Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1711/08 (Hercegovačko-neretvanski kanton)
Odluka donesena 08. 12. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kolektivni ugovor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1711/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP-1711/08, rješavajući apelaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hercegovačko-neretvanskog kantona podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 002095 08 Gz od 21. maja 2008. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 002095 05 P od 21. marta 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hercegovačko-neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnio je 11. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 002095 08 Gz od 21. maja 2008. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud ) broj 07 58 P 002095 05 P od 21. marta 2008. godine.
2. Općinski sud donio je presudu broj 07 58 P 002095 05 P od 21. marta 2008. godine kojom je naložio apelantu da Azri Macić (u daljnjem tekstu: tužiteljici) isplati iznos od 2.745,51, sa zakonskom kamatom na način preciziran u dispozitivu presude.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da su tužiteljici, koja je zaposlena na poslovima likvidatora za plaće u Općinskom sudu za prekršaje Konjic isplaćivana manja naknada za topli obrok nego što je to propisano u odredbama čl. 29.-36. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 23/00, u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor).
4. Apelant je osporio osnov i visinu tuženog zahtjeva tužiteljice. Nakon provedenog dokaznog postupka Općinski sud je pozivajući se na čl. 29. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u HNK („Službene novine HNK“, broj 8/99) i čl. 360. i 361. Zakona o obligacionim odnosima naveo da je neosnovan prigovor zastare potraživanja. Općinski sud je naveo da je neosnovan i prigovor apelanta da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora jer ga Vlada HNK nije potpisala, zato što prema mišljenju Općinskog suda suprotno proizilazi iz preambule Kolektivnog ugovora u kojem je navedeno da je potpisnik i Vlada HNK odlukom od 01-460/98 od 25. septembra 19998, godine. Stoga, prema mišljenju Općinskog suda, Kolektivni ugovor obavezuje i Vladu HNK.
5. Nadalje, Općinski sud je naveo, pozivajući se na odredbe Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u HNK i federalnog zakona o radnim odnosima i plaćama službenika da nisu osnovani navodi apelanta da se Kolektivni ugovor ne može neposredno primijeniti. S tim u vezi, Općinski sud se pozvao na odredba člana 27. stav 2. i člana 162. stav 2. kantonalnog i federalnog zakona o radnom odnosu i plaćama službenika u organima uprave kojima je propisano da ukoliko primanja plata i drugih naknada po osnovu rada nisu regulisana zakonom, primjenjuju se drugi propisi o radu i kolektivni ugovori. Općinski sud je naveo da je u skladu sa članom 111. Zakona o radu Kolektivni ugovor neposredni izvor prava i isti djeluje kao zakon.
6. Nadalje, Općinski sud je naveo da je tužbu suprotno navodima apelanta podnijelo ovlašteno lice radi zaštite prava iz radnog odnosa.
7. Općinski sud se pozvao na odredbe Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH („Službene novine FBiH“ broj 54/05) te je utvrdio da stupanjem na snagu ovog ugovora nisu prestale da veže odredbe granskih kolektivnih ugovora, već je navedeno da ukoliko su odredbe općeg i granskog kolektivnog ugovora u suprotnosti važi propis povoljniji za zaposlenika. Imajući u vidu odredbe Općeg kolektivnog ugovora i Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH tužiteljica se opredijelila za Kolektivni ugovor, prema kojem joj pripada naknada za topli obrok najmanje u iznosu 2% prosječne plate FBiH prema posljednjim statističkim podacima.
8. Obzirom da je apelant prigovorio visini utvrđenog tužbenog zahtjeva sud je proveo finansijsko vještačenje. Sud je prihvatio nalaz vještaka kao objektivan i stručan, te je prigovore apelanta u vezi sa provedenim vještačenjem odbio kao neosnovane. Zbog svega navedenog sud je dosudio tužiteljici na ime naknade za topli obrok navedeni iznos, uz zakonsku zateznu kamatu, koju je dosudio u skladu sa članom 279. stav 3 i članom 372. ZOO, kao i troškove postupka.
9. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu. Kantonalni sud je donio presudu broj 58 0 P 002095 08 Gz od 21. maja 2008. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.
10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da žalba apelanta nije osnovana i da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo tj. odredbe Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH i dosudio tužiteljici razliku toplog obroka na osnovu provedenog vještačenja, pri tome dajući valjane razloge koje u cijelosti prihvata i ovaj sud. Takođe, Kantonalni sud je naveo da neosnovano apelant navodi da se Kolektivni ugovor ne može primijeniti jer ga nije potpisala Vlada HNK, pozivajući se na odluku Vlade HNK broj 01-460/98. Takođe, Kantonalni sud je našao da su navodi apelanta da se Kolektivni ugovor nije mogao primijeniti bez donošenja odgovarajućih opštih akata neosnovani, pozivajući se na odluku Vrhovnog suda Rev.794/04, od 6. septembra 2005. godine, u kojoj je zauzet stav da su kolektivni ugovori izvor prava u našem pravnom sistemu, temeljem člana 111. Zakona o radu, jer imaju svoj normativni dio i u tom smislu djeluju kao zakon odnosno kao pravna norma kojom se štiti minimum prava zaposlenika, što znači da poslodavac ta prava ne može umanjiti niti uskratiti.
11. Apelant se poziva na povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), kao i povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant osporava zaključke sudova da je Vlada HNK potpisla Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti. Apelant navodi da je Vlada dala suglasnost na prijedlog ugovora odlukom od 25. septembra 19988. godine, ali nikada nije potpisala, objavila u službenom glasniku niti donijela odluku o prihvatanju prijedloga Kolektivnog ugovora.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
13. S obzirom da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava garantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine«, broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, pored navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelanta o povredi ustavnih prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi odluku Ustavnog suda AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupno na: www.ccbh.ba).
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović