Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-799/08 (F., D., I., V. i J. N.)
Odluka donesena 08. 12. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-799/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 799/08, rješavajući apelaciju Franje Nuka i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Franje, Darija, Ivana, Vlatka i Jelene Nuk podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj 06 0 U 000355 07 U od 31. januara 2008. godine i Rješenja Ministarstva prostornog uređenja, obnove i povratka Srednjobosanskog kantona broj 04-23-63/07 od 29. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Franjo, Darijo, Ivan, Vlatko i Jelena Nuk (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Viteza podnijeli su 12. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 U 000355 07 U od 31. januara 2008. godine i Rješenja Ministarstva prostornog uređenja, obnove i povratka Srednjobosanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 04-23-63/07 od 29. oktobra 2007. godine.
2. U «Službenom glasniku Općine Vitez» broj 8/06 objavljeno je Rješenje Općinskog vijeća Općine Vitez broj UP I 01-3-31-6-3599/06 od 30. novembra 2006. godine, prema kojem je Rimokatoličkom župnom uredu Sveti Juraj – Vitez, radi proširenja groblja u Kruščici i izgradnje kapele, dodijeljeno na korištenje neizgrađeno građevinsko zemljište u površini od 1520 m².
3. Rješenjem Službe za imovinskopravne poslove, katastar i urbanizam Općine Vitez (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ uprave) broj UP/06-23-3-976/07 od 18. maja 2007. godine Rimokatoličkom župnom uredu Sveti Juraj –Vitez izdato je rješenje o urbanističkoj saglasnosti za lociranje vjerskog objekta «katolička crkva» u naseljenom mjestu Sofa – Vitez, u okviru usvojenog urbanističkog plana prostorne cjeline Vitez, na građevinskom zemljištu pobliže označenom dispozitivom navedenog rješenja.
4. Prvostepeni organ uprave je Rješenjem o odobrenju za gradnju broj UP/06-23-4-2700/07 od 6. juna 2007. godine Rimokatoličkom župnom uredu Sveti Juraj – Vitez (u daljnjem tekstu: investitor) odobrio izvođenje radova koji se odnose na izgradnju vjerskog objekta «katolička crkva», u okviru usvojenog urbanističkog plana u naseljenom mjestu Sofa – Vitez.
5. Protiv rješenja prvostepenog organa uprave od 18. maja i 6. juna 2007. godine, kojima je investitoru izdata urbanistička saglasnost i odobrenje za gradnju, apelanti su izjavili žalbe. Odlučujući o izjavljenim žalbama, Ministarstvo je Rješenjem broj 04-23-63/07 od 9. jula 2007. godine odbacilo žalbu apelanata izjavljenu protiv rješenja od 18. maja 2007. godine, kojim je izdata urbanistička saglasnost, a žalbu izjavljenu protiv rješenja od 6. juna 2007. godine, kojim je izdato odobrenje za gradnju, odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja je navedeno da pravo na žalbu, u smislu odredbe člana 221. stav 1. Zakona o upravnom postupku, imaju, kako stranke koje su učestvovale, tako i stranke koje nisu učestvovale, ali u roku koji vrijedi za stranke koje su u postupku učestvovale. Budući da je u pogledu rješenja o urbanističkoj saglasnosti koje je doneseno 18. maja 2007. godine rok za stranke istekao 2. juna 2007. godine, a apelanti žalbu izjavili 19. juna 2007. godine, Ministarstvo je ocijenilo da je ova žalba izjavljena neblagovremeno, pa ju je odbacilo. Žalba izjavljena protiv rješenja kojim je odobreno građenje od 6. juna 2007. godine odbijena je kao neosnovana jer je, kako je navedeno u obrazloženu rješenja, uvidom u spis utvrđeno da je investitor, u skladu sa odredbom člana 34. stav 1. Zakona o gradnji, predmetni zahtjev predao nadležnoj općinskoj službi priloživši zakonom potrebne dokumente: urbanističku saglasnost, dokaz o stjecanju prava na gradnju, odnosno zk. izvadak, glavni projekt i saglasnost nadležnih organa. Navode žalbe kojim apelanti ukazuju na otežan prilaz privatnim kućama Ministarstvo smatra neosnovanim jer je uvidom u glavni projekt utvrđeno postojanje novoprojektirane prometnice kojom je omogućen pristup objektima apelanata.
6. Apelanti su pred Kantonalnim sudom pokrenuli upravni spor radi poništenja rješenja Ministarstva od 9. jula 2007. godine. Kantonalni sud je Presudom broj 006-0-U-07-000 291 od 4. oktobra 2007. godine uvažio tužbu, rješenje Ministarstva od 9. jula 2007. godine poništio i vratio Ministarstvu na ponovno rješavanje. U obrazloženju rješenja je navedeno da se u ponovnom postupku ispita da li je pobijano rješenje dostavljeno apelantima jer od uručenja rješenja teče rok za žalbu.
7. Ministarstvo je u ponovnom postupku Rješenjem broj 04-23-63/07 od 29. oktobra 2007. godine žalbu apelanata od 18. maja 2007. godine odbacilo a žalbu od 6. juna 2007. godine odbilo kao neosnovanu navodeći iste razloge kao u obrazloženju ranijeg rješenja od 9. jula 2007. godine. Osim toga, Ministarstvo je navelo da je činjenica postojanja jedinstvene žalbe kojom se pobija urbanistička saglasnost i građevinska dozvola ukazala na potrebu utvrđenja dostave ožalbenih akata apelantima, te blagovremenosti izjavljene žalbe. Ministarstvo je uvidom u spis predmeta prvostepenog organa uprave utvrdio da apelantima nije dostavljana urbanistička saglasnost koja je izdata investitoru, a kako apelanti u svojstvu uzgredne stranke ili intervenienta imaju isti rok za žalbu kao i stranka u postupku, dakle 15 dana od dana prijema rješenja, ocijenjeno je da je žalba apelanata u ovom dijelu neblagovremena. Obrazlažući dalje, Ministarstvo je navelo da se u konkretnoj situaciji, dakle u smislu neblagovremene žalbe, zakonitost ožalbene urbanističke saglasnosti ne može pobijati žalbom kao redovnim pravnim lijekom ali je predviđena mogućnost obnove postupka za slučaj ako osobi koja je trebala učestvovati u postupku u svojstvu stranke nije data ta mogućnost. U protivnom bi se, kako je dalje navedeno, narušio princip konačnosti i pravosnažnosti upravnih akata i onemogućila primjena obnove postupka. U pogledu dijela žalbe koji se odnosio na izdato odobrenje za građenje a kojim apelanti tvrde da se predmetnom gradnjom presijecaju stoljetni putevi i zatvara postojeći poslovni objekt, ocijenjeno je da je žalba blagovremena. Ministarstvo je uvidom u spis predmeta utvrdilo da je investitor zahtjev za građenje predao nadležnoj općinskoj službi uz sve zakonom propisane priloge, a uvidom u zemljišnoknjižni izvadak utvrđeno je da je na predmetnoj parceli investitor upisan sa pravom korištenja. Ministarstvo je, također, utvrdilo da na predmetnoj nekretnini ne postoje javni niti kategorisani putevi. Također je uvidom u projektnu dokumentaciju, sa kojom su apelanti upoznati 14. juna 2007. godine, utvrđeno da postoje novoprojektirane prometnice kojima je omogućen pristup objektima apelanata, zbog čega je ocijenjeno da nije povrijeđen zakon na štetu apelanata, niti je ugrožen njihov pravni interes, pa je žalba odbijena kao neosnovana.
8. Apelanti su pred Kantonalnim sudom protiv Ministarstva pokrenuli upravni spor radi poništenja rješenja od 29. oktobra 2007. godine. Kantonalni sud je Presudom broj 06 0 U 000355 07 U od 31. januara 2008. godine odbio tužbu apelanata. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da prihvata razloge u pogledu neblagovremenosti žalbe koja se tiče rješenja o urbanističkoj saglasnosti od 18. maja 2007. godine budući da apelanti nisu učestvovali u upravnom postupku a to dalje znači da su žalbu mogli izjaviti u roku koji je važio za stranke u postupku. Takav stav je, kako je dalje navedeno, izražen i u sudskoj praksi. Nesporno je da su apelanti protiv rješenja kojim je izdata urbanistička saglasnost žalbu izjavili 19. juna 2007. godine. Navedeno rješenje je investitoru dostavljeno 18. maja 2007. godine, iz čega proizlazi da je žalba podnesena nakon proteka roka od 15 dana. Obrazlažući dalje, Kantonalni sud je istakao da su neosnovani navodi apelanata kojima tvrde da im nije omogućeno da se izjasne o činjenicama i okolnostima značajnim za donošenje rješenja budući da iz zapisnika prvostepenog organa o saslušanju stranke proizlazi da im je omogućeno da se izjasne na okolnosti rješavanja konkretne upravne stvari. U obrazloženju je dalje navedeno da je donošenju prvostepenih rješenja prethodio zakonit postupak u kojem je utvrđeno da na predmetnoj nekretnini ne postoje javni niti kategorisani putevi, te da novoprojektirane prometnice omogućavaju pristup objektima apelanata. Prema ocjeni Kantonalnog suda, pobijani upravni akt je donesen na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava.
9. Apelanti smatraju da su im presudom Kantonalnog suda i rješenjima upravnih organa povrijeđena prava iz čl. II/3. tačke e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti u vezi sa navedenim pravima ističu pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava jer im je uskraćeno pravo da se izjasne o činjenicama i okolnostima značajnim za donošenje rješenja. Smatraju da im je pobijanom presudom oduzeta zakonita služnost korištenja puta prilaza vlastitim objektima. U apelaciji su istakli da se konkretni spor tiče oduzimanja ustanovljene služnosti puta, te da opovrgavaju način na koji su u postupku donošenja pobijanih rješenja i presuda utvrđene činjenice, budući da nije uzeto u obzir da put koriste više desetljeća.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Apelanti se, u suštini, žale da nisu imali pravično suđenje, te da je povrijeđena njihova imovina zbog toga što su organi uprave i sud u upravnom sporu, rješavajući o njihovim žalbama izjavljenim protiv rješenja kojima je izdata urbanistička saglasnost i izdato odobrenje za građenje, pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili materijalno pravo.
13. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud ispitao zakonitost pobijanih rješenja u granicama zahtjeva i razloga iz tužbe, pa je, ocjenjujući sve odlučne činjenice, dokaze i podatke, kao i relevantne materijalnopravne propise, tužbu apelanata odbio u cijelosti. Iz obrazloženja pobijane presude ne može se zaključiti da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno niti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna, kako to apelanti tvrde. Osim toga, Kantonalni sud je posebno naglasio da je apelantima omogućeno da se izjasne na okolnosti rješavanja konkretne upravne stvari i da je o činjenicama i okolnostima koji su bitni za apelante sačinjen zapisnik prvostepenog organa o saslušanju stranke. Također je utvrđeno da je donošenju rješenja čije su poništenje u upravnom sporu apelanti zahtijevali prethodio zakonit postupak, da je rješenje o dodjeli zemljišta investitoru na korištenje objavljeno u «Službenom glasniku Općine Vitez», da je u konkretnom postupku utvrđeno da na predmetnoj nekretnini ne postoje javni ili kategorisani putevi uplanjeni u skice a da novoprojektirane prometnice omogućavaju pristup vlastitim kućama apelanata, te da njihov pravni interes nije ugrožen.
15. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U odnosu na navode apelanata o povredi prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud nalazi da se u predmetnom postupku nije odlučivalo o navedenom ustavnom pravu apelanata. Stoga, kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović