Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1760/08 (AD «Agrokop» Trebinje)

Odluka donesena 08. 12. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Smetanje posjeda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1760/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 12. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1760/08, rješavajući apelaciju AD «Agrokop» Trebinje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija AD «Agrokop» Trebinjepodnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Pž-

08-000 010 od 14. maja 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. AD «Agrokop» Trebinje (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Dragan Škuletić, advokat iz Trebinja, podnijelo je 10. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Pž-08-000 010 od 14. maja 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-Ps-

07-000 109 od 28. januara 2008. godine utvrđeno je da je tuženi DOO «Vukoje» Trebinje (u daljnjem tekstu: tuženi) smetao apelanta u posljednjem mirnom posjedu kompleksa poljoprivrednog zemljišta, bliže označenog u dispozitivu te presude, na način što je uzorao predmetno zemljište. Tuženom je, pod prijetnjom izricanja novčane kazne, zabranjeno preduzimanje istih ili sličnih radnji smetanja, te određeno da zabrana važi do donošenja sudske odluke kojom se to rješenje stavlja van snage. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je uvidom u relevantni zk. ul. k.o. Trebinje utvrđeno da predmetno poljoprivredno zemljište predstavlja državnu svojinu sa upisanim pravom korištenja u apelantovu korist. Osnovni sud je naveo da iz Odluke Komisije za koncesije Republike Srpske broj 01-677-3/06 od 9. novembra 2006. godine proizlazi da je Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) dato ovlaštenje da zaključi ugovor o koncesiji po osnovu samoinicijativne ponude tuženog kao ponuđača za korištenje predmetnog poljoprivrednog zemljišta. Osnovni sud je dalje naveo da je uvidom u Ugovor o koncesiji broj 01-33-

1211/07 od 27. februara 2007. godine, koji su zaključili tuženi i Ministarstvo, utvrđeno da je predmetno poljoprivredno zemljište dato tuženom kao koncesionaru od nosioca prava svojine, tj. Republike Srpske, na period od 25 godina. Takođe, Osnovni sud je naveo da je uvidom u Zapisnik Ministarstva broj 01-33-6248/07 utvrđeno da je tuženi 5. jula 2007. godine uveden u posjed predmetnog poljoprivrednog zemljišta.

3. Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 78. stav 1. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima propisano da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od uticaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika. Takođe, Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 425. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da će se raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničiti samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja, te da je isključeno raspravljanje o pravu na posjed, o pravnom osnovu, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe, Osnovni sud je istakao da su neosnovani navodi tuženog da je na osnovu odluke nadležnog organa uveden u posjed predmetnog zemljišta, budući da su za raspravljanje o smetanju posjeda bitne samo dvije činjenice - posljednje stanje posjeda i nastalo smetanje. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da je na licu mjesta izvršio uviđaj sa vještakom geometrom i utvrdio da je tuženi uzorao zemljište koje se nalazilo u apelantovom posjedu od 1963. godine, a što je priznao i tuženi. S obzirom na to da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je apelant bio u posljednjem mirnom posjedu predmetnog poljoprivrednog zemljišta, te da je tuženi preduzeo radnju smetanja posjeda, Osnovni sud je naveo da je odlučio kao u dispozitivu rješanja, shodno odredbama člana 78. stav 1. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima i odredbama člana 425. ZPP.

4. Odlučujući o žalbi tuženog protiv navedenog rješenja, Okružni sud je donio Rješenje broj 015-0-Pž-08-000 010 od 14. maja 2008. godine kojim je žalba uvažena, pa je prvostepeno rješenje preinačeno tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je u toku prvostepenog postupka utvrđeno da je Odlukom Komisije za koncesije Republike Srpske broj 01-677-3/06 od 9. novembra 2006. godine dato ovlaštenje Ministarstvu da zaključi ugovor o koncesiji po osnovu samoinicijativne ponude tuženog kao ponuđača za korištenje predmetnog poljoprivrednog zemljišta. Okružni sud je dalje naveo da je utvrđeno da su Republika Srpska - Ministarstvo i tuženi zaključili Ugovor o koncesiji broj 01-33-1211/07 od 27. februara 2007. godine kojim je Republika Srpska kao vlasnik predmetnog zemljišta ustupila tuženom na korištenje to zemljište. Takođe, Okružni sud je naveo da je utvrđeno da je tuženi na osnovu Zapisnika Ministarstva broj 01-33-6248/07 od 5. jula 2007. godine uveden u posjed tog zemljišta. S obzirom na to da je tuženi na osnovu zapisnika nadležnog organa uveden u posjed predmetnog zemljišta, Okružni sud je zaključio da je tuženi na dozvoljen način stupio u posjed predmetnog poljoprivrednog zemljišta, a da se zapisnik o uvođenju u posjed tuženog ima smatrati kao zakonito deposjediranje apelanta sa tog zemljišta. Imajući u vidu da je apelant na zakonit način deposjediran sa predmetnog zemljišta, Okružni sud je zaključio da tuženi nije smetao apelanta u posljednjem mirnom posjedu predmetnog zemljišta. Takođe, Okružni sud je naveo da od dana uvođenja tuženog u posjed apelant nije ni bio u posjedu tog zemljišta, pa prema tome tuženi nije ni mogao smetati apelantu u posljednjem faktičkom i mirnom posjedu predmetnog zemljišta.

5. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je Okružni sud u konkretnom slučaju odlučivao o pravu na posjed, a što je suprotno odredbama člana 78.stav 1. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima i odredbama člana 425. ZPP.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju sudovi nisu odlučivali, kako to apelant tvrdi, o njegovom pravu na posjed, već su zaključili da apelant nema pravo na posjedovnu zaštitu, budući da takvo pravo prema Zakonu o osnovnim svojinskopravnim odnosima postoji samo u odnosu na protivpravno smetanje (član 80). S obzirom na to da su sudovi utvrdili da takvog smetanja nije bilo, apelantov zahtjev je odbijen o čemu je dato jasno i argumentovano obrazloženje. Ustavni sud, takođe, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1760/08 (AD «Agrokop» Trebinje) | Sudska praksa | Aktio