Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1733/08 (M. K.)
Odluka donesena 08. 12. 2010.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Materijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1733/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1733/08, rješavajući apelaciju Mije Kosića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mije Kosića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 002-0-Gž-08-000 014 od 10. aprila 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mijo Kosić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Boka, Općina Orašje, kojeg zastupa Marijan Pejičić, advokat iz Orašja, podnio je 12. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 002-0-Gž-08-000 014 od 10. aprila 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-57/01 od 8. novembra 2007. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i obavezana Lovačka udruga «Sava» Orašje (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 1.721,69 KM sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 31. augusta 2007. godine do isplate i naknadi troškove postupka u iznosu od 619,20 KM. Navedenom presudom odbijen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa preko dosuđenog. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant 23. juna 1986. godine Osnovnom sudu u Brčkom podnio tužbu protiv tuženog i SIZ-a za regionalne puteve Doboj radi naknade štete nastale uslijed saobraćajne nesreće koja se dogodila 26. aprila 1986. godine. Materijalna šteta je nastala kada je na apelantovo motorno vozilo, čiji su podaci navedeni u presudi, naletio srndać. Osnovni sud u Brčkom je donio Presudu broj P-859/86-I od 3. februara 1989. godine, kojom je obavezao tuženog da apelantu naknadi iznos od 205.371 YU dinara, sa zakonskom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe, kao i troškove postupka, dok je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na SIZ za regionalne puteve Doboj. Protiv navedene presude tuženi je tadašnjem Višem sudu u Tuzli izjavio žalbu koju je Viši sud u Tuzli uvažio, ukinuo prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno rješavanje. Nakon toga je postupak prekinut zbog ratnog stanja, da bi 2001. godine predmet bio proslijeđen Općinskom sudu na rješavanje.
3. U postupku pred Općinskim sudom je izvršen uvid u cjelokupan spis Osnovnog suda u Brčkom, drugu relevantnu dokumentaciju pobliže navedenu u presudi i izvršena vještačenja mašinske i saobraćajne struke. Na osnovu provedenih dokaza je utvrđeno da je osnov za naknadu štete u činjenici da je štetu prouzrokovao srndać kao zaštićena divljač na lovištu tuženog. Općinski sud je obrazložio da tuženi treba odgovarati za štetu prema pravilima objektivne odgovornosti jer je štetu pričinila divljač zaštićena lovostajem, koja se može smatrati opasnom stvari s obzirom na to da njeno ponašanje nije predvidivo niti je podređeno volji čuvara ili vlasnika. Navedeno je i da, prema ocjeni Općinskog suda, nije bitno da li je lovište bilo ograđeno i da li je na lokalnoj cesti bio postavljen znak «divljač na putu», niti ko je bio dužan da postavi taj znak budući da je štetu prouzrokovao srndać. S tim u vezi, Općinski sud je naveo i da iz nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke proizlazi da apelant nije mogao izbjeći nesreću i da se kretao brzinom manjom od 70 km/h ili da je postojao navedeni saobraćajni znak budući da je brzina srndaća bila veća od momenta reagiranja vozača na pedalu kočnice bez obzira na to kojom se brzinom kretao, što znači da apelant nije odgovoran za nastanak štete.
4. Prema obrazloženju Općinskog suda, tačno je da je Viši sud u Tuzli svojim rješenjem naložio da se provedu dokazi o tome da li je postojala obaveza tuženog da preduzme neke druge mjere za sprečavanje štete koja može nastati izlaženjem divljači na put, da li je lovište ograđeno, te da li je bilo neophodno postaviti zaštitnu ogradu i ko je bio dužan postaviti je kao i da li je apelant imao udjela u nastanku nesreće. Međutim, prema obrazloženju Općinskog suda, ovi nalozi su dati u vrijeme važenja starog Zakona o parničnom postupku ali da se prema sadašnjem ZPP mogu izvoditi samo dokazi koje predlože parnične stranke. Kako u konkretnom slučaju stranke nisu predložile izvođenje ovih dokaza, to nije bilo obaveze njihovog izvođenja. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je, shodno odredbama čl. 154, 173. i 174. Zakona o obligacionim odnosima, a u vezi sa odredbom člana
70. Zakona o lovstvu («Službene novine FBiH» broj 4/06), prema kojem je za štetu od zaštićene divljači odgovaran korisnik lovišta u čijem je lovištu šteta pričinjena, obavezao tuženog na naknadu štete apelantu.
5. Protiv navedene presude tuženi je izjavio žalbu Kantonalnom sudu. Kantonalni sud je donio Presudu broj 002-0-Gž-08-000 014 od 10. aprila 2008. godine, kojom je žalbu tuženog djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu tako što je apelantov zahtjev u cijelosti odbio. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud pogrešno postupio kada je usvojio apelantov tužbeni zahtjev primjenom čl. 173. i 174. ZOO-a i člana 70. Zakona o lovstvu. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, za rješavanje pitanja naknade štete u konkretnom slučaju se primjenjuje samo Zakon o lovstvu kao lex specialis a ne ZOO. Kantonalni sud je naveo da je članom
32. Zakona o lovstvu propisano da se lovnim površinama ne smatraju naselja, groblja, javni putevi, plantažni voćnjaci i vinogradi, parkovi u naseljima, objekti za liječenje, odmor i rekreaciju, zračne luke, dvorišta industrijskih i drugih objekata kao i drugi objekti utvrđeni posebnim propisima. Dalje, članom 68. istog zakona je propisano da su vlasnici zemljišta, odnosno korisnici zemljišta na kojem je osnovano lovište, dužni na zemljištu i objektima gdje boravi stoka i na opremi koja se koristi u obradi zemlje preduzimati uobičajene mjere za sprečavanje šteta od divljači a da je korisnik lovišta dužan preduzimati mjere za sprečavanje šteta koju divljač može učiniti imovini ili ljudima na zemljištu na kojem se nalazi lovište. Kako se konkretan štetni slučaj desio na javnom putu koji se u smislu navedene zakonske odredbe ne smatra lovnom površinom i gdje tuženi nije imao obavezu postaviti zaštitnu ogradu i odgovarajući saobraćajni znak, Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu i u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev.
6. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom Kantonalnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava i ne obrazlaže posebno svoje navode.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović