Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1921/08 (J. T.)

Odluka donesena 08. 12. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1921/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 12. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici držanoj 8. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1921/08, rješavajući apelaciju Jelene Tegel, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jelene Tegel podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-08-000 065 od 20. maja 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-K-07-000 067 od 14. februara 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jelena Tegel (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Nenad Balaban, advokat iz Banje Luke, podnijela je 25. juna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-08-000 065 od 20. maja 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-K-07-000 067 od 14. februara 2008. godine.

2. Presudom Okružnog suda broj 011-0-K-07-000 067 od 14. februara 2008. godine apelantica je proglašena krivom za izvršenje krivičnog djela teškog ubistva iz člana 149. stav 1. tačka 2. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) počinjenog u sticaju sa drugim licima u vezi sa članom 23. KZRS, pa joj je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 15 godina.

3. Sud je naveo da je navedeno krivično djelo izvršeno tako što je apelantica 30. augusta 2007. godine u večernjim časovima, zajedno i po prethodnom dogovoru sa M.A., pozvala mobilnim telefonom S. I. da se nađu u neposrednoj blizini Kliničkog centra Banja Luka. Zatim je, u namjeri da pribavi imovinsku korist, pomogla saizvršiocu M.A. koji je, nakon što je S.I. stigao sa automobilom na zakazano mjesto, u njega ispalio tri metka, nanijevši mu prostrijelne rane u predjelu grudnog koša od kojih je oštećeni kasnije podlegao. Nakon toga su učinioci krivičnog djela, M.A. i apelantica, odvezli tijelo oštećenog do mjesta Bočac, Opština Mrkonjić-Grad, bacili ga niz liticu u pravcu kanjona Vrbas, vratili se u Banju Luku sa oduzetim vozilom koje je pripadalo oštećenom sa namjerom da ga prodaju radi ostvarenja imovinske koristi.

4. U obrazloženju presude sud je naveo da je proveo dokazni postupak koji je obuhvatao saslušanje stranaka, iskaze svjedoka odbrane i optužbe. te materijalne dokaze izvršenja krivičnog djela i utvrdio činjenično stanje koje ukazuje na krivičnopravnu odgovornost apelantice za krivično djelo koje joj je stavljeno na teret. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je, nakon provođenja dokaznog postupka u toku kojeg je proveo i rekonstrukciju događaja, utvrdio da je optuženi M.A. zajedno sa apelanticom u vrijeme i na način opisan u dispozitivu osporene prvostepene presude izvršio ubistvo oštećenog S.I., a što nisu sporili ni M.A niti apelantica. Teza odbrane u konkretnom slučaju je bila da apelantica nije postupala kao saizvršilac, niti da je motiv ubistva, po mišljenju odbrane, koristoljublje, nego bolesna ljubomora M.A. Okružni sud nije prihvatio ove navode apelantičine odbrane, jer oni nemaju uporište u izvedenim dokazima, a nasuprot tome, Tužilaštvo je dokazalo, kako je zaključio Okružni sud, upravo suprotno – da je dogovor postojao, da je optužena znala za pušku, da je motiv ubistva koristoljublje, a ne ljubomora i da je optužena svojim preduzetim radnjama aktivno i konkretno učestvovala kao saizvršilac, a u smislu člana 23. KZRS. Naime, predmetno ubistvo se desilo noću 30. augusta 2007. godine, a sutradan, kada je otišao na posao, M.A. je, kako je sud naveo, zbog griže savjesti pozvao svoga oca telefonom i saopštio mu šta je učinio.

5. Optuženi M.A. je u svojoj detaljnoj izjavi istakao da je, nakon što je isplanirao ubistvo i nabavio automatsku pušku, zajedno sa apelanticom došao na Paprikovac pripremivši pušku, a da je glavni inicijator plana oduzimanja vozila bila upravo apelantica. Kako je Okružni sud zaključio, iz SMS poruka je vidljivo da je apelantica ugovarala i navodila S.I. da dođe na Paprikovac, raspitujući se kakvim autom će doći, pa se nesumnjivo može zaključiti da je postojao prethodni dogovor između njih da ona pripremi dolazak oštećenog. Kod ovakvog činjeničnog utvrđenja Okružni sud je zaključio da su se u apelantičinim radnjama stekla obilježja krivičnog djela teškog ubistva iz člana 149. stav 2. tačka 2. KZRS, koje je počinila sa M.A, a koje se sastoji u zajedničkom izvršenju krivičnog djela, odnosno učestvovanju u nekim radnjama pri izvršenju krivičnog djela. U pogledu vinosti, Okružni sud je utvrdio da je apelantica u konkretnim okolnostima postupala sa direktnim umišljajem, te kod nje u momentu izvršenja krivičnog djela nije postojala nikakva privremena duševna poremećenost, odnosno trajna duševna bolest. I, konačno, odmjeravajući sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti izvršenja krivičnog djela, Okružni sud je zaključio da se izrečenom kaznom od 15 godina zatvora može, u konkretnom slučaju, postići svrha kažnjavanja prema apelantici, kao i opšta i posebna prevencija kažnjavanja.

6. Protiv prvostepene presude apelantica je izjavila žalbu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, nakon čega je Vrhovni sud donio Presudu broj 118-0-Kž-08-000 065 od 20. maja 2008. godine, kojom je apelantičina žalba odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. S obzirom na karakter prigovora i zakonom propisane oblike bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, sadržanih u odredbi člana 303. stav 1. tačka j) ZKPRS, Vrhovni sud je iznesene tvrdnje ispitao u okviru žalbenog prigovora pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Apelantica se žalila da nije postojao prethodni dogovor za izvršenje krivičnog djela između nje i saizvršioca M.A., koji je priznao krivnju, a za te tvrdnje, kako je zaključio Vrhovni sud, prvostepeni sud je utvrdio da su neosnovane. Naime, pravilnom analizom i ocjenom dokaza provedenih pred prvostepenim sudom pobijanom prvostepenom presudom se, kako je zaključio Vrhovni sud, izvodi zaključak da je optužena apelantica nosilac odluke i volje da zajedno sa M.A. liši života S.I. iz koristoljublja, a sve njene realne radnje su takvog karaktera da upućuju na zaključak da je to radila sa umišljajem i sa punom sviješću o posljedicama tog čina. Kako je naveo Vrhovni sud, ona je to potpuno i jasno izložila u svom prvom iskazu, pojašnjavajući svaki segment u prethodno razrađenom planu, kao rezultatu njihovog prethodnog zajedničkog dogovora. Apelantica je, naveo je dalje Vrhovni sud, potpuno određena i jasna u pogledu motiva izvršenja krivičnog djela, identiteta lica od koga je saizvršilac M.A. nabavio automatsku pušku, opisujući mjesto gdje ju je prethodno skrivenu držao, kao i identiteta i mjesta prebivališta lica preko koga su trebali prodati automobil oštećenog. Ključno pitanje koje je pravilno riješeno prvostepenom presudom je ocjena vjerodostojnosti protivrječnih iskaza optužene apelantice iz istrage i na glavnom pretresu. Dakle, kako je zaključio Vrhovni sud, na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju prvostepeni sud je pravilno primijenio Krivični zakon kada je radnje optužene, činjenično opisane u izreci pobijane presude, kvalifikovao kao saizvršilačku ulogu optužene apelantice u izvršenju krivičnog djela teškog ubistva iz člana 149. stav 1. tačka 2. KZRS. I, konačno, Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odredio kaznu zatvora od 15 godina u okviru pravila o odmjeravanju kazne uvažavajući kako olakšavajuće, tako i otežavajuće okolnosti.

7. Apelantica se žali da je osporenim presudama povrijeđena njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica u apelaciji ponavlja žalbene razloge, ističući da sudovi nisu izvršili potrebnu analizu provedenih dokaza, dakle, na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje utvrđene su i povrede odredaba krivičnog postupka. Sama činjenica da jeVrhovni sud dao, kako apelantica navodi, šturo obrazloženje svoje odluke na svega nekoliko stranica jasno ukazuje da se to ne može smatrati valjanim obrazloženjem, jer ono ne zadovoljava zahtjeve brižljive i savjesne ocjene provedenih dokaza, niti osnovne principe ZKPRS, kao ni pitanje principa presumcije nevinosti izraženog kroz pravilo in dubio pro reo. Apelantica smatra da nije dokazan suštinski navod optužnice koji se ispoljava u prethodnom, planskom zajedničkom dogovoru apelantice i M.A. da ubiju oštećenog, a posebno kojim je radnjama apelantica učestvovala u izvršenju predmetnog ubistva. Apelantica smatra da je u iskazima saučesnika M.A. „apsolutno isključeno“ bilo kakvo apelantičino učešće u izvršenju krivičnog djela, pa čak i da on sprema izvršenje krivičnog djela ubistva. Na to ukazuje pismo koje je dostavljeno uz žalbu na prvostepenu presudu gdje u razgovoru sa psihijatrom objašnjava motiv ubistva oštećenog, negirajući bilo kakvo apelantičino saznanje o djelu koje je namjeravao učiniti i bilo kakvo učestvovanje ove u izvršenju predmetnog krivičnog djela. Apelantica posebno ukazuje na ulogu medija koji su, kako tvrdi, doprinijeli da se izvrši pritisak na donošenje osuđujuće presude apelantici, sugerišući da se ona nijednom radnjom nije suprotstavila radnjama izvršioca krivičnog djela M.A., niti se protivila ili ga sprečavala u likvidaciji oštećenog. S obzirom na to da se radi, kako dalje navodi, «o savjesnoj, poštenoj, marljivoj i iskrenoj djevojci», neargumentovane su tvrdnje Vrhovnog suda da je ona «nosilac odluke i volje da sa M.A. liši drugu osobu života iz koristoljublja». Apelantica posebno prigovara tumačenju nalaza i mišljenja psihijatra u obje presude, smatrajući da je trebalo izvršiti kompletnu analizu i utvrditi manjkavosti takvog nalaza. Zbog iznesenih propusta, apelantica predlaže da se ukinu osuđujuće presude, kako bi se u novom krivičnom postupku otklonili svi nedostaci presuda na koje je ukazano, te donijela pravilna i zakonita presuda.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Odluku Ustavnog suda broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava, budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. U vezi sa navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da se apelantica žali da sudske odluke ne sadrže jasne razloge za svoje odlučenje, kao i da sud nije potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, što je rezultiralo osuđujućom presudom, i to za krivično djelo kvalifikovano kao «teško ubistvo».

11. U vezi sa navodima koji se tiču prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi, Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis,

Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).

12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je provostepeni sud dao detaljno i jasno obrazloženje za svoje zaključke o apelantičinoj krivici. Pri tome je sud, na osnovu svog diskrecionog prava, odlučivao koje dokaze će izvesti i kojim dokazima će vjerovati, a kojima ne, o čemu je dao relevantne razloge. Također, u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su, suprotno navodima apelacije, sudovi u svojim odlukama jasno obrazložili suštinski navod optužnice koji ukazuju na prethodni i planski zajednički dogovor apelantice i M.A. da izvrše ubistvo oštećenog, a posebno kojim je radnjama apelantica učestvovala u izvršenju predmetnog ubistva. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi o tome da osporene odluke nemaju obrazloženje koje bi zadovoljilo standarde iz člana 6. stav

1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Što se tiče ostalih navoda koji se tiču isključivo načina na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju, a imajući u vidu zaključak Ustavnog suda o tome da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, Ustavni sud zapaža da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja nekog od elemenata prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1921/08 (J. T.) | Sudska praksa | Aktio