Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1269/08 (M. Z.)

Odluka donesena 08. 12. 2010.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Kamata
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1269/08

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 12. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1269/08, rješavajući apelaciju Mirjane Zrnić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Mirjane Zrnić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 053317 06 P.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da po hitnom postupku donese odluku o reviziji izjavljenoj protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 053317 09 Gž od 5. juna 2009. godine u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav

1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da Mirjani Zrnić u skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.100,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske i Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i „Službenom glasniku Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Mirjana Zrnić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banje Luke, koju zastupa Valentina M. Stanić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 24. aprila 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku o apelanticinoj tužbi podnesenoj 27. augusta 1990. godine Osnovnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) u predmetu broj 71 0 P 053317 06 P. Apelantica je podneskom od 4. i 18. juna 2010. godine dopunila apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) zatraženo je 8. maja 2008. godine i 22. oktobra 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Osnovni i Okružni sud su dostavili odgovore na apelaciju 26. maja 2008. godine i 28. oktobra 2010. godine. Vrhovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju, ali je 19. oktobra 2010. godine dostavio predmetni spis Ustavnom sudu.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Osnovnog i Okružnog suda dostavljeni su apelantici 2. juna 2008. godine i 1. novembra 2010. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelantica je 27. augusta 1990. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv Službe društvenog knjigovodstva (SDK), Filijala Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi), radi neisplaćenih kamata. U svom pripremnom podnesku od 8. oktobra 1990. godine apelantica je navela da je pravosnažnom odlukom Osnovnog suda udruženog rada u Banjoj Luci broj Rs-V-599/85 od 14. januara 1987. godine tuženi obavezan da apelantici isplati na ime naknade štete iznos od 14,60 konv. din. sa kamatama u visini kamatne stope, koju daju poslovne banke na oročena sredstva na godinu dana. Istakla je da je tuženi apelantici 11. septembra 1987. godine isplatio samo glavno potraživanje u iznosu od 14,60 konv. din. Navela je da je za naplatu pripadajuće zatezne kamate podnijela 14. septembra 1987. godine prijedlog za izvršenje Osnovnom sudu, koji je prihvaćen i 30. septembra 1987. godine je donijeto Rješenje o izvršenju broj I-7821/87 s nalogom da tuženi izvrši „skidanje“ sredstava prinudnim putem u korist apelantice s računa radne zajednice tuženog na ime pripadajućih zateznih kamata. Dopunskim Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda broj I-1617/90 od 3. jula 1990. godine obavezana je tužena da prinudnim putem „skine“ s računa radne zajednice tuženog glavno potraživanje u iznosu od 14,00 konv. din. sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 11. septembra 1987. godine do dana doznačenja, odnosno do dana isplate apelantici. Navela je da je tužena izvršila rješenje o izvršenju tako što je „skinula“ s računa tuženog iznos od 528,60 konv. din. i isti iznos doznačila apelantici poštanskom uputnicom. Apelantica je istakla da doznačeni iznos nije tačno i pravilno obračunat u dijelu obračuna zateznih kamata, zbog čega je apelantici isplaćeno 4.563,40 konv. dinara manje, što za apelanticu predstavlja štetu.

7. U predmetnom postupku do donošenja Presude Osnovnog suda broj P-2087/90 od 18. decembra 1990. godine Osnovni sud je zakazao pet ročišta na koje je apelantica pristupila.

8. Presudom Osnovnog suda broj P-2087/90 od 18. decembra 1990. godine tuženi je obavezan da apelantici isplati iznos od 4.885,30 dinara sa kamatom počev od 30. novembra 1990. godine pa do isplate i to sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Tuženi je obavezan da apelantici naknadi troškove postupka u iznosu od 700,00 dinara.

9. Protiv prvostepene presude tuženi je podnio žalbu koju je Viši sud u Banjoj Luci Rješenjem broj Gž-877/91 od 2. marta 1992. godine uvažio, presudu Osnovnog suda ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Prvostepenom sudu je naloženo da u ponovnom postupku osnovanost apelanticinog zahtjeva za naknadu štete cijeni s aspekta ispunjenja obaveze tuženog koje su mu u pogledu obračuna i isplate zatezne kamate nametnute rješenjem o izvršenju. Stoga je drugostepeni sud našao da je neophodno da prvostepeni sud u ponovnom postupku utvrdi da li je tuženi u izvršavanju obaveza iz rješenja o izvršenju propustio da postupi po rješenju o izvršenju a u zavisnosti od toga da ocijeni i odgovornost tuženog za naknadu štete.

10. Predmetni spis je dostavljen Osnovnom sudu 20. marta 1992. godine, a prvo ročište u ponovnom postupku zakazano je za 1. mart 1993. godine. U ponovnom postupku do donošenja Presude Osnovnog suda broj P-676/92 od 15. septembra 1997. godine Osnovni sud je zakazao 16 ročišta na koja je apelantica pristupila.

11. Presudom Osnovnog suda broj P-676/92 od 15. septembra 1997. godine tuženi, Srpska državna banka - AD Srpsko Sarajevo - Filijala Banja Luka, je obavezan da apelantici po osnovu naknade štete isplati iznos od 5.158,15 i „15/100/dinara“ sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 17. oktobra 1996. godine pa do konačne isplate, kao i da apelantici naknadi troškove postupka u iznosu od 628,65 dinara sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 17. oktobra 1996. godine pa do konačne isplate.

12. Protiv prvostepene presude tuženi je podnio žalbu 9. novembra 1998. godine. Okružni sud je 9. novembra 2000. godine vratio spis prvostepenom sudu tražeći da od punomoćnika tuženog pribavi punomoć, te da potom predmetni spis vrati Okružnom sudu na odlučivanje o žalbi. Okružni sud je Rješenjem broj Gž-1889/00 od 1. juna 2001. godine žalbu tuženog uvažio, Presudu Osnovnog suda broj P-676/92 od 15. septembra 1997. godine ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Utvrđeno je da je prvostepena presuda utemeljena na nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Određeno je da prilikom ponovnog suđenja prvostepeni sud ispita sve okolnosti od kojih zavisi pravilna ocjena osnovanosti prigovora zastare potraživanja, te u zavisnosti od toga i drugih bitnih činjenica.

13. U ponovnom postupku do donošenja Presude Osnovnog suda broj P-1412/01 od 18. decembra 2002. godine Osnovni sud je zakazao tri ročišta na koje je apelantica pristupila.

14. Presudom Osnovnog suda broj P-1412/01 od 18. decembra 2002. godine tuženi je obavezan da apelantici na ime naknade štete isplati, i to: na ime valorizovanog osnovnog duga iznos od 2.325,78 KM sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 1. novembra 2002. godine pa do isplate, na ime dospjelih kamata po osnovu duga iznos od 3.252,59 KM sa zakonskom kamatom računajući od 14. novembra 2002. godine pa do isplate, na ime valorizovanih troškova iznos od 232,18 KM sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 1. novembra 2002. godine pa do isplate, na ime dospjelih kamata na troškove iznos od 396,64 KM sa zakonskom zateznom kamatom računajući od 14. novembra 2002. godine pa do isplate, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 240 KM, a sve to u roku od 15 dana po pravosnažnosti pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelanticin zahtjev da se na iznose obračunate dospjele zakonske zatezne kamate od 3.252,59 KM i 396,64 KM dosudi procesna kamata i za period od 1. novembra 2002. godine do 14. novembra 2002. godine odbijen je kao neosnovan.

15. Protiv prvostepene presude tuženi je podnio žalbu koju je Okružni sud Rješenjem broj Gž- 226/03 od 11. januara 2005. godine usvojio, presudu Osnovnog suda ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju je navedeno da je nedostavljanje dopunskog nalaza vještaka tuženom onemogućilo parničnu stranku da raspravlja pred prvostepenim sudom i da se očituje na navedeni nalaz, a na osnovu navedenog nalaza apelantica je precizirala svoj tužbeni zahtjev. Prvostepenom sudu je naloženo da u ponovnom postupku punomoćniku tuženog dostavi dopunjeni nalaz vještaka od 28. oktobra 2002. godine, te mu ostavi zakonski rok u kome može da se očituje na dostavljeni nalaz. Nakon toga, po mišljenju Okružnog suda prvostepeni sud treba da provede i sve druge dokaze i donijeti na zakonu pravilnu presudu imajući u vidu i ostale navode istaknute u žalbi.

16. U ponovnom postupku do donošenja Presude Osnovnog suda broj P-188/05 od 11. oktobra 2005. godine Osnovni sud je zakazao dva ročišta na koja je apelantica pristupila.

17. Osnovni sud je Presudom broj P-188/05 od 11. oktobra 2005. godine obavezao tuženog da apelantici na ime naknade inflatorne štete isplati iznos od 2.558,37 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 1. novembra 2002. godine pa do konačne isplate, te da nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 710,00 KM, a sve u roku od 30 dana od dana donošenja ove odluke pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Višak apelanticinog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa, koji se odnosi na isplatu kamate na valorizovani dug u iznosu od 3.649,23 KM, te procesnu kamatu na njega počevši od 1. novembra 2002. godine pa do konačne isplate, je odbijen.

18. Protiv prvostepene presude apelantica je podnijela žalbu koju je Okružni sud Rješenjem broj Gž-1940/05 od 28. aprila 2006. godine uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Okružni sud je naveo da je među strankama sporan prigovor pasivne legitimacije, o čemu je prvostepeni sud samo djelimično izveo dokaz, te da navedeni nedostatak nije bilo moguće otkloniti u smislu člana 217. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Stoga je Okružni sud u smislu člana 227. stav 1. tačka 2. ZPP ukinuo odluku prvostepenog suda i predmet vratio na ponovni postupak. Okružni sud je naložio prvostepenom sudu da u ponovnom postupku provede relevantne dokaze, te da u skladu s razlozima navedenim u drugostepenom rješenju odluči o prigovoru pasivne legitimacije od čega će zavisiti osnovanost samog tužbenog zahtjeva. Istaknuto je da će prvostepeni sud, ukoliko nađe da nije osnovan prigovor pasivne legitimacije, on, shodno svojim službenim ovlaštenjima, biti u obavezi da ispita da li je i kako odlučeno u predmetu prvostepenog suda broj I-1617/90 u kojem je doneseno rješenje o izvršenju od 3. jula 1990. godine u pogledu apelanticinog prijedloga za dopunsko izvršenje.

19. Okružni sud je vratio spis Osnovnom sudu 19. maja 2006. godine. Prvostepeni sud je prvo ročište u ponovnom postupku zakazao za 2. juli 2008. godine.

20. U ponovnom postupku, do donošenja Presude Osnovnog suda broj 71 0 P 053317 06 od 20. februara 2009. godine, Osnovni sud je zakazao pet ročišta na koje je apelantica pristupila. Ročište zakazano za 2. juli 2008. godine je odloženo zbog bolesti uređujućeg sudije. Apelanticin punomoćnik je zatražio odlaganje ročišta zakazanog za 26. august 2008. godine zbog godišnjeg odmora.

21. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 053317 06 P od 20. februara 2009. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 053317 09 Gž od 5. juna 2009. godine, tuženi je obavezan da apelantici na ime pretrpljene štete isplati iznos od 1.053, 54 KM, te da nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.810,00 KM. Apelanticin zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos, počevši od 30. novembra 2008. godine pa do konačne isplate, te zahtjev za isplatu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa, je odbijen.

22. Protiv drugostepene presude reviziju je izjavio tuženi 17. jula 2009. godine. Postupak o reviziji je u toku pred Vrhovnim sudom.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

23. Apelantica smatra da je nedonošenjem odluke u razumnom roku u predmetnom postupku došlo do povrede njenog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede apelanticinog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica postavlja zahtjev za naknadu štete zbog nerazumne dužine predmetnog postupka.

b) Odgovor na apelaciju

24. U svom odgovoru na apelaciju Okružni sud smatra da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelanticinih ustavnih prava.

25. U svom odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da je presude tog suda više puta ukidao Okružni sud i predmet vraćan na ponovni postupak. Također navode da pred tim sudom postoji veliki broj neriješenih predmeta.

V. Relevantni propisi

26. Zakon o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te «Službeni list RBiH» br. 2/92 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

27. Zakon o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

28. Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 53/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

29. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. Apelantica se poziva na pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, to pravo sadrži pravo na „suđenje u razumnom roku“. Apelantica se žali na povredu prava na pravično suđenje zbog nerazumne dužine predmetnog postupka, pa je u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda predmetna apelacija dopustiva iako još uvijek nije donesena konačna odluka u ovom predmetu.

32. U skladu s članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

34. Apelantica smatra da joj je nedonošenjem odluke u razumnom roku u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

36. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se radi o postupku naknade štete, te da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

Relevantni principi

37. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

38. Ustavni sud podsjeća na praksu organa Evropske konvencije u odnosu na predmete o dužini postupka gdje su postupci pokrenuti prije nego što su organi Evropske konvencije osnovali svoju vremensku nadležnost. Organi Evropske konvencije smatraju da period koji se uzima u obzir u pogledu dužine trajanja postupka počinje danom zasnivanja njihove vremenske nadležnosti – u ocjenjivanju razumnosti vremena koje je prekoračilo taj datum mora se uzeti u obzir stadij postupka dostignut tog datuma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Foti i drugi protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56, stav 53; Styranowski protiv Poljske, broj 28616/95,

ECHR 1998-VIII).

39. Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju predmetni postupak započeo 27. augusta 1990. godine kada je apelantica podnijela tužbu Osnovnom sudu, te da još uvijek nije okončan. U nadležnost Ustavnog suda ulazi period od 14. decembra 1995. godine kada je stupio na snagu Ustav Bosne i Hercegovine. Dakle, predmetni postupak od momenta podnošenja tužbe traje 20 godina i dva mjeseca od čega period od 14 godina i 11 mjeseci spada u nadležnost Ustavnog suda.

Analiza dužine trajanja postupka

40. Ustavni sud, uzimajući u obzir činjenično stanje predmeta kao i pravna pitanja, smatra da je predmetni postupak relativno složene prirode.

41. U pogledu apelanticinog doprinosa ukupnoj dužini postupka Ustavni sud ne može zaključiti da je apelantica svojim radnjama doprinijela ukupnoj dužini predmetnog postupka.

42. U pogledu doprinosa redovnih sudova trajanju predmetnog postupka, Ustavni sud, kao prvo, nalazi da predmetni postupak od momenta podnošenja tužbe traje ukupno preko 20 godina i da još uvijek nije okončan. Analizirajući ponašanje redovnih sudova Ustavni sud konstatuje da je drugostepeni sud presude Osnovnog suda ukidao četiri puta i predmet je vraćan prvostepenom sudu na ponovni postupak. Drugostepeni sud je ukidao prvostepene presude zbog propusta u dokaznom postupku. Osnovni sud je u predmetnom postupku zakazao ukupno 16 ročišta. Dalje, Ustavni sud smatra da je, nakon što je tuženi 9. novembra 1998. godine podnio žalbu protiv Presude Osnovnog suda broj P-676/92 od 15. septembra 1997. godine, Okružni sud predmetni spis vratio prvostepenom sudu 9. novembra 2000. godine tražeći da se u spis pribavi punomoć za punomoćnika tuženog. Nakon što je Rješenjem Okružnog suda Gž-1940/05 od 28. aprila 2006. godine predmet vraćen na ponovno suđenje prvostepenom sudu, prvo ročište u ponovnom postupku Osnovni sud je zakazao za 2. juli 2008. godine. Iz navedenog proizlazi da u periodu dužem od dvije godine prvostepeni sud nije preduzeo niti jednu procesnu radnju u predmetnom postupku.

43. Spomenute propuste u postupanju, prvenstveno Osnovnog suda, čak i ako se uzme u obzir da je predmet relativno složene prirode, Ustavni sud ne može smatrati objektivnim i razumnim. Također Ustavni sud smatra da Osnovni sud dužinu trajanja konkretnog postupka ne može opravdati pozivanjem na veliki broj predmeta jer to nisu razlozi koji objektivno i razumno mogu objasniti nedonošenje odluke u ovako dugom periodu. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da se preopterećenost sudstva, općenito, ne može prihvatiti kao opravdanje, budući da su države ugovornice Evropske konvencije dužne organizirati administriranje pravde na takav način da sudovi ispunjavanju zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A broj 66, st. 25-32, i odluke Ustavnog suda br. AP 600/04 od 17. februara 2005. godine, tačka 25, i AP 505/04 od 15. juna 2005. godine, tačka 31). U konkretnom predmetu Osnovni sud nije obrazložio od kada je i kako nastao zaostatak u rješavanju predmeta, te kakve mjere je preduzeo s ciljem da poboljša administriranje pravde. Ustavni sud ne može prihvatiti paušalan navod o velikom broju predmeta, a da ne uoči dobru namjeru i konkretan rad nadležnog organa u borbi protiv takvih problema.

44. U odnosu na ponašanje Vrhovnog suda, uzimajući u obzir datum kada je revizija izjavljena, Ustavni sud ne može zaključiti da period u kojem se predmet po reviziji nalazi pred Vrhovnim sudom ne zadovoljava princip „razumnosti“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud smatra da je neophodno naložiti Vrhovnom sudu hitno donošenje odluke o reviziji kako bi se konačno okončao predmetni postupak čije trajanje ne zadovoljava princip razumnosti u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

45. Dakle, imajući u vidu predmetni postupak u cjelini, njegovu relativnu složenost s jedne strane te veliki broj ročišta i zaista dugo trajanje s druge strane (u cjelini postupak traje preko 20 godine od čega preko 14 godina u relevantnom periodu), kao i činjenicu da Ustavni sud nije našao ništa što ukazuje da je apelantica značajnije doprinijela ovoliko dugom trajanju postupka, Ustavni sud smatra da postoji kršenje apelanticinog prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

46. Apelantica je zatražila da joj se naknadi šteta zbog dužine trajanja parničnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na apelantov zahtjev, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da za razliku od postupaka pred redovnim sudovima naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.

47. Prilikom odlučivanja o apelanticinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo da se isplati približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, 300,00 KM.

48. Imajući u vidu činjenicu da je dio parničnog postupka povodom apelanticine tužbe koji ulazi u okvir nadležnosti Ustavnog suda, ratione temporis, trajao 14 godina apelantici se određuje naknada u visini od 2.100,00 KM. S obzirom na sjedište Osnovnog i Okružnog suda, kojima je stavljena na teret ukupna dužina predmetnog postupka, ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske.

Ostali navodi

49. Apelantica također smatra da joj je nedonošenjem odluke u razumnom roku u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na zaključke u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno da posebno ispituje apelanticine navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud povredu ovog prava vidi u činjenici da se trajanje postupka od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, dakle 14 godina, može u potpunosti staviti na teret nadležnom redovnom sudu. Pri tome redovni sudovi nisu dali razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje predmetnog postupka.

51. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-1269/08 (M. Z.) | Sudska praksa | Aktio