Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-809/08 (H. V.)
Odluka donesena 08. 12. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Otpremnina
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Penzija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o zdravstvenom osiguranju · čl. 46
- Zakon o parničnom postupku · čl. 123
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenom osiguranju
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o zdravstvenom osiguranju
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-809/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 809/08, rješavajući apelaciju Hameda Vatrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hameda Vatrića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-
07-000865 od 22. januara 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-06-004836 od 15. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hamed Vatrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, koga zastupa Senija Poropat, advokat iz Sarajeva, podnio je 14. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-000865 od 22. januara 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-P-06-004836 od 15. februara 2007. godine.
2. Općinski sud je presudom broj 065-0-P-06-004836 od 15. februara 2007. godine djelimično usvojio tužbeni zahtjev apelanta i obavezao tuženog GP «HERCEGOVINA SARAJEVO» d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime otpremnine radi odlaska u penziju isplati novčani iznos od 1.742,88 KM, sa zakonskim zateznim kamatama počev od dana podnošenja tužbe, odnosno od 22. septembra 2006. godine, pa do isplate, dok je preko dosuđenog iznosa otpremnine, kao i dio tužbenog zahtjeva za isplatu naknade plaća za vrijeme privremene spriječenosti za rad za period od 13. decembra 2003. godine do 17. maja 2004. godine i za period od 25. jula 2005. godine do 31. januara 2006. godine u iznosu od 2.880,00 KM i isplatu neisplaćenih plaća za period od 17. maja 2004. godine do 31. oktobra 2004. godine u iznosu od 1.500,00 KM, odbijen. Ujedno je tuženi obavezan da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 144,00 KM.
3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da je apelant bio zaposlenik tuženog, te da mu je rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko-invalidsko osiguranje od 27. juna 2006. godine priznato pravo na invalidsku penziju počev od 1. februara 2006. godine. Dalje, Općinski sud je utvrdio da je apelant rješenjem tuženog zbog smanjenog obima poslova upućen na privremeno neplaćeno odsustvo počev od 1. februara 2004. godine i dalje. Takođe, nesporno je i da je apelant 20. aprila 2005. godine potpisao izjavu kojom dobrovoljno ustupa svoja potraživanja za neisplaćene plaće za period od februara 2004. godine do marta 2005. godine, radi dokapitalizacije društva. Nadalje je utvrđeno da je apelant upućen na bolovanje u periodima od 13. decembra 2003. godine do 5. aprila 2004. godine, od 7. jula 2005. godine do 12. augusta 2005. godine i od 22. septembra 2005. godine do 14. novembra 2005. godine, za koje mu tuženi nije isplatio naknadu plaće za vrijeme bolovanja.. Općinski sud napominje da apelant u toku postupka nije ponudio dokaze da je u periodu za koji potražuje naknadu plaće bio na bolovanju, obzirom da je prema prvostepenoj ljekarskoj komisiji apelant bio na bolovanju u navedenim periodima koji su kraći od perioda navedenih u tužbi. Takođe, apelant nije dostavio dokaze, a niti predložio izvođenje dokaza na okolnosti naknade plaće koja mu je u periodu dok je bio na bolovanju prema prvostepenoj ljekarskoj komisiji trebala biti isplaćena, pa je Općinski sud na osnovu člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) odbio apelanta sa zahtjevom za naknadu plaća za vrijeme bolovanja, obzirom da nije dokazao ni osnov, ni visinu tužbenog zahtjeva.
4. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu. Kantonalni sud je donio presudu broj 009-0-Gž-07-000865 od 22. januara 2008. godine kojom je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Prema stanju spisa, Kantonalni sud je ocijenio da je neosnovan žalbeni navod u odnosu na visinu zahtjeva za isplatu otpremnine, jer je tuženi učinio nespornim samo osnov zahtjeva za isplatu otpremnine, ali ne i visinu tog zahtjeva, pa ne postoji povreda odredbe iz člana 125. stav 1. ZPP. Takođe, Kantonalni sud je utvrdio da je neosnovan žalbeni navod da je tuženi učinio nespornim visinu plaća odnosno naknade plaća za vrijeme bolovanja, već je tuženi suprotno žalbenim navodima na glavnoj raspravi naveo da apelant nije dokazao između ostalog ni visinu tužbenog zahtjeva, pa shodno tome nije došlo do povrede odredbi iz čl. 2. i 125. ZPP.
5. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je neprihvatljiv žalbeni navod apelanta da je visina plaće, odnosno naknade plaće, za vrijeme bolovanja općepoznata činjenica, koju u smislu člana 125. stav 4. ZPP, ne treba dokazivati. Naime, Kantonalni sud je naveo da se općepoznatom činjenicom smatra činjenica koja je poznata svakom prosječnom čovjeku, a za razliku od navedenog, visina najniže plaće i naknade plaće za vrijeme bolovanja, u spornom periodu, se ne mogu smatrati općepoznatim činjenicama. Zbog navedenog, Kantonalni sud je naveo da su žalbeni prigovori neosnovani, a nije našao ni druge povrede zakona na koje sud pazi po službenoj dužnosti.
6. Apelant se žali da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu prava na pravično suđenje vidi u očigledno proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno ZPP, te u pristrasnosti sudova. Takođe, apelant osporava obrazloženje drugostepenog suda da apelant nije dokazao visinu tužbenog zahtjeva, kao i da se najniža plaća u građevinarstvu ne može smatrati općepoznatom činjenicom jer je općepoznata činjenica ona koja je poznata prosječnom čovjeku. U vezi s tim, apelant ističe da sudije moraju znati podatke koji se javno objavljuju u Službenim novinama Federacije BiH, kao što je najniža plaća u građevinarstvu, jer sve što je u njima objavljeno smatra se općepoznatim činjenicama koje ne treba dokazivati.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud smatra da osporene presude ne sadrže elemente proizvoljnosti, nego upravo suprotno da obrazloženja osporenih presuda sadrže jasne i argumentirane razloge za takve presude. S tim u vezi, Ustavni sud posebno ukazuje da su redovni sudovi jasno obrazložili iz kojih razloga se iznos apelantove plaće isplaćene za prethodni mjesec ne može smatrati općepoznatom činjenicom. Ustavni sud ukazuje na relevantnu odredbu člana 46. stav 1. Zakona o zdravstvenom osiguranju («Službene novine FBiH» br. 30/97, 7/02 i 70/08) kojom je propisano da se naknada plaće utvrđuje od osnovice za naknadu koju čini plaća isplaćena osiguraniku za mjesec koji prethodi mjesecu u kojem nastupi slučaj na osnovu kojeg se stiče pravo na naknadu. Stoga je apelant morao dokazati relevantnu pravnu činjenicu a to je visina njegove plaće koja mu je isplaćena za prethodni mjesec. Pri tome Ustavni sud smatra da se taj podatak ne može smatrati općepoznatom činjenicom, kako to apelant navodi u apelaciji. Shodno naprijed navedenom, u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima “opravdan zahtjev” koji pokreće pitanja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očito (prima facie) neosnovani.
11. Nadalje, apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje pred nepristrasnim sudom jer su «sudovi bili pristrasni». U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud zapaža da apelant nije obrazlažio niti ponudio dokaze koji bi ukazali da je sud ili određeni konkretni sudija bio pristrasan i u čemu se ta pristrasnost ogleda, osim što je paušalno istakao ovaj navod. Cijeneći sve navedeno, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove navode ne postoji opravdan zahtjev, budući da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava na nepristrasna sud iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu aplelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović