Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-736/08 (B. M.)

Odluka donesena 08. 12. 2010.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stanarsko pravo
  • Povrat stana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-736/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

08. 12. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 736/08, rješavajući apelaciju Božane Martinović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51709), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Božane Martinović podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 915004 08 Gž od 13. februara 2008. godine i rješenja Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 I 915004 05 I od 20. novembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Božana Martinović (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je, 27. i 28. februara 2008. godine, tri apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 I 915004 08 Gž od 13. februara 2008. godine i rješenja Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 I 915004 05 I od 20. novembra 2007. godine.

2. Obzirom da je Ustavnom sudu apelantica dostavila više apelacija iz njegove nadležnosti o istom činjeničnom i pravnom pitanju i kojim osporava iste odluke redovnih sudova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP-736/08, AP-737/08 i AP-738/08 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-

736/08.

3. Rješenjem Općinskog suda broj R-46/01-I od 17. maja 2004. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-578/04 od 7. oktobra 2004. godine, određeno je da apelantica ostaje isključivi nosilac stanarskog prava na stanu koji se nalazi u Mostaru ul. Kralja Tomislava broj 69, po strukturi dvosoban ukupne površine 64 m2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Prema navedenom rješenju protivnik apelantice Pero Martinović dužan je iz stana iseliti u roku od 30 dana od pravosnažnosti rješenja.

4. Protivnik apelantice je 23. novembra 2004. godine izjavio reviziju protiv rješenja Kantonalnog suda broj Gž-578/04 od 7. oktobra 2004. godine.

5. Apelantica je, kao tražilac izvršenja, Općinskom sudu 26. maja 2005. godine podnijela prijedlog za dozvolu izvršenja na osnovu pravosnažnog rješenja Općinskog suda broj R-46/01-I od 17. maja 2004. godine, tako što će se izvršiti prinudno iseljenje Pere Martinovića (u daljnjem tekstu: izvršenik) iz predmetnog stana.

6. Općinski sud je rješenjem o izvršenju broj I-436/05 od 1. jula 2005. godine dozvolio predloženo izvršenje.

7. Općinski sud je zaključkom broj 07 58 I 915004 05 I od 19. oktobra 2007. godine, koji je donio na osnovu pravosnažnog rješenja o izvršenju broj I-436/05 od 1. jula 2005. godine, zakazao prinudno iseljenje izvršenika iz predmetnog stana za 4. decembar 2007. godine.

8. U međuvremenu, Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Vrhovni sud) je rješenjem broj Rev-942/04 od 7. juna 2005. godine reviziju, izjavljenu protiv drugostepenog rješenja uvažio, te rješenja Kantonalnog suda broj Gž-578/04 od 7. oktobra 2004. godine i Općinskog suda broj R-46/01-I od 17. maja 2004. godine preinačio, tako što je prijedlog apelantice za određivanje nosioca stanarskog prava odbio.

9. Općinski sud Mostar je rješenjem broj 07 58 I 915004 05 I od 20. novembra 2007. godine, koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 I 915004 08 Gž od 13. februara 2008. godine, obustavio postupak izvršenja protiv izvršenika te stavio van snage zaključak tog suda broj 07 58 I 915004 05 I od 19. oktobra 2007. godine.

10. U obrazloženju rješenja Općinski sud je istakao da je izvršenik, 9. novembra 2007. godine, dostavio sudu rješenje Vrhovnog suda broj Rev-942/04 od 7. juna 2005. godine, pa je uvidom u navedenu odluku utvrđeno da je Vrhovni sud preinačio rješenje (temeljem kojeg je Općinski sud donio rješenje o izvršenju) te prijedlog za određivanje nosioca stanarskog prava odbio. Općinski sud je dalje istakao da po službenoj dužnost pazi da li je izvršna isprava pravosnažno ukinuta, preinačena ili poništena ili stavljena van snage, pa je u skladu sa članom 63. stav 1. Zakona o izvršnom postupku ( «Službene novine Federacije BiH» 32/03, u daljnjem tekstu ZIP ) predmetni postupak izvršenja obustavio.

11. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju izvršenik protiv pravosnažnog rješenja Općinskog suda broj R-46/01-I od 17. maja 2004. godine, koje predstavlja izvršni naslov, izjavio reviziju koju je Vrhovni sud uvažio i nižestepena rješenja kojim je određeno iseljenje izvršenika iz predmetnog stana preinačio i prijedlog apelantice za određivanje nosioca stanarskog prava odbio. Kantonalni sud žalbene navode apelantice, koji se odnose na pogrešnu primjenu prava prilikom obustave postupka izvršenja, smatra neosnovanim obzirom da je odredbom člana 61. stav 1. ZIP određeno da će se izvršenje obustaviti po službenoj dužnosti, ako je izvršna isprava pravosnažno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena van snage ili na drugi način određeno da je izvršna isprava bez dejstva.

12. Odlučujući o reviziji koju je izjavila apelantica, protiv rješenja Kantonalnog suda broj 58 0 I 915004 08 Gž od 13. februara 2008. godine, Vrhovni sud je rješenjem broj 58 0 I 915004 09 Rev od 10. marta 2009. godine reviziju odbacio. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je istakao da u smislu člana 14. ZIP protiv pravosnažnog rješenja donesenog u postupku izvršenja nije dozvoljeno ulaganje vanrednih pravnih lijekova.

13. Apelantica smatra da su joj osporenim rješenjima Kantonalnog i Općinskog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, pravo na slobodu i sigurnost lica iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4. uz Evropsku konvenciju. Apelantica je hronolški iznijela tok postupka pred sudovima te istakla da izvršenik nije ulagao prigovor protiv rješenja o izvršenju već je tražio obustavu izvršnog postupka tek podneskom od 9. novembra 2007. godine. Smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo i pogrešno obustavio izvršni postupak i na taj način pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

16. S obzirom da apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu zbog toga što su redovni sudovi obustavili izvršni postupak i na taj način pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

17. U konkretnom slučaju, nakon što je utvrdio da je izvršna isprava (rješenje Općinskog suda broj R-46/01-I od 17. maja 2004. godine) pravosnažno preinačena rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-

942/04 od 7. juna 2005. godine, Općinski sud je u skladu sa članom 63. stav 1. ZIP, po službenoj dužnosti, obustavio izvršni postupak protiv izvršenika i stavio van snage zaključak o dozvoli izvršenja od 19. oktobra 2007. godine. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo.

18. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

19. U vezi sa navodima koji se tiču pravo na slobodu i sigurnost lica iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije Ustavni sud smatra da apelantica nije ničim učinila vjerovatnim da je navedeno pravo osporenim odlukama na bilo koji način prekršeno, pa je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Apelantica se žali da je osporenim odlukama povrijeđeno i njeno pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine, i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora prebivališta zagarantovano je svim osobama koje se zakonito nalaze na teritoriji jedne države. Ustavni sud zapaža da ovi apelantičini navodi nemaju uporišta i da su njene tvrdnje paušalne, jer apelantica nije ničim dokazala da joj je ograničena sloboda kretanja i prebivališta na teritoriji Bosne i Hercegovine, nekim radnjama, odnosno odlukama nadležnih javnih vlasti. Dakle, apelantica u apelaciji, osim paušalnog navoda o povredi navedenog prava, nije ponudila niti jedan dokaz koji bi učinio vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi navedenog prava, te Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-736/08 (B. M.) | Sudska praksa | Aktio