Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1797/08 (B. K.)

Odluka donesena 08. 12. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Uknjižba
  • Propisano zakonom
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Eksproprijacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1797/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 12. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1797/08, rješavajući apelaciju Branka Kršića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Branka Kršića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-07-

000719 od 16. aprila 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj P-663/03 od 22. augusta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Branko Kršić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kostajnice, Općina Doboj, kojeg zastupa Mirko Bojinović iz Banje Luke, podnio je 18. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000719 od 16. aprila 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-663/03 od 22. augusta 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-663/03 od 22. augusta 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik 18/1000 dijela nekretnina pobliže označenih u dispozitivu presude (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), što je Općina Doboj (u daljnjem tekstu: tužena) dužna priznati i trpjeti da se apelant na osnovu presude uknjiži na spornoj nekretnini kao vlasnik i suvlasnik u zemljišnim knjigama i naknaditi apelantu troškove postupka. Presudom je apelant obavezan da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 240 KM.

3. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je u postupku nesporno utvrđeno da su apelantovom predniku Gosti Kršiću (u daljnjem tekstu: apelantov prednik) Rješenjem broj 03/0-9720/56-7 od 18. augusta 1956. godine, koje je postalo pravosnažno 1. augusta 1957. godine, eksproprirane nekretnine u korist općenarodne imovine u svrhu izgradnje kanala za regulaciju toka rijeke Bosne. Apelantovom predniku je kao naknada za eksproprirane nekretnine data nekretnina koja se nalazila u Fondu općenarodne imovine pobliže označena u obrazloženju presude (u daljnjem tekstu: nesporna nekretnina). Nespornu nekretninu je apelant po osnovu usmenog ugovora o kupoprodaji kupio od apelantovog prednika 1956. godine. Međutim, u postupku je utvrđeno da apelantovom predniku u zamjenu za ekspropriranu nekretninu nije data i sporna nekretnina, te da apelant nije bio upisan kao posjednik sporne nekretnine po starom katastarskom operatu niti je upisan kao vlasnik u zk. ulošku. Dalje, utvrđeno je da je apelant od apelantovog prednika nespornu nekretninu kupio prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, dakle prije nego što je apelantov prednik stupio u posjed te nekretnine, te da je apelant upis nesporne nekretnine u posjedovnom listu broj 178 k.o. Kostajnica obavio na osnovu aviosnimanja, što ne predstavlja osnov za upis prava posjeda i prava vlasništva.

4. Dalje, Osnovni sud je naveo da se niti jedan od saslušanih svjedoka nije mogao izjasniti o tome kako je glasio usmeni ugovor između apelanta i njegovog prednika i koje su nekretnine bile predmet tog ugovora, pri čemu je Osnovni sud imao u vidu da je jedan od svjedoka u vrijeme zaključenja ugovora imao 11 godina a drugi nije ni bio rođen. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je moguće da je apelant nakon što je kupio nesporne nekretnine koristio i sporne nekretnine iako ne postoji dokaz po kojem osnovu. Pri tom je Osnovni sud imao u vidu da apelantov prednik nije mogao apelantu prenijeti pravo vlasništva na spornim nekretninama jer ga ni sam nije stekao, odnosno nije mogao prenijeti više prava nego što ga je sam imao.

5. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je neosnovana apelantova tvrdnja iz tužbe da je na spornoj nekretnini stekao pravo vlasništva održajem budući da je članom 29. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima propisano da se na društvenom vlasništvu ne može održajem steći pravo vlasništva. Osnovni sud je istakao i da je tokom postupka apelant, na osnovu nalaza vještaka i identifikacije spornih nekretnina, pored tužene kao tuženog označio i Zemljoradničku zadrugu Doboj, koja je u knjigama upisana kao nosilac prava korištenja predmetnih nekretnina. Prema obrazloženju Osnovnog suda, navedena zadruga kao privredni subjekt ne postoji u Registru privrednih subjekata Osnovnog suda već se vodi u Registru Općinskog suda u Tuzli budući da je ranije i za područje Doboja za registraciju privrednih subjekata bio nadležan Općinski sud u Tuzli. Apelant je tokom postupka ponovno uredio tužbu i označio kao tuženu stranu samo konkretnu tuženu. Imajući u vidu navedeno, kao i da apelant tokom postupka nije pružio dokaze da je apelantov prednik od kojeg je kupio nesporne nekretnine dobio u zamjenu i spornu nekretninu koja je predmet konkretnog spora i da je bio njen vlasnik, kao ni dokaz da je usmenim ugovorom o prodaji kupio i spornu nekretninu, Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti.

6. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu. Okružni sud je donio Presudu broj 013-0-Gž-07-000719 od 16. aprila 2008. godine, kojom je žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku pred prvostepenim sudom pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo. S tim u vezi, Okružni sud je zaključio da, kako apelant nije dokazao da je po osnovu kupoprodajnog ugovora od apelantovog prednika kupio spornu nekretninu niti da je tom nekretninom apelantov prednik raspolagao, kao ni da je apelant na spornoj nekretnini stekao pravo vlasništva održajem, Okružni sud je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu.

7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, što je dovelo do onemogućavanja da u redovnom postupku uskladi zastarjelo zemljišnoknjižno stanje sa stvarnim stanjem i na taj način upiše pravo vlasništva na spornim nekretninama. Apelant navodi da su sudovi presude zasnovali na upisu u zemljišnoj knjizi iz 1947. godine i da pri tome «nisu ocjenjivali poznate činjenice neusklađenosti zemljišnoknjižnog stanja sa posjedovnim stanjem, a ova dva stanja sa faktičkim stanjem». Apelant smatra da je sudovima ponudio dovoljno dokaza o pravnom poslu sa apelantovim prednikom a u okviru svojih procesnih mogućnosti, te da je te dokaze potvrdio i vještak geometar kada je u nalazu naveo da postoji neusklađenost zemljišnih knjiga sa stvarnim stanjem. Prema apelantovom navodu, veliki dio sporne nekretnine se vodi kao šuma u zemljišnoj knjizi, dok preko 50 godina taj dio parcele predstavlja korito rijeke Bosne. Također, apelant navodi da se u C listu zemljišne knjige vodi Zemljoradnička zadruga Doboj dok u registru pravnih lica nema ovog lica na području općine Doboj, te da sudovi nisu ocijenili ove činjenice iako su im bile prezentirane. Apelant navodi i da su svjedoci istakli da im je poznato da je apelantov prednik dobio sporne nekretnine kao zamjenu za eksproprirane, da ih apelant ima u posjedu, a što je vidljivo i iz pisanih dokumenata predočenih sudu.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno ako predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1797/08 (B. K.) | Sudska praksa | Aktio