Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1786/08 (Š. N.)
Odluka donesena 08. 12. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Isplata duga
- Izvršenje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1786/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1786/08, rješavajući apelaciju Šemse Numanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šemse Numanovića podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 097-0-Pž-08-000044 od 24. aprila 2008. godine u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šemse Numanovića podnesena protiv Rješenja Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 097-0-Pž-08-000044 od 24. aprila 2008. godine u odnosu na čl. 7, 8. i 9. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Šemso Numanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, koga zastupa Alma Prnjavorac, advokat iz Tuzle, podnio je 17. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Pž-08-000044 od 24. aprila 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Ps.43/03 od 26. aprila 2004. godine, koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj Pž. 7/05 od 8. augusta 2005. godine, obavezan je tuženi «Windov» d.o.o ( u daljnjem tekstu: tuženi) da tužitelju «Denis Import - Eksport» iz Vogošće (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime duga isplati iznos od 13. 797,42 KM uz zakonsku zateznu kamatu počev od 19. septembra 2003. godine kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate.
3. Nakon toga tužitelj je podnio prijedlog za izvršenje, koje je Osnovni sud Rješenjem Ip-435/05 od 14. septembra 2005. godine dozvolio.
4. Zatim, Rješenjem Osnovnog suda broj Ip-435/05 od 27. juna 2007. godine je utvrđeno da se prijedlog tužitelja smatra povučenim.
5. Nakon toga, Rješenjem Apelacionog suda broj 097-0-Pž-07-000095 od 30. novembra 2007. godine prigovor tužitelja na Rješenje Osnovnog suda broj Ip-435/05 od 27. juna 2007. godine je odbijen i prvostepeno rješenje potvrđeno.
6. Poslije toga, apelant je kao advokat koji je zastupao tužitelja u parničnom postupku podnio u svoje ime novi prijedlog za izvršenje protiv tuženog, odnosno izvršenika. Osnovni sud je dozvolio predloženo izvršenje Rješenjem broj 096-0-Ip-08-000 010 od 20. februara 2008. godine.
7. Odlučujući o prigovoru izvršenika podnesenom protiv prvostepenog rješenja, Apelacioni sud je Rješenjem broj 097-0-Pž-08-000044 od 24. aprila 2008. godine prigovor izvršenika usvojio i Rješenje broj 096-0-Ip-08-000 010 od 20. februara 2008. godine preinačio, tako što je odbio apelantov prijedlog za izvršenje.
8. U obrazloženju rješenja je navedeno da su izvršenik i tužitelj u parničnom postupku postigli sporazum o izvršenju predmetnog duga vansudskim putem, pa je tužitelj podneskom povukao prijedlog za izvršenje.
9. Dalje, Apelacioni sud je zaključio da je apelant navedeni postupak pokrenuo na osnovu izvršne isprave kojom je utvrđeno pitanje legitimacije stranaka u izvršnom postupku, tako što aktivna procesna legitimacija pripada osobi koja je u izvršnoj ispravi označena kao materijalnopravni tužitelj, a to je «Denis Import-Eksport», a pasivno legitimisana osoba je ona koja je u izvršnoj ispravi označena kao materijalnopravni tuženi, a to je «Window» d.o.o. Dakle, kako je naveo Apelacioni sud, u izvršnom postupku vrijedi načelo formalnog legaliteta prema kojem je postojanje potraživanja tražioca izvršenja i pravna legitimacija stranaka utvrđena izvršnom ispravom. Kako je dalje naveo Apelacioni sud, izvršenje se može odrediti na prijedlog i u korist osobe koja u izvršnoj ispravi nije označena kao izvršenik (tuženi), ali samo ako tražilac izvršenja javnom ili ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je potraživanje na njega preneseno, odnosno da je dug preuzela osoba koja u izvršnoj ispravi nije označena kao tuženi (član 29. ZIP-a).
10. Dakle, shodno navedenoj zakonskoj odredbi, teret dokazivanja je na tražiocu izvršenja bez obzira na to da li se radi o prenosu potraživanja ili o preuzimanju duga, tj. o različitom označavanju stranaka ili subjekata na aktivnoj ili pasivnoj strani u odnosu na njihovo označavanje u izvršnoj ispravi koja je izvršni naslov u konkretnoj stvari. Kako je zaključio Apelacioni sud, u ovoj pravnoj stvari postoji nesklad u označavanju ne samo tražioca izvršenja već i izvršenika u odnosu na označavanje tužitelja i tuženog u izvršnoj ispravi na kojoj se temelji izvršenje, a apelant kao tražilac izvršenja nije dokazao da se radi o prenosu potraživanja, odnosno preuzimanju duga. Drugim riječima, izvršenik (tuženi) može svoju obavezu da ispuni samo u odnosu na tražioca izvršenja koji je označen u izvršnoj ispravi. Pošto apelant kao tražilac izvršenja prijedlog za izvršenje temelji na izvršnoj sudskoj odluci i pošto se postojanje njegovog potraživanja i legitimacija stranaka (aktivna i pasivna) u ovom postupku ne mogu izvesti iz te izvršne isprave, osnovano se u prigovoru, kako je zaključio Apelacioni sud, ukazuje na to da apelant kao tražilac izvršenja nema pravo da traži i uživa izvršnopravnu zaštitu. Imajući u vidu navedeno, Apelacioni sud, postupajući prema odredbi člana 48. ZIP-a, usvojio je kao osnovan prigovor izvršenika i obustavio izvršenje.
11. Apelant se žali da mu je rješenjem Apelacionog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i čl. 7, 8. i 9. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Iznoseći hronologiju pravnih postupaka do donošenja osporenog rješenja, apelant smatra da je ono nezakonito i da treba biti ukinuto. Dalje je naveo da, razmatrajući prigovor drugotuženika «Window» d.o.o, Apelacioni sud je, kako navodi apelant, imao pravo da razmatra samo njegov, drugotuženikov prigovor, a on je postupio tako kao da je i prvotuženik uložio prigovor. Apelant traži da Ustavni sud meritorno odluči o zahtjevu iz apelacije, tako što će razmotriti sve materijalne dokaze koji se prilažu uz apelaciju, da se poništi osporeno rješenje Apelacionog suda i naloži solidarno plaćanje troškova sačinjavanja apelacije.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; Pravo na pravično suđenje
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda u pogledu kršenja prava na pravično suđenje odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. Ustavni sud zapaža da je sud dovoljno jasno obrazložio svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno ( prima facie) neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
16. Apelant se žali i na povredu prava iz člana 13. Evropske konvencije. Imajući u vidu činjenicu da apelant nije jasno naveo u čemu vidi povredu člana 13. Evropske konvencije, kao i zaključke Ustavnog suda u vezi sa pravom na pravično suđenje, Ustavni sud ne smatra da je potrebno da posebno razmotri ovaj navod. Navodi o kršenju prava iz čl. 7, 8. i 9. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima
17. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava iz čl. 7, 8. i 9. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, Ustavni sud ističe da spomenuta deklaracija nije navedena u Ustavu Bosne i Hercegovine, ni u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine kao dodatni sporazum o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u ovom dijelu ratione materiae nedopuštena u skladu sa članom 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović