Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1632/08 (N. V.)
Odluka donesena 08. 12. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1632/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1632/08, rješavajući apelaciju Nadeta Vukovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nadeta Vukovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-06-000 787 od 7. maja 2008. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj Gž-465/05 od 8. juna 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Foči broj P 35/05 od 17. juna 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nade Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je 5. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 787 od 7. maja 2008. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-465/05 od 8. juna 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P 35/05 od 17. juna 2005. godine.
2. Osnovni sud je Presudom broj P 35/05 od 17. juna 2005. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-465/05 od 8. juna 2006. godine, odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da mu, mimo rang-liste proriteta, pripada pravo na dodjelu u zakup dvosobnog stana u Ulici Stepe Stepanovića broj 28, površine 60 m2, vlasništvo tuženog OZZ „Zelengora“ Foča (u daljnjem tekstu: tuženi), te da se tuženi obaveže da mu izda rješenje o dodjeli predmetnog stana u zakup.
3. U obrazloženju presude Osnovnog suda je navedeno da je apelant 13. decembra 2001. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog, tražeći da sud utvrdi da mu pripada pravo na dodjelu u zakup dvosobnog stana u Ulici Stepe Stepanovića broj 28, površine 60 m2 (u daljnjem tekstu: sporni stan), vlasništvo tuženog, mimo rang-liste prioriteta, smatrajući da je tuženi u obavezi da mu sporni stan dodijeli na temelju preuzete obaveze po Odluci broj 4030/90 od 20. augusta 1990. godine. Osnovni sud je utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je Skupština tuženog 22. augusta 1990. godine, na sjednici održanoj 15. juna 1990. godine, donijela Odluku broj 4030/90 kojom je apelantu dodijeljen na korištenje dvosoban stan u Ribarskoj ulici (površine 64,09 m2) u zgradi koja se tek počela graditi, te da je predmetnom odlukom definisano da je taj stan trebalo da se kupi udruživanjem sredstava, odnosno putem sufinansiranja, na način da je tuženi trebalo da udruži sredstva sa Medicinskim centrom u Foči (u daljnjem tekstu: MC), u kome je apelantova supruga bila zaposlena, i uplati 50% cijene stana, a MC preostalih 50%. Osnovni sud je utvrdio da MC nije nikad ispunio svoju obavezu da uplati 50% vrijednosti navedenog stana, jer je apelantovoj supruzi radni odnos u MC prestao u januaru 1992. godine, pa samim tim finansijska kontrukcija za kupovinu navedenog stana nije bila zaokružena, a da ni apelant nije nikad tražio realizaciju navedene odluke tuženog. Dalje, utvrđeno je da je Skupština tuženog ponovo 2001. godine raspisala konkurs za dodjelu na korištenje stanova, na koji se prijavio i apelant radi dodjele spornog stana, ali da je nakon izvršenog bodovanja i sačinjene rang-liste prioriteta odustao od prijave, smatrajući da je tuženi obavezan da mu sporni stan dodijeli mimo navedene liste, a na temelju preuzete obaveze po Odluci broj 4030/90 od 20. augusta 1990. godine. Osnovni sud je utvrdio da je apelant 2004. godine otkupio jednosoban stan, površine 39 m2, vlasništvo tuženog, koji mu je ovaj dodijelio odlukom 1974. godine, na kojem je apelant stekao stanarsko pravo, te jestan otkupio i upisao se kao vlasnik stana u zemljišnim knjigama. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, zaključivši da je apelant, u smislu odredbe člana 24. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99, u daljnjem tekstu: ZOSO), mogao riješiti svoje stambeno pitanje samo učešćem na konkursu koji je tuženi raspisao radi dodjele na korištenje stanova, odnosno na osnovu sačinjene rang-liste prioriteta, a nikako mimo te liste, jer normativnim aktima tuženog nije propisan takav način dodjele stanova, a realizacija odluke Skupštine tuženog iz 1990. godine nije bila moguća iz objektivnih razloga. Okružni sud je, postupajući prema odredbi člana 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da apelantova žalba nije osnovana, pa je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
4. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-06-000 787 od 7. maja 2008. godine odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju izjavljenu protiv Presude Okružnog suda broj Gž-465/05. Vrhovni sud je utvrdio da su neosnovani apelantovi navodi da postoji obaveza tuženog da mu dodijeli sporni stan po osnovu pravosnažne odluke iz 1990. godine, jer je zaključio da predmet apelantovog tužbenog zahtjeva nije realizacija odluke tuženog iz 1990. godine, već da je apelant u konkretnom slučaju tužbenim zahtjevom tražio da se tuženi obaveže da mu mimo rang-liste prioriteta dodijeli sporni stan u zakup i izda rješenje o njegovoj dodjeli. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 24. ZOSO, shodno kojoj se stan dodjeljuje na korištenje u skladu sa opštim aktom davatelja stana na korištenje, što podrazumijeva i provođenje odgovarajućeg postupka dodjele stana. Prema tome, zakonska obaveza davatelja na korištenje stanova je da opštim aktom moraju utvrditi kriterije i mjerila za dodjelu stanova, kao i druga pitanja koja se odnose na rješavanje stambenih potreba radnika (dodjela kredita radnicima za individualnu stambenu izgradnju, dogradnja ili nadziđivanje postojećih objekata ili završetak nedovršenih stambenih objekata, kao i rekonstrukcija objekata kojom se poboljšavaju uslovi stanovanja i slično), dok pojedinačne akte o dodjeli stanova na korištenje davatelji stanova donose na osnovu utvrđene stambene rang-liste prioriteta, koja se smatra konstitutivnim aktom kojim se rješava o pojedinačnim pravima radnika u zadovoljavanju njihovih stambenih potreba. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da navedeni zakon ne predviđa mogućnost da se stanovi dodjeljuju mimo rang-liste prioriteta, pa i u slučajevima kada iz objektivnih razloga nije realizovana odluka o dodjeli nekog drugog stana. U takvoj situaciji radnik ima pravo da učestvuje ravnopravno kao i svi ostali radnici u narednoj raspodjeli stanova, ali se ne može stavljati u povoljniji položaj u odnosu na druge radnike, koji, takođe, nemaju riješeno stambeno pitanje. Radniku se može izuzetno dodijeliti stan mimo rang-liste prioriteta samo u slučaju kada je to utvrđeno normativnim aktom davatelja stana na korištenje, što nije slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Vrhovni sud je, takođe, napomenuo da nije ovlašten da tuženom nalaže raspodjelu stanova. Dalje, pošto apelant ne spori da mu je tuženi 1974. godine dodijelio na korištenje stan površine 39 m2, na kome je stekao stanarsko pravo i koji je otkupio 2004. godine i uknjižio se kao njegov vlasnik, Vrhovni sud je, postupajući u smislu odredbi čl. 6, 14, 48, 56. i 59. Zakona o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik RS“ br. 11/00 do 72/07), apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu, jer je zaključio da lice koje je riješilo stambeno pitanje putem otkupa stana nema osnova za dodjelu drugog stana u zakup. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je pobijana odluka pravilna i na zakonu utemeljena, pa je na temelju člana 248. ZPP apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu.
5. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. Smatra da su stavovi redovnih sudova pogrešni s obzirom na to da je Odluka tuženog broj 4030/90 od 22. augusta 1990. godine postala pravosnažna i konačna, pa bez obzira na to što se nije mogla realizirati, smatra da i dalje proizvodi pravno djejstvo među parničnim strankama, te da stoga ima pravo da od tuženog zahtijeva da mu mimo liste prioriteta dodijeli drugi stan u zakup.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su redovni sudovi u pobijanim odlukama na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović