Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1668/08 (F. K.)
Odluka donesena 08. 12. 2010.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Član 9. EK i član II/3.g) Ustava BiH (Sloboda mišljenja, savjesti i vjeroispovijesti)
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Disciplinski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1668/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1668/08, rješavajući apelaciju Fikreta Kršlakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Fikreta Kršlakovića podnesena protiv Odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH broj VSTV-02-0921-14052008 od 8. maja 2008. godine, Odluke Drugostepene disciplinske komisije broj DŽFK (sudije) 1/2008 od 20. marta 2008. godine i Odluke Prvostepene disciplinske komisije broj DCFK (sudije) 16/2007 od 5. novembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fikret Kršlaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 9. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Odluke Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH (u daljnjem tekstu: VSTV) broj VSTV-02-0921-14052008 od 8. maja 2008. godine, Odluke Drugostepene disciplinske komisije (u daljnjem tekstu: Drugostepena komisija) broj DŽFK (sudije) 1/2008 od 20. marta 2008. godine i Odluke Prvostepene disciplinske komisije (u daljnjem tekstu: Prvostepena komisija) broj DCFK (sudije) 16/2007 od 5. novembra 2007. godine.
2. Odlukom Prvostepene komisije broj DCFK (sudije) 16/2007 od 5. novembra 2007. godine apelantu je izrečena disciplinska mjera smanjenja plaće u iznosu od 20% na period od pet mjeseci za počinjene disciplinske prekršaje iz člana 56. stav 1. tačke 3, 10. i 22. Zakona o VSTVBiH (u daljnjem tekstu: Zakon) – kršenje obaveze ispravnog ponašanja prema stankama u postupku i njihovim pravnim zastupnicima, neopravdano kašnjenje u izradi odluka i ponašanje u sudu i izvan suda koje šteti ugledu sudijske dužnosti. Navedenom odlukom odbijena je disciplinska tužba u dijelu u kojem je bilo navedeno da je apelant počinio prekršaj iz člana 56. tačka 1. Zakona - povreda načela nepristranosti.
3. U obrazloženju odluke je navedeno da je u dokaznom postupku utvrđeno da je apelant potpuno neopravdano i protivno pozitivnim zakonskim odredbama i rokovima prekoračio rok za izradu presude u predmetu broj U:1317/03, te da je neosnovano odbio da uopće izradi sudsku odluku koju je bio dužan izraditi kao sudija izvjestilac, bez obzira na to što je imao suprotno pravno mišljenje od druga dva člana sudskog vijeća. Prvostepena komisija je obrazložila da je apelant imao pravo i mogao da sačini svoje izdvojeno mišljenje ali da je bio dužan da izradi pismeni otpravak presude kao sudija izvjestilac i nije smio da, i pored više urgencija i upozorenja predsjednika suda, odbije da to uradi, čime je počinio disciplinski prekršaj neopravdanog kašnjenja u izradi odluka. Osim toga, Prvostepena komisija je navela da je apelant odbio i da potpiše zapisnik o vijećanju i glasanju samo zato što su ga nadglasala druga dva člana vijeća, te da je pokušao da punomoćniku jedne od stranaka u postupku dostavi dokumentaciju iz spisa uz nagovor da ta strana podnese nedopuštenu tužbu za pokretanje spora protiv odluke predsjednika suda. Prema navodima Prvostepene komisije, utvrđeno je i da se apelant obratio za pomoć ministru pravde RS u kojem je iznosio neistine da su sudija i predsjednik suda falsificirali zapisnik o vijećanju i glasanju. Prvostepena komisija je zaključila da je navedenim radnjama počinio disciplinski prekršaj - kršenje obaveze ispravnog ponašanja prema stankama u postupku i njihovim pravnim zastupnicima, neopravdano kašnjenje u izradi odluka i ponašanje u sudu i izvan suda koje šteti ugledu sudijske dužnosti. Imajući u vidu navedeno, Prvostepena komisija je apelanta proglasila odgovornim za počinjene navedene prekršaje i izrekla mu predmetnu disciplinsku mjeru.
4. Osim toga, Prvostepena komisija je utvrdila da apelant nije počinio disciplinski prekršaj nepristranog ponašanja prema jednoj od strana u postupku jer je postupak u momentu pokušaja dostavljanja dokumentacije iz spisa već bio okončan i donesena odluka u konkretnom postupku, tako da, prema obrazloženju Prvostepene komisije, ovakvo apelantovo ponašanje nema obilježja povrede načela nepristranosti prema strankama.
5. Protiv navedene odluke apelant je izjavio žalbu Drugostepenoj komisiji. Drugostepena komisija je donijela Odluku broj DŽFK (sudije) 1/2008 od 20. marta 2008. godine, kojom je uvažila apelantovu žalbu i odluku Prvostepene komisije preinačila u dijelu u kojem je apelant proglašen krivim tako što je odbila disciplinsku tužbu u odnosu na prekršaje iz člana 56. tačke 3. i 10. Zakona i tako što mu je za disciplinski prekršaj iz člana 56. tačka 22. Zakona, za koji je apelant proglašen odgovornim, izrekla disciplinsku mjeru smanjenja plaće za iznos od 15% na period od tri mjeseca. U obrazloženju odluke je navedeno da su osnovani žalbeni navodi kojim se osporava da je apelant učinio disciplinski prekršaj iz člana 56. tačka 3. Zakona budući da se u konkretnom slučaju radi o pokušaju dostavljanja dopisa i dokumentacije punomoćniku stranke jer apelant navedene dokumente nikada nije dostavio stranci. Kako Zakon ne predviđa odgovornost sudija za pokušaj počinjenja disciplinskog prekršaja, Prvostepena komisija je, prema zaključku Drugostepene komisije, neosnovano proglasila apelanta odgovornim za ovaj prekršaj. Također, Drugostepena komisija je zaključila da je apelant neosnovano proglašen odgovornim i za disciplinski prekršaj iz člana 56. tačka 10. Zakona – neopravdano kašnjenje u izradi odluka, jer iz navedene odredbe Zakona proizlazi da se radi o neopravdanom kašnjenju u izradi «odluka» a ne samo jedne odluke kao u konkretnom slučaju, te je prvostepenu odluku preinačila i u ovom dijelu. U odnosu na ostale žalbene navode, Drugostepena komisija je istakla da su neosnovani jer iz utvrđenih činjenica proizlazi da je apelant počinio disciplinski prekršaj iz člana 56. tačka 22. Zakona i da su u osporenoj odluci dati razlozi za donošenje takve odluke. Osim toga, imajući u vidu da je apelantova žalba djelimično osnovana i da je njenim uvažavanjem osporena odluka preinačena tako da je u jednom dijelu disciplinska tužba odbijena, Drugostepena komisija je navela da je preinačila i odluku o izrečenoj disciplinskoj mjeri tako da mu je izrekla disciplinsku mjeru smanjenja plaće u iznosu od 15% na period od tri mjeseca imajući u vidu težinu disciplinskog prekršaja i apelantov dotadašnji rad i njegovo ponašanje.
6. Protiv navedene odluke apelant je izjavio žalbu VSTV-u. VSTV je Odlukom broj VSTV-02-0921-14052008 od 8. maja 2008. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio odluku Drugostepene komisije. U obrazloženju odluke je navedeno da je neosnovan žalbeni navod o povredi pravila postupka jer u žalbi osim paušalnog navoda o takvoj povredi nije dato obrazloženje u čemu se povreda sastoji, te da VSTV ne može zbog toga razmatrati ovaj navod. I u odnosu na žalbeni navod o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, VSTV je obrazložio da su neosnovani jer je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelant počinio disciplinski prekršaj tako što je odbio da potpiše zapisnik o vijećanju i glasanju, da izradi presudu i obratio se Ministarstvu RS iznoseći neistine o spornom predmetu i nastaloj situaciji između članova vijeća. S tim u vezi, VSTV je naveo da nije bilo ni pogrešne primjene materijalnog prava, kao i da je Drugostepena komisija pravilno apelantu izrekla disciplinsku mjeru.
7. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije, pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da su u postupku koji je vođen protiv njega pogrešno utvrđene činjenice i pogrešno primijenjeno pravo, te da u odlukama nema razloga o odlučnim činjenicama. Prema apelantovim navodima, postupak je okončan na način koji je nepovoljan za njega: «[…] zato što nije bilo kvalifikovanog kadra da radi na takvoj vrsti predmeta». Apelant smatra da je proglašen krivim: «[…] samo zato što je tražio izuzeće u predmetu te kako je oslobođen odgovornosti za kašnjenje u izradi odluke trebao je biti oslobođen odgovornosti i za ostale prekršaje».
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelant žali protiv odluka VSTV-a koje su donesene u postupku koji je zbog disciplinskih prekršaja vođen protiv njega. Ustavni sud najprije mora utvrditi da li se ovakve odluke mogu smatrati odlukama suda, u smislu odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj Odluci broj AP 633/04 od 27. maja 2005. godine razmatrao status pravnog prednika VSTV-a Visokog sudskog i tužilačkog savjeta Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VSTS), koje je prestalo postojati stupanjem na snagu Zakona o VSTVBiH 1. juna 2004. godine, kao i pravnu prirodu odluka VSTS-a donesenih u disciplinskom postupku protiv sudija i tužilaca. Ustavni sud je, imajući u vidu način postavljanja, trajanje mandata, postojanje garancija protiv vanjskog pritiska i utisak koji VSTS odaje u pogledu nezavisnosti, izrazio stav da VSTS u pogledu disciplinskog postupka predstavlja tijelo koje se može smatrati «nezavisnim i nepristranim tribunalom, obrazovanim na osnovu zakona», u smislu zahtjeva iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da se odluke takvog tijela, donesene u disciplinskom postupku, moraju smatrati «presudama, odnosno odlukama», u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, koje Ustavni sud ima nadležnost razmatrati (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 633/04 od 27. maja 2005. godine, tačka 20).
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su nadležni organi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
Ostali navodi
16. Apelant navodi da su mu osporenim odlukama povrijeđeni i pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije, pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti iz člana II/3.g) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 9. Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud primjećuje da apelant posebno ne obrazlaže u čemu smatra da se sastoje povrede navedenih prava ali da iz sadržaja apelacije proizlazi da smatra da su mu navedena prava povrijeđena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, dakle u vezi sa pravom na pravično suđenje. Imajući u vidu navedeno, kao i zaključak u vezi sa navodnim povredama prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da se osporenim odlukama na bilo koji način pokreće pitanje povrede bilo kojeg od navedenih prava, odnosno da je povreda navedenih prava moguća, zbog čega je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović