Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-907/08 („Mariculture company“ d.o.o. ()
Odluka donesena 08. 12. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Privatizacija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o privatizaciji preduzeća
- Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka · čl. 11
- Zakon o agenciji za privatizaciju · čl. 6
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji preduzeća
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka
- Zakon o dopunama Zakona o agenciji za privatizaciju
- Zakon o dopunama Zakona o privatizaciji preduzeća
- Odluka o zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji preduzeća
- Zakon o izmjenama Zakona o početnoj bilansi stanja preduzeća i banaka
- Zakon o privatizaciji preduzeća
- Zakon o izmjenama Zakona o privatizaciji preduzeća
- Zakon o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Zakon o agenciji za privatizaciju
Predmeti (1)
AP-907/08
Apelacija
Odluka o meritumu
08. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 907/08, rješavajući apelaciju „Mariculture company“ d.o.o. Neum, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Seada Palavrić, potpredsjednica
Mato Tadić, sudija
Mirsad Ćeman, sudijana sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „Mariculture company“ d.o.o. Neum, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-06-001247 od 15. januara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Pž-06-000072 od 16. juna 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj Ps-
3/01-N od 27. februara 2006. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. „Mariculture company“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Neuma, koju zastupaju Azra i Marinko Katić, advokati iz Čapljine, podnijela je 26. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-06-001247 od 15. januara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-
Pž-06-000072 od 16. juna 2006. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-3/01-N od 27. februara 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog suda, te od učesnika u postupku Raiffeisen bank d.d. BiH, Glavna filijala Mostar, zatraženo je 31. marta 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Traženi odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 11. aprila 2008. godine, Kantonalni sud 16. aprila 2008. godine a Općinski sud 9. aprila 2008. godine, dok Raiffeisen bank d.d. BiH Glavna filijala Mostar nije dostavila odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 1. novembra 2010. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Općinski sud je 27. februara 2006. godine donio Presudu broj Ps-3/01-N, kojom je obavezao apelanta da tužitelju Raiffeisen bank d.d. BiH – Glavna filijala Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj), na osnovu ugovora o kreditu iz Programa Revolving kreditne linije za ERP Svjetske banke, registarski broj PCU-3/96, partija broj 272000024-5, isplati dospjelo novčano potraživanje u iznosu od 144.000,00 KM, uz zakonsku zateznu kamatu počevši od 31. marta 1997. godine pa do konačne isplate, kao i redovnu ugovorenu kamatu u iznosu od 12.834,60 KM, sve u roku od 30 dana i pod prijetnjom prinudnog izvršenja, dok je izvan dosuđenog dijela tužbeni zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan.
7. Općinski sud je obrazložio da je utvrdio kako je tužitelj, tada u procesnoj ulozi vjerovnika, nadležnom sudu 12. decembra 1998. godine podnio prijedlog za dozvolu izvršenja protiv apelanta, tada u procesnoj ulozi dužnika, radi naplate novčanog potraživanja u iznosu od 191.763,60 KM i to na osnovu vjerodostojne isprave – izvoda iz poslovnih knjiga i računa broj 5/98 od 19. novembra 1998. godine. Izvršni sud je svojim Rješenjem broj Ip-132/98 od 25. januara 1999. godine dozvolio predloženo izvršenje na koje je apelant (dužnik/tuženik) u zakonskom roku izjavio prigovor. Izvršni sud je po prigovoru apelanta (dužnika/tuženika) svojim Rješenjem broj: Ip-4/2000 od 21. februara 2001. godine stavio izvan snage rješenje o izvršenju i odredio da će se postupak nastaviti kao po tužbi.
8. U parničnom postupku Općinski sud je utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je apelant s pravnim prednikom tužitelja zaključio Ugovor o kreditu PCU-3/96, finansiran iz Programa Revolving linije za ERP Svjetska banka na ukupan iznos od 200.000,00 KM radi finansiranja projekta „Kavezni uzgoj morske ribe“, kao i da su istog dana zaključili i Ugovor o zalogu broj 01-52/96 kojim su uredili međusobna prava i obaveze u vezi s instrumentima osiguranja povrata kredita. Također, da je apelant na osnovu zaključenog ugovora o kreditu preuzeo cjelokupan iznos kredita od 200.000,00 KM i da je na ime njegove otplate pravnom predniku tužitelja uplatio dvije rate glavnice u iznosu od 56.000,00 KM, kao i ugovorene kamate u ukupnom iznosu od 14.074,05 KM, dok mu je ostao u obavezi isplatiti ostatak glavnice kredita u iznosu od 144.000,00 KM, te redovnu ugovorenu kamatu od 31. maja 1997. godine do 26. jula 1998. godine u iznosu od 12.834,60 KM, kao i zateznu kamatu za period od 31. maja 1997. godine do 19. novembra 1998. godine u iznosu od 34.929,00 KM. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je utvrdio da apelant sve do zaključenja glavne rasprave tužitelju nije isplatio iznos od 144.000,00 KM na ime glavnice duga, pa mu je stoga naložio da navedeno potraživanje isplati tužitelju sa zateznom kamatom i ugovorenom kamatom u iznosima i za periode pobliže označene izrekom presude. Utvrđeno je da je među parničnim strankama sporno isključivo pravno pitanje, da li je apelant i nakon izvršene privatizacije, ostao i dalje nositelj obaveza po navedenom ugovoru o kreditu koji je apelant zaključio prije vlastite privatizacije, kod činjenice da kupac kapitala (današnji većinski vlasnik apelanta) prilikom zaključenja ugovora o privatizaciji s nadležnom Agencijom za privatizaciju nije bio upoznat s kreditnim zaduženjem kojeg je apelant imao prema tužitelju, budući da takvo zaduženje nije navedeno u početnom bilansu za privatizaciju koju je rješenjem prihvatila nadležna Agencija za privatizaciju. S tim u vezi, Općinski sud smatra da ova činjenica ne može proizvesti takve pravne učinke koji bi za posljedicu imali gašenje obaveze apelanta kao tuženog da vrati preuzeti iznos kredita tužitelju, jer u postupku privatizacije dolazi jedino do promjene titulara prava vlasništva nad osnovnim kapitalom preduzeća, bez obzira na činjenicu da li je taj kapital iskazan u dionicama ili osnivačkim udjelima. Općinski sud je zaključio da iz provedenih dokaza proizlazi da apelant kao tuženi u ovom postupku od dana zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu pa do donošenja ove presude nije mijenjao svoju vlastitu pravnu osobenost, već je kroz postupak privatizacije došlo jedino do promjene njegove vlasničke strukture kapitala, što ne može imati bilo kakav uticaj na njegovu pravnu osobenost i identitet, pa je stoga utvrdio da apelant i dalje egzistira sa svim pravima i obavezama koje su do tada postojale. Dakle, sve obaveze preduzeća koje je privatizirano i dalje postoje, kao i sva potraživanja tog preduzeća prema trećim osobama. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je ukazao da se time ne dira u prava kupca državnog kapitala, sadašnjeg većinskog vlasnika apelanta, koji ima mogućnost i pravo da tužbom pokrene postupak protiv Agencije za privatizaciju i traži zaštitu svojih prava iz Ugovora o privatizaciji državnog kapitala kojeg je sa njom zaključio 15. juna 2001. godine. Općinski sud je zaključio da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu na temelju zaključenog Ugovora o kreditu, na temelju člana 1065. ZOO, u kojem je tužitelj izvršio svoju obavezu prema apelantu, tj. sve svoje ugovorene obaveze, a kako apelant nije izvršio svoje ugovorene obaveze prema tužitelju, Općinski sud je na temelju navedenih odredbi zakona, uz primjenu člana 262. stav 1. i člana 17. stav 1. ZOO, obavezao apelanta da ispuni svoje obaveze na način definiran izrekom prvostepene presude.
9. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi apelanta protiv prvostepene presude, 16. juna 2006. godine donio Presudu broj 007-0-Pž-06-000072, kojom je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.
10. Odgovarajući na žalbene prigovore apelanta Kantonalni sud je u obrazloženju svoje presude naveo da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, zbog čega je žalba apelanta u cijelosti neosnovana. Kantonalni sud je ponovio da je pravni prednik tužitelja svojevremeno podnio prijedlog za izvršenje na osnovu izvoda iz poslovnih knjiga koje je nadležni sud svojim rješenjem prihvatio i odobrio predloženo izvršenje, a tadašnji izvršenik, današnji apelant, izjavio prigovor, ističući da on vraća kredit i da je uplatio dvije rate. S obzirom na odredbu člana 55. tada važećeg ZIP-a, postupajući sud je morao odmah uputiti izvršenika na parnicu što je i uradio rješenjem na raspravnom zapisniku od 21. februara 2001. godine. Prisutni punomoćnici stranaka su se odrekli prava na žalbu, pa je rješenje odmah postalo pravosnažno i postupak nastavljen kao po tužbi. Na toj raspravi zastupnik tadašnjeg izvršenika a današnjeg apelanta je priznao dug. Stoga je Kantonalni sud navode žalbe da je sud nepotrebno vodio postupak odbio kao neosnovane i ukazao da je upravo apelant, ne vrativši kredit prije šest godina, sam izazvao i izvršni i parnični postupak.
11. Kantonalni sud je obrazložio da posebno ne stoje navodi žalbe da je postupkom privatizacije prestala obaveza apelanta prema tužitelju i da je sud ovu činjenicu pogrešno cijenio. Naime, privatizacijom preduzeća dolazi samo do promjene titulara prava vlasništva nad preduzećem. Privatizacijom preduzeće ne prestaje postojati, jer sama privatizacija nema uticaja na pravni identitet preduzeća, s obzirom da ono, sa svim svojim pravima i obavezama i dalje egzistira. Nakon privatizacije preduzeće je, u smislu subjektiviteta, ista pravna osoba kao i prije provođenja postupka privatizacije. Ta pravna osoba je i dalje nosilac svih imovinskih prava i obaveza, jer svi pravni odnosi koji su postojali između preduzeća i trećih osoba ostaju na snazi. Dakle, sve obaveze preduzeća koje je privatizirano i dalje postoje, kao i sva potraživanja preduzeća prema trećima osobama. Dosljedno navedenom, prvostepeni sud je pravilno našao da se kredit nije ugasio privatizacijom, kao i da pitanje obaveza po kreditu, ako on nije bio naveden u početnoj bilansi, apelant treba da riješi u sporu s nadležnom Agencijom za privatizaciju, zaključio je svoje obrazloženje Kantonalni sud.
12. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-06-001247 od 15. januara 2008. godine reviziju apelanta, izjavljenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 007-0-Pž-06-000072 od 16. juna 2006. godine, odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je u cijelosti prihvatio obrazloženje drugostepenog suda i posebno naglasio da je Kantonalni sud, imajući u vidu činjenično stanje koje je utvrđeno u prvostepenom postupku, pravilno primijenio materijalno pravo, konkretno odredbe čl. 1065. do 1068. ZOO, kada je odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepenu presudu kojom je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja, jer apelant nije vratio kredit u skladu s ugovorom o kreditu (čl. 7. Ugovora). Također je Vrhovni sud zaključio da se apelant neosnovano u reviziji poziva na odredbu član 508. ZOO, jer se ova odredba ne može primijeniti na tužitelja koji u konkretnom postupku nije prodavac nego je davalac kredita koji apelant nije vratio.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se žali na proizvoljnu primjenu materijalnog prava - odredbi ZOO. Apelant u suštini osporava tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate duga po predmetnom kreditu. Smatra da se navedeni kredit ugasio procesom privatizacije njegovog pravnog prednika, jer obaveze po kreditu nisu bile unesene u početni bilans preduzeća u postupku privatizacije. Apelant navodi da sadašnji većinski vlasnik ni u kojem slučaju ne bi zaključio ugovor o privatizaciji apelanta da je znao za sporni kredit. Apelant smatra da se radilo o skrivenom nedostatkustvari, kako propisuju čl. 482-485. ZOO, što su, po njegovom mišljenju, nadležni sudovi trebali cijeniti prilikom donošenja pobijanih odluka. Ovo iz razloga što „apelant ne može odgovarati za skrivene mane stvari Agencije za privatizaciju, jer je takav ugovor o privatizaciji ništav i ne proizvodi nikakve pravne posljedice prema apelantu. Niti jedan od sudova ne bavi se činjenicom da kroz privatizaciju firme apelant nije preuzeo pasivu firme koja se tiče spornog kredita, jer ta pasiva nije bila upisana u početnoj bilansi, pa apelant nije ni preuzeo obavezu vraćanja kredita i očito se radi o skrivenim manama – nedostacima koju činjenicu niti jedan sud nije cijenio, iz čega proizlazi da apelant nije pasivno legitimiran u ovome postupku, pa stoga i postoji povreda njegovog ustavnog prava na pravično suđenje“.
b) Odgovor na apelaciju
14. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u revizijskom postupku pred tim sudom nije povrijeđeno nijedno od prava koja apelant navodi u apelaciji, i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana jer je presuda ovog suda donesena u skladu s relevantnim zakonima i Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
15. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da u svemu ostaje kod navoda iz presude ovog suda od 16. juna 2006. godine, i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
16. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je u konkretnoj pravnoj stvari postupak vođen i da je prvostepenu presudu donio bivši sudija ovog suda, kojem je mandat prestao zbog odlaska na dužnost notara, te da stoga ovaj sud nije mogao dati odgovor na apelaciju apelanta.
V. Relevantni propisi
17. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94, te „Službene novine FBiH“ broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 17. (1) Učesnici u obligacionim odnosima dužni da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.
Član 262. (1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašten da od dužnika zahtjeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.
Član 508. (1) Prodavac odgovara ako na prodatoj stvari postoji neko pravo trećeg koje isključuje, umanjuje ili ograničava kupčevo pravo, a o čijem postojanju kupac nije obaviješten, niti je pristao da uzme stvar opterećenu tim pravom. (2) Prodavac nekog drugog prava garantuje da ono postoji i da nema pravnih smetnji za njegovo ostarenje.
Član 1065.
Ugovorom o kreditu banka se obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamtu i dobijeni iznos novca, vrati u vrijeme i na način utvrđen ugovorom.
18. U Zakonu o privatizaciji preduzeća («Službene novine FBiH“ br. 27/97, 8/99, 32/00, 45/00, 54/00, 61/01, 27/02, 33/02, 28/04, 44/04, 42/06, i 4/09) relevantne odredbe glase:
Član 2. Odobravanje i provođenje privatizacije, u skladu sa ovim zakonom, vrše Agencija Federacije Bosne i Hercegovine za privatizaciju (u daljnjem tekstu: Agencija Federacije) i agencije kantona-županija za privatizaciju (u daljnjem tekstu: kantonalna-županijska agencija), osnovane posebnim zakonom. Član 9.
Nadležna Agencija za privatizaciju dužna je donijeti rješenje o podnesenom programu privatizacije i početnom bilansu preduzeća za privatizaciju u roku od tri mjeseca po isteku roka za podnošenje programa privatizacije i početnog bilansa
Program privatizacije i početni bilans preduzeća Agencija za privatizaciju može odobriti ili vratiti preduzeću radi ispravke ili dopune, ili dobiti.
Član 11 (1) Privatizacija preduzeća u skladu sa ovim zakonom vrši se prodajom kapitala ili imovine, kao i dionica i udjela preduzeća u drugom pravnom licu. (2) O načinu privatizacije odlučuje i postupak privatizacije preduzeća provodi nadležna agencija.
Član 15.
Ugovor sa kupcem o prodaji dionica ili udjela preduzeća u pismenom obliku zaključuje nadležna agencija iz člana 11. stav 2. ovog zakona.
Ugovor koji nije zaključen u pismenom obliku ne proizvodi pravni učinak.
19. U Zakonu o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka («Službene novine FBiH“ broj 12/98, 40/99, 47/06 i 38/08) relevantne odredbe glase:
Član 2. Početni bilans stanja predstavlja pregled stvari, prava, obaveza i kapitala preduzeća i banaka (u daljem tekstu: subjekti) sa kojim ulaze u proces privatizacije.
Početni bilans stanja se sastoji od: 1. Pasivnog podbilansa koji sadrži vrijednost stvari i prava sa pripadajućim kapitalom i obavezama koje nisu u posjedu, odnosno pod kontrolom subjekata, kao i vrijednost prava i obaveze za koje se ovim zakonom utvrdi obaveza odgovarajućeg tretmana u pripremi početnog bilansa iz stava 1. ovog člana. 2. Neutralnog podbilansa koji sadrži vrijednost stanova i stvari sa pripadajućim kapitalom, za koje je aktom nadležnog organa pokrenut postupak restitucije. 3. Aktivnog podbilansa stanja koji sadrži vrijednosti stvari i prava sa pripadajućim kapitalom i obavezama koje nisu uključene u podbilanse iz tač. 1. i 2. ovog člana. Subjekti mogu prema svojim potrebama stvari i prava i kapital i obaveze iskazivati i u analitičkom obliku (podbilansi) u skladu sa odredbama ovog zakona. Član 4. Stvari, prava, kapital i obaveze preduzeća iskazuju se u početnom bilansu stanja po knjigovodstvenoj vrijednosti na dan pripreme početnog bilansa stanja određen ovim zakonom. Stvari, prava, kapital i obaveze banaka iskazuju se u početnom bilansu stanja banaka po knjigovodstvenoj vrijednosti, odnosno vrijednosti utvrđenoj u postupku revizije poslovanja banke u skladu sa članom 3. Zakona o privatizaciji banaka. Član 5. Pod knjigovodstvenom vrijednošću iz člana 4. ovog zakona podrazumijeva se vrijednost utvrđena na osnovu propisa u oblasti računovodstva i obračunskog sistema koji važe na dan pripreme početnog bilansa stanja. Početni bilans preduzeća predstavlja osnov za utvrđivanje početne vrijednosti preduzeća za privatizaciju i isti se priprema u roku koji je utvrđen u članu 7. Zakona o privatizaciji preduzeća. Član 17.
U Aktivnom podbilansu, u smislu ovog zakona, preduzeća iskazuju stvari i prava i kapital i obaveze koje nisu uključene u Pasivni ili Neutralni podbilans.
Član 18.
U Aktivnom podbilansu stanja preduzeće je dužno da iskaže vrijednost dioničkog kapitala u skladu sa revizijom iz člana 6. Zakona o privatizaciji preduzeća.
20. U Zakonu o agenciji za privatizaciju («Službene novine FBiH“ br. 18/96, 2/02) relevantne odredbe glase:
Član 21. Kantonalne agencije za privatizaciju naročito vrše:
- organiziranje i podsticanje privatizacije preduzeća na teritoriji kantona za koji je osnovana;
- odobravanje početne bilanse preduzeća sukladno metodologiji za pripremu poduzeća za privatizaciju;
- određivanje, provođenje, organiziranje i nadziranje privatizacije poduzeća na teritoriji svoje nadležnosti;
- zaključivanje ugovora o privatizaciji poduzeća putem prodaje, laesinga i drugih metoda;
VI. Dopustivost
21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-
Rev-06-001247 od 15. januara 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 31. januara 2008. godine a apelacija je podnesena 26. marta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
25. Apelant osporava presude Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, tvrdeći da je njima povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...)
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
28. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na spor o utvrđenju redovnih sudova da je apelant,i nakon izvršene privatizacije, ostao i dalje nositelj obaveza po ugovoru o kreditu koji je apelant zaključio prije vlastite privatizacije, kod činjenice da kupac kapitala (današnji većinski vlasnik apelanta) prilikom zaključenja ugovora o privatizaciji sa nadležnom Agencijom za privatizaciju nije bio upoznat s kreditnim zaduženjem kojeg je apelant imao prema tužitelju, budući da takvo zaduženje nije navedeno u početnom bilansu za privatizaciju koju je rješenjem prihvatila nadležna Agencija za privatizaciju, dakle, na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora preispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtjeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
29. Apelacioni navodi u vezi s pravom na pravično suđenje u cijelosti se odnose na tvrdnju apelanta da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s ovim navodima Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
30. U konkretnom slučaju apelant smatra da su redovni sudovi na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenili materijalno pravo. Naime, apelant u suštini osporava odluke redovnih sudova, smatrajući da nema obavezu da isplati dug na ime otplate kredita koji je iskoristio prije vlastite privatizacije, jer je mišljenja da se to potraživanje ugasilo procesom apelantove privatizacije, kod činjenice da kupac kapitala (današnji većinski vlasnik apelanta) prilikom zaključenja ugovora o privatizaciji s nadležnom Agencijom za privatizaciju nije bio upoznat s kreditnim zaduženjem kojeg je apelant imao prema tužitelju, budući da takvo zaduženje nije navedeno u početnoj bilansi za privatizaciju koju je rješenjem prihvatila nadležna Agencija za privatizaciju.
31. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dali jasno, detaljno i precizno obrazloženje za svoje zaključke. Naime, počevši od prvostepenog pa do revizijskog suda redovni sudovi su jasno obrazložili da činjenica da kupac kapitala (današnji većinski vlasnik apelanta) prilikom zaključenja ugovora o privatizaciji s nadležnom Agencijom za privatizaciju nije bio upoznat s kreditnim zaduženjem kojeg je apelant imao prema tužitelju, budući da takvo zaduženje nije navedeno u početnoj bilansi za privatizaciju koju je rješenjem prihvatila nadležna Agencija za privatizaciju, ne može proizvesti i ne proizvodi takve pravne učinke koji bi za posljedicu imali gašenje obaveze apelanta kao tuženog da tužitelju vrati iznos kredita koji je od prednika tužitelja preuzeo prije svoje privatizacije. Razlog je što u postupku privatizacije dolazi jedino do promjene titulara prava vlasništva nad osnovnim kapitalom preduzeća, bez obzira na činjenicu da li je taj kapital iskazan u dionicama ili osnivačkim udjelima. Jedino što je relevantno jeste činjenica da apelant kao tuženi u ovom postupku od dana zaključenja predmetnog ugovora o kreditu pa do donošenja presude nije mijenjao svoju vlastitu pravnu osobenost, već je kroz postupak privatizacije došlo jedino do promjene njegove vlasničke strukture kapitala, što ne može imati bilo kakav uticaj na njegovu pravnu osobenost i identitet, pa apelant i dalje egzistira sa svim pravima i obavezama koje su do tada postojale. Dakle, sve obaveze preduzeća koje je privatizirano i dalje postoje, kao i sva potraživanja tog preduzeća prema trećim osobama. Budući, dakle, da su tužitelj i apelant bili u poslovnom odnosu po osnovi zaključenog ugovora o kreditu iz člana 1065. ZOO, u kojem je tužitelj prema apelantu izvršio sve svoje ugovorne obaveze, dok je apelant prema tužitelju samo djelimično izvršio preuzete obaveze, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi po osnovu citirane zakonske odredbe uz primjenu odredbe člana 262. st. 1. i odredbe člana 17. st. 1. ZOO, obavezali apelanta da izvrši svoje ugovorne obaveze onako kako su ugovorene, odnosno kako je navedeno u dispozitivu osporenih presuda, što nikako ne predstavlja arbitrarnu primjenu materijalnog prava.
32. Ustavni sud, također, zapaža da su redovni sudovi obrazložili da se ovakvim odlučenjem, odnosno primjenom materijalnog prava ne dira u prava kupca državnog kapitala, sadašnjeg većinskog vlasnika apelanta, koji ima mogućnost i pravo da tužbom pokrene postupak protiv Agencije za privatizaciju i traži zaštitu svojih prava iz Ugovora o privatizaciji državnog kapitala kojeg je sa njom zaključio 15. juna 2001. godine. Iz ovoga obrazloženja, kao i iz relevantnih propisa navedenih u ovoj odluci, jasno proizlazi da je većinski vlasnik apelanta u čije ime apelant također nastupa, ugovor o privatizaciji apelanta zaključio s nadležnom Agencijom za privatizaciju, a ne sa tužiteljem. Stoga je bilo nemoguće primijeniti odredbu člana 508. ZOO, jer samo prodavac odgovara ako na prodatoj stvari postoji neko pravo trećeg koje isključuje, umanjuje ili ograničava kupčevo pravo, o čijem postojanju kupac nije obaviješten, niti je pristao da uzme stvar opterećenu tim pravom, jer, kako su redovni sudovi obrazložili, tužitelj nije bio prodavac u postupku privatizacije apelanta. Ni iz ovoga obrazloženja Ustavni sud ne može zaključiti da je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno, pa zaključuje da su navodi apelanta u cijelosti neosnovani.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi u obrazloženju pobijanih presuda dali jasne i precizne razloge zašto su apelanta obavezali na izvršenje obaveze iz ugovora o kreditu koju je apelant samo djelimično ispunio, te da navedena obrazloženja u potpunosti zadovoljavaju standarde člana 6. Evropske konvencije. Stoga, kao i zbog činjenice da apelant u apelaciji ne navodi druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka, Ustavni sud zaključuje da u apelantovom slučaju nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada su redovni sudovi dali jasna i logična obrazloženja da činjenica da kupac državnog kapitala (današnji većinski vlasnik apelanta) prilikom zaključenja ugovora o privatizaciji s nadležnom Agencijom za privatizaciju nije bio upoznat s kreditnim zaduženjem kojeg je apelant imao prema tužitelju, budući da takvo zaduženje nije navedeno u početnoj bilansi za privatizaciju, ne proizvodi takve pravne učinke koji bi za posljedicu imali gašenje obaveze apelanta kao tuženog da tužitelju vrati iznos kredita koji je od prednika tužitelja preuzeo prije svoje privatizacije, jer je u postupku privatizacije apelanta došlo samo do promjene titulara prava vlasništva nad osnovnim kapitalom preduzeća, a ne i promjene vlastite pravne osobenosti apelanta.
35. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović