio ugovor o korištenju stana. Osnovni sud se pozvao na član 187. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) te je utvrdio da Tomo Idžan nije zaključio ugovor o korištenju stana u skladu sa članom 11. i 12. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO), što je bio jedini način da stekne stanarsko pravo. 7. Protiv prvostepene presude Tomo Idžan je podnio žalbu. Okružni sud u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio presudu Gž-96/03 od 9. juna 2005. godine kojom je žalbu Tome Idžana odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
8. U obrazloženju presude, Okružni sud je u odnosu na protutužbeni zahtjev apelanta naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je utvrdio da Tomo Idžan nema stanarsko pravo na stanu. S tim u vezi, Okružni sud se pozvao na odredbu člana 11. st. 1. i 2. ZSO kojom je određeno da se stanarsko pravo stiče danom zakonitog useljenja, a zakonitim useljenjem smatra se useljenje izvršeno po osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta, kao punovažnog osnova za useljenje u stan. Nadalje, Okružni sud je naveo da ugovor mora biti propisno zaključen, po pravilu na osnovu akta davaoca stana na korištenje, u zakonom propisanoj formi i sa zakonom propisanim sadržajem (čl. 24. i 28. ZSO). Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza pravilno utvrdio da Tomo Idžan nije zaključio ugovor o korištenju stana kako je to predviđeno zakonom, zbog čega nije mogao steći stanarsko pravo.
9. Protiv drugostepene presude Tomo Idžan je izjavio reviziju. Vrhovni sud je donio presudu broj Rev-837/05 od 30. januara 2008. godine kojom je usvojio reviziju i presudu Okružnog suda preinačio na način da je usvojio žalbu Tome Idžana, preinačio presudu prvostepenog suda u dosuđujućem dijelu tako što je odbijen protutužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da Tomo Idžan nema stanarsko pravo na stanu u Banja Luci i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.117,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
10. U obrazloženju presude, u odnosu na zahtjev apelanta da sud utvrdi da „Jelšingrad“ d.d. Tas Banja Luka nije imao svojstvo davaoca stana na korištenje jer je Opština Banja Luka imala pravo raspolaganja stanom i da nije mogao dati na korištenje stan Tomu Idžanu, Vrhovni sud je naveo da ovakav prigovor nije mogao istaći apelant. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da čak i da je prigovor istaklo ovlašteno lice prigovor nije osnovan. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 5. stav 2. ZSO propisano da se ugovor zaključuje u pisanoj formi. Takođe, Vrhovni sud je naveo da se ugovor o ustupanju prava davanja stana na korištenje može konvalidirati ako su ugovorne strane u pretežnom dijelu izvršile obavezu, te se takvom ugovoru u skladu sa odredbom člana 73. Zakona o obligacionim odnosima priznaje valjanost. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije sporno da je „Jelšingrad“ d.d. TAS Banja Luka dodijelio Tomu Idžanu stan 1989. godine, kao i da je prije toga dodjeljivao stan na korištenje svojim radnicima a Opština Banja Luka se nije protivila. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je članom 11. ZSO propisano da građanin stiče svojstvo nosioca stanarskog prava danom zakonitog useljenja u stan, a zakonitim useljenjem se smatra useljenje na osnovu potpisanog ugovora o korištenju stana kojem prethodi odgovarajući akt koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da aktom „Jelšingrada“ d.d. TAS Banja Luka Tomu Idžanu dodijeljen sporni stan na korištenje, te da je on u stan uselio u stan i koristio ga 4 godine, izmirivao sve obaveze i niko to nije doveo u pitanje do 1993. godine kada mu je u postupku racionalizacije dodijeljen veći stan.
11. Vrhovni sud je istako da ugovor o korištenju stana nema samostalan značaj i njime se samo definišu pitanja koja su već riješena u aktu o dodjeli stana, te je zapravo akt o dodjeli stana najvažniji element za sticanje stanarskog prava. Na osnovu svega navedenog Vrhovni sud je zaključio da su „Jelšingrad“ d.d. TAS banja Luka, kao davalac stana na korištenje i Tomo Idžaan prećutno prihvatili ovakvo stanje i samo zbog toga što nije zaključen ugovor o korištenju stana ne može se izvesti zaključak da Tomo Idžan nije stekao stanarsko pravo u skladu sa članom 11. stav 2. ZSO. Zbog navedenog Vrhovni sud je zaključio da su odluke nižestepenih sudova pogrešne i preinačio je presude, a apelanta obavezao u skladu sa članom 166. stav 2. ZPP na plaćanje troškova postupka tužitelju-protutuženom.
12. Apelant se žali da su osporenom presudom povrijeđena njegova prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na dom člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da Tomo Idžan nije zaključio ugovor o korištenju stana, a nije ni mogao jer „Jelšingrad“ d.d. TAS Banja Luka nije bio davalac stana na korištenje, već je pravo raspolaganja stanom imala Opština Banja Luka. Apelant navodi da Opština Banja Luka nije u skladu sa ZSO prenijela pravo raspolaganja stanom na „Jelšingrad“ d.d. TAS Banja Luka . Nadalje, apelant navodi da je tek nakon što je Tomo Idžan iselio iz stana (1993. godine) zaključen ugovor o prenosu prava davanja stana (i to jednokratno) sa Opštine Banja Luka na „Jelšingrad“ d.d. TAS Banja Luka i tada je zaključen ugovor o korištenju stana sa apelantom (a kasnije i ugovor o otkupu stana). Apelant ističe da je u skladu sa odredbama Zakona o prestanku primjene napuštene imovine Tomu Idžanu oduzet dvosobni stan u koji se uselio 1993. godine, a vraćen je u posjed spornog stana. Nadalje, apelant osporava način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo, ističući da se samo zakonitim useljenjem u stan može steći stanarsko pravo. Apelant navodi da je u skladu sa zakonskim odredbama utvrđeno da sticanje stanarskog prava koje nije u skladu sa zakonom ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo. Apelant navodi da Tomo Idžan nije imao rješenje o davanju stana od davaoca stana na korištenje, i da zbog toga nikada nije zaključio ugovor o korištenju stana. Apelant navodi da je zbog ove arbitrarne primjene i proizvoljne primjene materijalnog prava Vrhovni sud povrijedio njegova prava.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. Ustavni sud primjećuje da se apelant žali na povredu prava na pravično suđenje, imovinu i dom, navodeći da je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno arbitrarno i proizvoljno tumačio odredbe ZSO. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na imovinu i dom osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3. f) Ustava Bosne i Hercegvoine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović