Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1591/08 (D. S.)
Odluka donesena 08. 12. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
- Stjecanje bez osnova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1591/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1591/08, rješavajući apelaciju Dragoslave Slatinac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragoslave Slatinac podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0- GŽ-08-000169 od 28. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj P: 47/95 od 15. novembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragoslava Slatinac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gornjih Štrbaca, Opština Prnjavor, podnijela je 2. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-GŽ-08-000169 od 28. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P: 47/95 od 15. novembra 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P:47/95 od 15. novembra 2007. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev da se tuženi Mihajlo Slatinac (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da joj vrati na ime sticanja bez osnova iznos od 4.538,74 KM sa pripadajućim zateznim kamatama od dana sticanja bez osnova, te da joj nadoknadi troškove parničnog postupka. Apelantica je obavezana da tuženom naknadi troškove parničnog postupka.
3. U toku prvostepenog postupka Osnovni sud je utvrdio da je tuženi 13. septembra 1991. godine pred Osnovnim sudom pod brojem R-244/91 zaključio sa Dušanom Slatincem ugovor o doživotnom izdržavanju, kojim se kao davalac izdržavanja obavezao da će drugog ugovarača, primaoca izdržavanja, poslije smrti sahraniti po vjerskim običajima. Osnovni sud je dalje utvrdio da je apelantica sa Dušanom Slatincem, koji je umro 26. novembra 1991. godine, živjela u bračnoj zajednici do jula 1988. godine, kad je brak razveden. Zatim, nakon smrti Dušana Slatinca i apelantica i tuženi su išli u bolnicu u Prnjavor kako bi preuzeli tijelo pokojnika. Apelantica je obavila sahranu po vjerskim običajima iz kuće pokojnika, snoseći troškove sahrane. Nakon ovako utvrđenog stanja, Osnovni sud je zaključio da apelantica od tuženog potražuje troškove koje je, kako je navela u tužbi, imala zbog izdataka oko troškova sahrane, što se može kvalifikovati kao sticanje bez osnove. Sud je kao nesporno zaključio da je apelantica obavila sahranu pokojnika i imala određene izdatke, a da je tuženi, prema ugovoru o doživotnom izdržavanju, bio obavezan da to učini, što među strankama i nije bilo sporno. Osnovni sud je, međutim, utvrdio da je i tuženi učestvovao u organizaciji sahrane, odnosno da je išao u bolnicu po tijelo pokojnika i organizovao obred prije i nakon sahrane. Iz utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju nisu stekli uslovi za primjenu instituta obligacionog prava – sticanje bez osnova, pa je tužbeni apelantičin zahtjev odbijen kao neosnovan.
4. Presudom Okružnog suda broj 011-0-GŽ-08-000169 od 28. marta 2008. godine, koju je apelantica primila 29. aprila 2008. godine, apelantičina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je utvrdio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je i tuženi preduzeo radnje u organizaciji sahrane i učestvovao u njoj, odnosno da je išao u bolnicu po tijelo pokojnika, te organizovao obred prije i nakon sahrane. Dalje, kod nesporne činjenice da je apelantica protiv tuženog podnosila tužbe u kojima je tražila da mu se zabrani pristup kući u kojoj je živjela, Okružni sud je zaključio da je logično da on nije bio prisutan, niti je mogao učestvovati, a samim tim ni snositi troškove obreda koji su vršeni u kući pokojnika. Takođe, kako je Okružni sud zaključio, pravilno je utvrđenje prvostepenog suda da apelantica svoje tvrdnje da je izdržavala pokojnika, osim njenog iskaza, ničim nije dokazala, uzimajući u obzir da je tuženi u svom iskazu istakao da je ispunjavao obaveze iz ugovora o izdržavanju. Kada je u pitanju pravni osnov tužbenog zahtjeva, Okružni sud je utvrdio da se apelantičino potraživanje ima podvesti pod odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koje se odnose na poslovodstvo bez naloga, a ne one koje se odnose na sticanje bez osnova. U tom smislu je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo zbog toga što je članom 210. ZOO predviđeno da sticanje bez osnova postoji kada je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, ili kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili je kasnije otpao. Pošto u konkretnom slučaju između parničnih stranaka nije bilo prelaza imovine, odnosno nisu imali izdataka jedno prema drugom, Okružni sud je zaključio da nije moguća primjena pravnog instituta sticanje bez osnova. Apelantica je izvršila određeni rad s ciljem sahrane pokojnika i imala određene izdatke u tom smislu. Međutim, „pošto nije bilo interesa da apelantica završi posao u dobroj vjeri za račun tuženog i u njegovom interesu, nisu ispunjeni uslovi da apelantica traži naknadu izdataka učinjenih povodom sahrane“, kako je i zaključio Okružni sud.
5. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kako je navedeno u apelaciji, povredu navedenog prava apelantica vidi u nepravilno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica je posebno istakla da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da se u ovoj pravnoj stvari ima primjenjivati član 211. ZOO po kojem lice koje izvrši isplatu znajući da nije dužno platiti nema pravo da zahtijeva vraćanje, izuzev ako je zadržalo pravo da traži vraćanje. Apelantica je, kako navodi u apelaciji, a suprotno tvrdnji prvostepenog suda tokom postupka, dokazala postojanje zakonskih pretpostavki iz neosnovanog bogaćenja, jer je plaćanje vršila u zabludi u pogledu svoje obaveze, znajući da je njen muž podnio tužbu radi raskida ugovora o doživotnom izdržavanju zbog neispunjenja ugovora. Pogrešan je zaključak i drugostepenog suda da se u konkretnom slučaju radi o poslovodstvu bez naloga. Apelantica je bila prinuđena da obavi sahranu svog muža, jer bi u protivnom ostao nesahranjen, budući da joj je tuženi javio da on ne želi da preuzme njegovo tijelo i da ga ona sahrani, pa je tako ona to uradila u dobroj namjeri. S obzirom na to da je osporenim odlukama povrijeđeno apelantičino pravo na imovinu, ona predlaže da se njena apelacija usvoji i utvrdi povreda prava na imovinu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantičino pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović