Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1623/08 (S. Đ.)
Odluka donesena 08. 12. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Uknjižba
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Državljanstvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 89
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1623/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1623/08, rješavajući apelaciju Salema Đogovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Salema Đogovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-
07-000883 od 11. aprila 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu, Zemljišnoknjižnog ureda - Odsjek KPU, broj 065-0-Dn I-06-
003369 od 6. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Salem Đogović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Republike Crne Gore, kojeg zastupa Kadrija Kolić, advokat iz Sarajeva, podnio je 4. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-000883 od 11. aprila 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu, Zemljišnoknjižnog ureda - Odsjek KPU (u daljnjem tekstu: Zemljišnoknjižni ured), broj 065-0-Dn I-06-003369 od 6. marta 2007. godine.
2. Apelant je 23. maja 2006. godine Zemljišnoknjižnom uredu podnio prijedlog za upis prava vlasništva na osnovu Ugovora o kupoprodaji ovjerenog u Općinskom sudu u Sarajevu pod brojem 065-0-Ov-06-001101 od 26. aprila 2006. godine. Rješenjem Zemljišnoknjižnog ureda broj 065-0-Dn I-06-003369 od 6. marta 2007. godine odbačen je navedeni apelantov prijedlog i izvršena zabilježba odbačenog prijedloga u podulošku broj 2492 Općina Novi Grad Sarajevo. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant podnio zahtjev za upis prava vlasništva na stanu čiji su podaci pobliže navedeni u rješenju, po osnovu kupoprodajnog ugovora koji je apelant kao kupac zaključio sa Rankom i Marom Kordić kao prodavcima. Od apelanta je, prema obrazloženju Zemljišnoknjižnog ureda, 27. decembra 2006. godine zatraženo da dopuni prijedlog tako što će dostaviti uvjerenje o državljanstvu. S tim u vezi, Zemljišnoknjižni ured je naveo da apelant nije dostavio dokaz da je državljanin BiH niti je dopunio prijedlog za upis prava vlasništva, u smislu člana 88. stav 1. i člana 89. Zakona o vlasničkopravnim odnosima («Službene novine FBiH» broj 6/89; u daljnjem tekstu: Zakon), u vezi sa članom 40. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama FBiH («Službene novine FBiH» br. 19/03 i 54/04), zbog čega je njegov prijedlog odbačen.
3. Protiv navedenog rješenje apelant je 28. marta 2007. godine izjavio žalbu Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 009-0-Gž-07-000883 od 11. aprila 2008. godine, kojim je apelantovu žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant uz žalbu tom sudu dostavio dopise Federalnog ministarstva pravde o postojanju reciprociteta između FBiH i Srbije i Crne Gore u pogledu stjecanja prava vlasništva. S tim u vezi, Kantonalni sud je obrazložio da je reciprocitet osnovni uvjet određen članom 91. Zakona o vlasničkopravnim odnosima da bi strano lice moglo steći pravo vlasništva na nekretninama u FBiH ali da pored tog uvjeta postoje i posebni uvjeti koji moraju biti ispunjeni da bi se pravo vlasništva steklo u FBiH. Kantonalni sud je naveo da je čl. 89. i 88. stav 1. Zakona propisano da strani državljanin, da bi stekao pravo vlasništva na teritoriji FBiH, mora biti stalno nastanjeno u FBiH ili biti državljanin FBiH ili obavljati djelatnost u FBiH. Kako apelant nije dostavio dokaz da ispunjava bilo koji od navedenih posebnih uvjeta, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio relevantne zakonske propise i prijedlog odbacio.
4. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo budući da je Federalno ministarstvo pravde svojim Raspisom broj 03-06-481/05 od 5. maja 2005. godine, koji je dostavio svim općinskim sudovima, objasnilo da strana lica iz Srbije i Crne Gore mogu steći vlasništvo na teritoriji FBiH po osnovu reciprociteta bez ispunjavanja posebnih uvjeta. Apelant navodi da nadležni sudovi u svojim odlukama uopće ne daju nikakve razloge zašto za njih nisu relevantna mišljenja nadležnih ministarstva, te proizvoljno primjenjuju pravo. Apelant smatra da je proizvoljno primijenjeno pravo i zbog toga «jer su sudovi tražili samo dokaz o državljanstvu ali ne i druge dokaze». Apelant smatra i da je postupak u njegovom predmetu trajao nerazumno dugo budući da je od dana podnošenja prijedloga za uknjižbu pa do donošenja konačne odluke čekao nešto više od dvije godine.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
7. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. U odnosu na primjenu člana 6. Evropske konvencije na postupke uknjižbe prava vlasništva, Ustavni sud podsjeća na to da je u predmetu broj AP 2706/06 izrazio stav da: «S obzirom na to da su garancije prava na pravično suđenje, prema praksi Evropskog suda, primjenjive u svim postupcima uknjižbe prava vlasništva, Ustavni sud će pružiti iste garancije u postupcima povodom apelacija podnesenih ovom sudu» (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP2706/06 od 14. oktobra 2008. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 99/08, tačke 19-23).
9. Ustavni sud, dalje, ističe da, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i imovinu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da sudovi nisu odbacili zahtjev za uknjižbu zbog, kako apelant navodi, pogrešne primjene zakonskih odredaba o reciprocitetu, jer postojanje reciprociteta sudovi nisu ni doveli u pitanje, već zbog toga što apelant nije pružio dokaze da ispunjava uvjete za stjecanje vlasništva koji su predviđeni zakonom. Ustavni sud, dalje, zapaža da od apelanta nije traženo pribavljanje saglasnosti za stjecanje vlasništva kao ni druge dokumentacije, već su sudovi utvrdili da reciprocitet postoji, ali da to ne znači da apelant ne mora ispuniti uvjete predviđene zakonom radi stjecanja prava vlasništva. Osim toga, Ustavni sud ističe da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način povrijeđeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati.
12. U vezi sa apelantovim navodom da nije imao suđenje u razumnom roku, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelant propustio da sudu dostavi potrebnu dokumentaciju, čime je i sam utjecao na dužinu predmetnog postupka. Stoga, Ustavni sud smatra da činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija u vezi sa ovim navodima očigledno ne predstavljaju povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku u okviru značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
13. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji povreda prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o povredi ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u vanparničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u vanparničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
14. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» povrede Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović