Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1621/08 (V. S.)
Odluka donesena 08. 12. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Troškovi postupka
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1621/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1621/08, rješavajući apelaciju Vojna Savića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vojna Savića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-07-000 193 od 27. marta 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vojno Savić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bratunca, kojeg zastupa Tatjana Stojković, advokat iz Doboja, podnio je 2. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000 193 od 27. marta 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-67/05 od 15. maja 2006. godine utvrđena je obaveza naknade plaća apelantu od Željeznica Republike Srpske, a.d. Doboj (u daljnjem tekstu: tuženi) za period od 25. oktobra 1999. godine do 30. septembra 2002. godine, dok se apelant nalazio na čekanju posla, u ukupnom iznosu od 8.966,57 KM, sa zakonskim zateznim kamatama računajući od svakog dospjelog potraživanja, kao i naknade materijalne štete u iznosu od 1.840,48 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 30. septembra 2002. godine, pa do isplate, te naknade troškova parničnog postupka u iznosu od 1.925,00 KM.
3. Odlučujući o žalbi tuženog na prvostepenu presudu, Okružni sud je Presudom broj 013-0-GŽ-
06-000 451 od 20. novembra 2006. godine potvrdio prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na isplatu plata za određeno vrijeme dok je apelant bio na čekanju posla, a istu presudu je preinačio u dijelu koji se odnosi na obavezivanje tuženog na isplatu naknade materijalne štete, tako što je u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. U obrazloženju presude Okružni sud je naglasio da tokom postupka nije dokazana odgovornost tuženog za nastanak štete u smislu odredaba člana 154. stav 1, kao i člana 158. i člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
4. Na osnovu prijedloga apelanta kao tražioca izvršenja od 13. decembra 2006. godine, Osnovni sud je donio Rješenje o izvršenju broj 085-0-I-06-001 016 od 15. decembra 2006. godine, kojim je odredio predloženo izvršenje i troškove izvršnog postupka u iznosu od 1.407,10 KM. Željeznice Republike Srpske a.d. Doboj (u daljnjem tekstu: izvršenik) su protiv navedenog rješenja o izvršenju izjavile prigovor, ističući da su postupile po pravosnažnoj presudi u paricionom roku od 15 dana od dana prijema drugostepene presude, odnosno 4. januara 2007. godine, apelantu isplatile sva potraživanja, pa su tražile da se obustavi postupak izvršenja i ukinu sve provedene radnje.
5. Osnovni sud je Rješenjem broj 085-0-I-06-001 016 od 31. januara 2007. godine usvojio prigovor izvršenika u dijelu koji se odnosi na iznos glavnog duga sa kamatama i troškove parničnog postupka, a odbio prigovor koji se odnosi na troškove izvršnog postupka u iznosu od 1.407,10 KM, smatrajući da ne postoje razlozi, u smislu člana 47. stav 1. tač. 1. do 10. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), koji bi sprečavali daljnje izvršenje u dijelu koji se odnosi na troškove izvršnog postupka, naglašavajući pri tome da je paricioni rok za dobrovoljno izvršenje obaveze u roku od 15 dana istekao 30. maja 2006. godine.
6. Izvršenik je na Rješenje Osnovnog suda broj 085-0-I-06-001 016 od 31. januara 2007. godine izjavio žalbu koju je Okružni sud Rješenjem broj 013-0-Gž-07-000193 od 27. marta 2008. godine uvažio, te usvojio prigovor izvršenika koji se odnosi na iznos troškova izvršnog postupka od 1.407,10 KM i Rješenje o izvršenju Osnovnog suda broj 085-0-I-06-001 016 od 15. decembra 2006. godine stavio van pravne snage i ukinuo sve provedene radnje. U obrazloženju Okružni sud je konstatovao da je Presuda Osnovnog suda broj Rs-67/05 od 15. maja 2006. godine postala pravosnažna u dijelu koji je predmet izvršnog postupka 20. novembra 2006. godine. S obzirom na to da je drugostepenu presudu izvršenik primio 22. decembra 2006. godine, a apelantovi punomoćnici 29. novembra 2006. godine, proizlazi da je izvršenik imao paricioni rok za dobrovoljno izvršenje obaveze od 15 dana od dana prijema drugostepene presude, koji bi istekao 6. januara 2007. godine. Također, nespornim je utvrđeno da je 4. januara 2007. godine apelantu i isplatio dosuđene iznose potraživanja, te jasno proizlazi da je izvršenik izmirio svoje obaveze u zakonom propisanom roku za dobrovoljno izvršenje. Prema tome, sud je konstatovao da, u smislu člana 47. stav 1. tač. 1. do 10. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), apelant nije sačekao da izvršna isprava stekne svojstvo izvršnosti, već je odmah nakon isteka roka od 15 dana,, isključivo računajući od dana kada je apelant primio Presudu Okružnog suda broj 013-0-GŽ-06-000 451 od 20. novembra 2006. godine, podnio prijedlog za izvršenje, a koji je prvostepeni sud usvojio bez prethodne provjere. Prema navedenom, Okružni sud je, na osnovu odredbe člana 235. stav 1.. tačka 3. Zakona o praničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) a u vezi sa članom 21. stav 1. ZIP-a, žalbu izvršenika usvojio i pobijano rješenje preinačio u dijelu koji se odnosi na troškove izvršnog postupka u iznosu od 1.407,10 KM, te obustavio izvršni postupak.
7. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u činjenici da je osporenim rješenjem Okružnog suda neosnovano obustavljen postupak izvršenja u dijelu koji se odnosi na obavezivanje izvršenika na plaćenje troškova izvršnog postupka u iznosu od 1.407,10 KM, predloživši pri tome da Ustavni sud ukine osporeno rješenje.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke,, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog, odnosno procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporenog rješenja Okružnog suda ne ostavlja utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrži jasne i konzistentne razloge, a na osnovu kojih je Okružni sud u predmetnom izvršnom postupku usvojio prigovor izvršenika u dijelu koji se odnosi na iznos troškova izvršnog postupka. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović