Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1919/08 (M. Š.)
Odluka donesena 08. 12. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1919/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1919/08, rješavajući apelaciju Mile Šajina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mile Šajina podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-9-Kžž-07-
000 020 od 10. aprila 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Kžk-07-000 019 od 22. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mile Šajin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić-Grada, podnio je 23. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-Kžž-07-000 020 od 10. aprila 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-
0-Kžk-07-000 019 od 22. oktobra 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-67/04 od 5. oktobra 2004. godine apelant je proglašen krivim za počinjeno krivično djelo tjelesne povrede iz člana 134. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i osuđen na novčanu kaznu u iznosu od 500 KM. Istom presudom apelant je obavezan da izmiri troškove krivičnog postupka u ukupnom iznosu od 300 KM, dok je oštećeni Mirko Šajin sa imovinskopravnim zahtjevom prema apelantu u cijelosti upućen na parnicu.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je, između ostalog, istakao da je na osnovu izvedenih dokaza, tj. saslušanjem okružnog tužitelja Banja Luka (u daljnjem tekstu: okružni tužitelj), apelanta i njegovog sina u svojstvu svjedoka kao i ostalih svjedoka, oštećenog, te uvida u prijavu o ozljedi oštećenog koju je izdao Dom zdravlja Mrkonjić-Grad, nesumnjivo utvrđeno da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način pobliže opisan u izreci presude. Naime, apelant je 30. juna 2003. godine oko 15,40 sati nakon verbalnog sukoba sa oštećenim: «[…] istog, oštricom kose za košenje trave povrijedio u predjelu vrata, nanijevši mu tom prilikom posjekotinu iza desnog uha dužine oko 12 cm, ravnih rubova, te rasijecanja ušne školjke na pola». Osnovni sud je zaključio da iz dokaza provedenih u toku postupka nesporno proizlazi da je apelant u momentu izvršenja krivičnog djela očigledno bio svjestan djela koje čini, te da je svojim radnjama htio prouzrokovati zabranjenu posljedicu, odnosno povrijediti oštećenog.
4. Okružni sud je Rješenjem broj Kž-353/04 od 26. oktobra 2005. godine, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedene prvostepene presude Osnovnog suda, uvažio žalbu i Presudu broj K-67/04 od 5. oktobra 2004. godine ukinuo i odredio održavanje pretresa pred Okružnim sudom zbog procesnih propusta koje je tokom postupka napravio prvostepeni sud, naročito zbog toga što apelantu nije omogućeno da postavlja pitanja ni jednom od svjedoka saslušanih u toku glavnog pretresa, niti da daje obrazloženja u vezi sa njihovim iskazima.
5. Presudom Okružnog suda broj Kžk-353/04 od 7. februara 2006. godine, nakon održane sjednice vijeća, apelant je proglašen krivim za počinjeno krivično djelo tjelesne povrede iz člana 134. stav 1. KZRS, te je uz primjenu čl. 37, 38, 39. i 40. KZRS osuđen na novčanu kaznu u iznosu od 500 KM, koja će u slučaju nenaplativosti biti zamijenjena kaznom zatvora, računajući svakih započetih 50 KM novčane kazne za jedan dan zatvora. Istom presudom, a na osnovu člana 64. KZRS, određeno je da se od apelanta oduzme kosa za košenje trave kao predmet koji je bio upotrijebljen za izvršenje krivičnog djela, uz obavezu plaćanja na ime paušala 150 KM. Također, na osnovu člana 108. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP) oštećeni Mirko Šajin sa imovinskopravnim zahtjevom prema apelantu u cijelosti je upućen na parnicu.
6. Vrhovni sud je Rješenjem broj Kžž-07-000 006 od 28. augusta 2007. godine, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedene presude Okružnog suda, uvažio apelantovu žalbu i ukinuo Presudu Okružnog suda broj Kžž-353/04 od 7. februara 2006. godine, te predmet vratio Okružnom sudu na ponovno odlučivanje. Vrhovni sud je obrazložio da je Okružni sud počinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka jer obrazloženje osporene presude ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje se odnose na vinost kao psihički odnos optuženog prema djelu, te razloge za odluku o krivičnoj sankciji. Također, Vrhovni sud je istakao da je na pretresu pred drugostepenim sudom, protivno odredbi člana 323. stav 3. ZKP, pročitan iskaz svjedoka Jove Šajina, apelantovog sina, te mu je na taj način uskraćena mogućnost da se kao privilegiran svjedok izjasni o korištenju svojih prava, u smislu člana 147. stav 1. tačka b) ZKP.
7. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Kžk-07-000 019 od 22. oktobra 2007. godine, koja je donesena u ponovnom postupku nakon održanog pretresa, apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela tjelesne povrede iz člana 134. stav 1. KZRS, te je osuđen na novčanu kaznu u iznosu od 500 KM, koju je dužan platiti u roku od trideset dana po pravosnažnosti presude, a koja će u slučaju nenaplativosti biti zamijenjena kaznom zatvora, računajući svakih započetih 50,00 KM novčane kazne za jedan dan zatvora. Okružni sud je na osnovu člana 64. KZRS izrekao mjeru sigurnosti prema apelantu oduzimanjem kose za košenje trave kao predmeta kojim je apelant počinio konkretno krivično djelo.
8. Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je u toku dokaznog postupka dokaze izvodila, kako optužba, tako i odbrana. Okružni sud je utvrdio da su apelant i oštećeni bili u zavadi niz godina jer apelant nije dopuštao oštećenom i njegovom sinu prelazak stazom preko njegovog zemljišta. Okružni sud je utvrdio da je apelant sprečavao sina optuženog da prelazi tom stazom, te da je kritičnog dana apelant povrijedio oštećenog kada mu je ovaj prišao da rasprave o prolasku stazom. Dalje, Okružni sud je ocijenio da iskazi svjedoka, koji su potvrđivali iskaz oštećenog, nisu bilo čim dovedeni u sumnju. Također, dokaz o povredi oštećenog, te nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke o načinu povređivanja i težini povrede nisu dovedeni u pitanje.
9. Okružni sud nije prihvatio tezu odbrane da je u konkretnom slučaju apelant postupao u nužnoj odbrani obrazlažući da oštećeni nije imao u rukama nikakvo oruđe niti oružje kada je došao do apelanta, niti je na apelanta vršio bilo kakav napad, pa, stoga, apelant nije imao razloga da mu zadaje udarac kosom u predjelu glave. U pogledu vinosti, Okružni sud je ocijenio da je apelant postupao sa direktnim umišljajem: «[…] držao je kosu u ruci, znajući da je ista po svojim osobinama opasno oruđe kojim se može nanijeti povreda, a zamahom i udaranjem oštricom kose u predjelu glave htio je nanošenje povrede, pa je time postupao sa direktnim umišljajem. Stoga sud nije prihvatio tezu odbrane da je apelant postupao nehatno tj. da nije htio povrijediti oštećenog».
10. U odnosu na pitanje odmjeravanja krivične sankcije apelantu, Okružni sud je naveo da je ocijenio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti koje su bile od utjecaja na odmjeravanje kazne, tj. da je od olakšavajućih okolnosti uzeo u obzir da je apelant otac troje djece i da do tada nije bio osuđivan, dok ni jedna otežavajuća okolnost nije utvrđena. Imajući u vidu navedeno, sud je apelantu izrekao novčanu kaznu ocjenjujući da je razmjerna težini učinjenog djela, njegovoj društvenoj opasnosti, te težini nanesene povrede. Okružni sud je zaključio da će se konkretno odmjerenom kaznom ostvariti cilj i svrha kažnjavanja, te da će utjecati na apelanta da ne čini ovakva i slična krivična djela, a da će se time ostvariti opća i posebna prevencija kažnjavanja.
11. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Kžž-07-000 020 od 10. aprila 2008. godine, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedene presude Okružnog suda, odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio Presudu Okružnog suda broj 011-0-Kžk-07-000 019 od 22. oktobra 2007. godine.
12. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da su na pretresu pred drugostepenim sudom otklonjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 323. stav 1. tačka z) ZKP, na koje je ukazano ranijim rješenjem Vrhovnog suda od 28. augusta 2007. godine. Vrhovni sud je obrazložio da je, u skladu sa članom 323. stav 3. ZKP, drugostepeni sud pružio mogućnost privilegiranom svjedoku, apelantovom sinu, da se, u smislu člana 147. stav 1. tačka b) ZKP, izjasni o korištenju svojih prava na svjedočenje. Dalje je navedeno da su poštovani principi direktnog i unakrsnog ispitivanja, te da je sud iskaze privilegiranog svjedoka, zatim vještaka medicinske struke, kao i druge provedene dokaze u osporenoj presudi pravilno ocijenio i izveo pravilan zaključak u pogledu odlučnih činjenica na kojima je zasnovao krivicu optuženog.
13. Vrhovni sud je ocijenio da se apelantovim žalbenim prigovorima ne može dovesti u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja i zaključak osporene presude da je apelant kritičnog dana oštricom kose za košenje trave nanio povrede oštećenom u vidu posjekotine iza desnog uha. Vrhovni sud je naveo da su mehanizam i način povređivanja, te kvalifikacija povrede rezultat pravilne ocjene dokaza i to iskaza svjedoka optužbe i odbrane, te nalaza vještaka medicinske struke, koji je zasnovan na objektivnoj medicinskoj dokumentaciji, tj. Prijavi o ozljedi broj 168/03 od 30. juna 2003. godine za oštećenog, koju je izdao Dom zdravlja Mrkonjić-Grad. Vrhovni sud je naglasio da tvrdnje apelantove žalbe da je postupao u nužnoj odbrani nemaju uporište u izvedenim dokazima jer niko od očevidaca nije potvrdio postojanje protivpravnog napada oštećenog kojim je bilo ugroženo neko dobro, pa i apelantov život. Vrhovni sud je ocijenio neprihvatljivim i apelantove žalbene tvrdnje da je postupao iz nehata ističući da je zaključak osporene presude o apelantovom psihičkom odnosu, sa svjesnom i voljnom komponentom umišljajnog postupanja, rezultat pravilne ocjene upotrijebljenog sredstva i načina povređivanja, te da su u dinamici razvoja događaja bez značaja apelantovi žalbeni prigovori upućeni činjeničnom utvrđenju u pogledu međusobnog položaja apelanta i oštećenog u momentu povređivanja.
14. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je naveo da: «[…] dugo godina ima problema sa svojim susjedima», pogotovo sa oštećenim koji «pokušavaju da ga proglase bolesnom osobom i da prave puteve preko njegovog zemljišta», a skoro svakodnevno ga fizički ili verbalno napadaju. Apelant smatra da: «[…] sudovi nisu pravilno ispitivali svjedoke, niti su vodili računa o upozorenjima koje je tadašnji apelantov branitelj navodio u žalbama i iznosio na suđenjima», zatim da ga je «Osnovni sud namjerno osudio, a nakon toga i ostali su sudovi samo preuzeli takvu odluku ne poštujući pravila suđenja tj. pravo na pravično suđenje». Apelant tvrdi da: «[…] sud nije mogao zaključiti kako je došlo do povrede» ističući da je konkretna povreda oštećenom «mogla nastati samo nehotice kroz guranje, a nikako namjerno».
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
17. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović