Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-391/08 (Hercegovačko neretvanski kanton)
Odluka donesena 08. 12. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-391/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP-391/08, rješavajući apelaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hercegovačko-neretvanskog kantona podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-07-001108 od 30. novembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Mostaru broj P.18990 06 od 18. juna 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hercegovačko neretvanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno javno pravobranilaštvo Mostar, podnio je 5. februara 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-001108 od 30. novembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljem tekstu: Općinski sud) broj P.18990 06 od 18. juna 2007. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P.18990 06 od 18. juna 2007. godine apelantu je naloženo da Ivanu Tomiću (u daljem tekstu: tužitelj) isplati ukupno 4.927,27 KM što uključuje: naknadu za rad u vrijeme praznika, naknadu za rad noću, naknadu za prekovremeni rad, naknadu za regres, naknadu zbog manje isplaćene naknade toplog obroka i naknadu na ime prevoza, sve sa zakonskom zateznom kamatom od 18. oktobra 2003. godine, kao dana podnošenja tužbe.
3. Iz obrazloženja presude Općinskog suda proizilazi da je tokom postupka pred tim sudom utvrđeno da je tužitelj uposlen kao vatrogasac u Profesionalnoj vatrogasnoj postrojbi Mostar (u daljem tekstu: PVP Mostar), kao i da je u periodu koji je obuhvaćen tužbom od apelanta primao plaću koja je uvijek bila u fiksnom iznosu bez obzira na rad u dane praznika, prekovremeni rad, posebne uvjete rada i sl., te da mu nisu isplaćivane ostale naknade – regresni dodatak i topli obrok u vrijeme rada na godišnje praznike, rada nedeljom itd. Prema obrazloženju, Općinski sud je djelomično usvojio prigovor zastarjelosti potraživanja koji je istakao apelant, pozivajući se na član 106. Zakona o radu. Općinski sud je naglasio, da je tokom postupka nesporno utvrđeno da posebnim pravilnikom nije bio regulisan položaj uposlenih u PVP, odnosno njihova prava iz radnog odnosa, unutrašnja organizacija i sistematizacija radnih mjesta, uvjeti za obavljanje poslova, visina plaće i dodataka uz plaću, naknade za prekovremeni i noćni rad, naknade za rad u dane praznika i sl. Stoga je taj sud zaključio da se, za sva pitanja koja su trebala biti regulisana posebnim pravilnikom, primjenjuju drugi propisi kojima je regulisana ova problematika i to: Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u HNK, Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH, Zakon o radu Federacije BiH, Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije BiH i Kolektivni ugovor za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH. Na temelju relevantnih odredaba navedenih propisa Općinski sud je utvrdio osnovanost tužbenog zahtjeva, dok je pojedinačne iznose utvrđivao putem vještačenja koje je izvršeno od strane sudskog vještaka finansijske struke.
4. Kantonalni sud je donio presudu broj 007-0-Gž-07-001108 od 30. novembra 2007. godine kojom je žalbu tužitelja djelomično uvažio na način da je izmijenio stav 2. prvostepene presude u dijelu u kojem je umjesto ranije dosuđenog iznosa od 435,85 KM tužitelju dosudio iznos od 525,14 KM na ime regresa, sa zakonskom zateznom kamatom od 18. oktobra 2006. godine. Kantonalni sud je djelomično uvažio žalbu apelanta i prvostepenu presudu preinačio u dijelu koji se odnosi na dosuđenu zakonske zatezne kamate, koja teče od 18. oktobra 2006. godine, kao dana podnošenja tužbe, dok je u ostalom dijelu prvostepena presuda ostala neizmijenjena. Istom presudom apelant je obavezan da tužitelju plati troškove sastava žalbe .
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud se pozvao na način osnivanja PVP, te je utvrdio da položaj pripadnika PVP i prava iz radnog odnosa nisu bili regulisani posebnim aktom, zbog čega je prvostepeni sud pravilno zaključio da se u konkretnom predmetu primjenjuju drugi relevantni propisi. Iz obrazloženja presude Kantonalnog suda proizilazi da je taj sud u svemu podržao zaključke Općinskog suda, te način na koji je prvostepeni sud primijenio materijalno pravo, tako da drugostepena presuda, kojom je odbijena apelantova žalba, predstavlja, u stvari, potvrđivanje zaključaka i primjene materijalnih propisa od strane prvostepenog suda.
6. U dijelu u kojem je djelomično uvažena žalba tužitelja i preinačena prvostepena presuda Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno odlučio kada je odbio tužiteljev zahtjev za isplatu regresa jer iz predmeta proizilazi da je tužitelj koristio godišnji odmor za 2003. i 2004. godinu. Kako je naknadu za korištenje godišnjeg odmora utvrdio vještak saobraćajne struke, imajući u vidu odredbe Kolektivnog govora, Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu u tom dijelu. Kantonalni sud je naveo da po službenoj dužnosti pazi na primjenu materijalnog prava pa je u smislu člana 221. ZPP preinačio prvostepenu presudu u dijelu dosude zakonske zatezne kamate tako da ista teče od 18. oktobra 2006. godine kao dana podnošenja tužbe, u skladu sa članom 279. Zakona o obligacionim odnosima.
7. Apelant se poziva na povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija), kao i povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Povrede navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni prava i s tim u vezi netačno utvrđenim činjeničnim stanjem. Apelant smatra da se propisi na koje su se pozvali redovni sudovi ne mogu primijeniti na tužiteljev slučaj, odnosno da ti propisi ne daju osnov da se tužitelju dosude naknade kako je to navedeno u dispozitivu presude. Naglašava se da se redovni sudovi ne mogu pozivati na jedan pa na drugi ugovor (Opći i Kolektivni ugovor za područje Federacije BiH) kada odlučuju o pravima tužitelja, tj. da uporište za jednu vrstu naknade ne mogu tražiti u jednom ugovoru a uporište za drugu vrstu naknade u drugom ugovoru.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.“
9. S obzirom da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava garantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine«, broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, pored navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelanta o povredi ustavnih prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi odluku Ustavnog suda AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupno na: www.ccbh.ba).
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U kontekstu ispitivanja dopustivosti apelacije, a u vezi sa navodima apelanta, Ustavni sud ukazuje na to da je već odlučivao o pitanjima koja su pokrenuta predmetnom apelacijom u svojoj odluci AP 1531/07 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti od 2. decembra 2009. godine, objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da su sudovi u obrazloženju osporenih odluke dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. U odluci je zaključeno da su očigledno (prima facie) neosnovani navodi o povredi na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i navodi o povredi pravna imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, koji su se u suštini odnosili na način na koji je utvrđeno činjenično stanje i na koji je primijenjeno materijalno pravo.
12. S obzirom da se obrazloženja iz odluke AP-1531/07 u potpunosti mogu primijeniti na konkretan slučaj, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati navode apelanata nego se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da apelant nema opravdan zahtjev u vezi sa povredom prava na koja se poziva.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović