Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1566/08 (S. H. i R. H.)
Odluka donesena 08. 12. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
- Vlasničko-pravni odnosi
- Vanparnični postupak
- Uknjižba
- Državljanstvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1566/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1566/08, rješavajući apelaciju Soko Hasanovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Soko Hasanovića i Rifata Hasanovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-002690 od 24. marta 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj Dn-I-1032/2004 od 9. oktobra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Soko Hasanović i Rifat Hasanović (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Kadrija Kolić, advokat sa Ilidže, podnijeli su 30. maja 2008. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-002690 od 24. marta 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Dn-I-1032/2004 od 9. oktobra 2006. godine.
2. Apelanti su 28. januara 2004. godine podnijeli Općinskom sudu prijedlog za uknjižbu prava vlasništva na stanu koji se nalazi u Sarajevu, Ulica Ferhadija broj 4, na temelju kupoprodajnog ugovora zaključenog između Mirjane Kahrimanović, kao prodavca predmetnog stana, i apelanata kao kupaca. Općinski sud je dopisom od 11. oktobra 2005. godine pozvao apelante da u roku od 15 dana dostave dokaze o državljanstvu Bosne i Hercegovine. Apelanti se nisu odazvali pozivu Općinskog suda.
3. Općinski sud je 9. oktobra 2006. godine donio rješenje kojim je odbacio prijedlog apelanata za uknjižbu prava vlasništva i odredio zabilježbu odbačenog prijedloga u Knjizi položenih ugovora Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda - u podulošku broj 473 Općina Centar. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je rok iz poziva tog suda od 11. oktobra 2005. godine protekao bezuspješno. Budući da se u konkretnom slučaju radilo o kupoprodajnom ugovoru u kojem su apelanti kao kupci strani državljani, Općinski sud je, primjenom člana 88. stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima i člana 40. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH, prijedlog apelanata odbacio kao nedopušten.
4. Apelanti su 19. oktobra 2006. godine podnijeli žalbu protiv rješenja Općinskog suda.
5. Odlučujući o žalbi apelanata, Kantonalni sud je 24. marta 2008. godine donio Rješenje broj 009-0-Gž-06-002690, kojim je žalbu apelanata odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da, budući da su apelanti strani državljani, prvostepeni sud ih je pozvao da dostave dokaze o državljanstvu BiH i ovjerenu kopiju CIPS-ove lične karte. Apelanti nisu postupili po nalogu prvostepenog suda i nisu otklonili nedostatke njihovog prijedloga zbog čega je prvostepeni sud prijedlog odbacio, pravilno primijenivši, kako je dalje utvrdio Kantonalni sud, odredbe člana 40. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH. Dalje je obrazložio da su apelanti uz žalbu dostavili dopis Ministarstva pravde BiH upućen Federalnom ministarstvu pravde o reciprocitetu između Federacije BiH i Srbije i Crne Gore u pogledu stjecanja prava vlasništva na nekretninama. Kantonalni sud je naveo da, pošto reciprocitet između BiH i Srbije i Crne Gore postoji, ne postoje ograničenja u stjecanju prava vlasništva na nekretninama u smislu člana 91. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Međutim, kako je istakao Kantonalni sud, navedeni zakon odredbama člana 89. propisuje uslov da strano fizičko lice koje je stalno nastanjeno u Federaciji BiH može biti nosilac prava vlasništva na stanu, odnosno ako je državljanin BiH, dok je članom 88. stav 1. tog zakona propisano da strano fizičko lice može stjecati vlasništvo na stanu ako obavlja djelatnost u Federaciji BiH. Stoga, prema ocjeni Kantonalnog suda, žalbeni navodi apelanata nisu osnovani. Kantonalni sud je naveo da, pošto apelanti nisu otklonili nedostake svog prijedloga, prvostepeni sud je pravilno postupio odbacujući njihov prijedlog kao nedopušten, jer nisu pružili dokaze da zadovoljavaju posebne uslove određene čl. 88. i 89. Zakona o vlasničkopravnim odnosima. Kantonalni sud je utvrdio da je postupanje prvostepenog suda pravilno i zasnovano na pravilnoj primjeni materijalnog prava.
6. Apelanti se žale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim, na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i na povredu prava na efektivan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelanti smatraju da su sudovi pogrešno i proizvoljno primijenili materijalno pravo zbog čega su im povrijeđena navedena prava. Dalje su istakli da je članom 91. Zakona o vlasničkopravnim odnosima propisan uvjet reciprociteta kao izuzetak od pravila da strana pravna i fizička lica mogu stjecati pravo vlasništva na nekretninama u Federaciji BiH. Apelanti su, također, naveli da pismenu saglasnost na stjecanje prava vlasništva daje Federalno ministarstvo pravde koje je dopisom od 5. maja 2005. godine, dostavljenom općinskim sudovima, objasnilo da «kada su u pitanju strane osobe iz Srbije i Crne Gore, ne bi bilo razloga prilikom stjecanja prava vlasništva za ograničenje uvjetom reciprociteta u smislu člana 91. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, odnosno ne bi bilo potrebe za pribavljanjem saglasnosti u smislu člana 91. stav 2. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, s obzirom na to da između BiH i Srbije i Crne Gore u tom smislu postoji faktički reciprocitet». Apelanti smatraju da odredbu člana 91. Zakona o vlasničkopravnim odnosima ne treba vezati za odredbu čl. 88. i 89. navedenog zakona, kao što su pogrešno uradili redovni sudovi, već za član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također su naveli da sudovi nisu donijeli odluku u granicama razumnog roka. Osim toga, apelanti smatraju da njihova žalba u konkretnom slučaju nije bila efektivan pravni lijek.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. U odnosu na primjenu člana 6. Evropske konvencije na postupke uknjižbe prava vlasništva, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 2706/06 zauzeo stav da «s obzirom na to da su garancije prava na pravično suđenje, prema praksi Evropskog suda, primjenjive u svim postupcima uknjižbe prava vlasništva, Ustavni sud će pružiti iste garancije u postupcima povodom apelacija podnesenih ovom sudu» (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2706/06 od 14. oktobra 2008. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 99/08, tač. 19-23).
9. Ustavni sud, dalje, ističe da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav
2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke,presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Apelanti smatraju da im je, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, prekršeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. Također, apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog toga što, kako navode, odluka nije donesena u razumnom roku. Pored toga, apelanti se žale da nisu imali na raspolaganju efektivan pravni lijek.
11. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu zbog navodno pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da sudovi nisu odbacili zahtjev za uknjižbu zbog, kako apelanti navode, pogrešne primjene zakonskih odredaba o reciprocitetu, jer postojanje reciprociteta sudovi nisu ni doveli u pitanje, već zbog toga što apelanti nisu pružili dokaze da ispunjavaju uslove za stjecanje vlasništva predviđene zakonom. Ustavni sud dalje zapaža da od apelanata nije traženo pribavljanje saglasnosti za stjecanje vlasništva, već su sudovi utvrdili da reciprocitet postoji, ali da to ne znači da apelanti ne moraju ispuniti uslove predviđene zakonom radi stjecanja prava vlasništva. Pored toga, Ustavni sud ističe da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati.
13. U vezi sa navodima apelanata da nisu imali suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju apelanti propustili da sudu dostave potrebnu dokumentaciju, čime su i sami utjecali na dužinu predmetnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija u vezi sa ovim navodima očigledno ne predstavljaju kršenje prava na pravično suđenje u razumnom roku u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
14. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi sa kojim pravima smatraju da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali i koristili mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u vanparničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom apelanata u vanparničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
15. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.