Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-678/08 (Z. M.)

Odluka donesena 08. 12. 2010.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
  • Krivični postupak
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-678/08

Apelacija

Odluka o meritumu

08. 12. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 678/08, rješavajući apelaciju Zehrudina Mandalovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Zehrudina Mandalovića.

Utvrđuje se povreda prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na rješenja o određivanju i produženju pritvora, i to:

- Rješenje Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Kž-08-000092 od 29. februara 2008. godine,

- Rješenje Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-Kv-08-000 083 od 27. februara 2008. godine,

- Rješenje Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-Kv-08-000 085 od 15. februara 2008. godine,

- Rješenje Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-Kpp-08-000 150 od 12. februara 2008. godine.

Odluku objaviti u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», «Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine», «Službenom glasniku Republike Srpske» i «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zehrudin Mandalović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Faruk Balijagić, advokat iz Tuzle, podnio je 4. marta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Kž-08-000092 od 29. februara 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-Kv-08-000 083 od 27. februara 2008. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 7. marta 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 17. marta 2008. godine, Općinski sud 20. marta 2008. godine, a Kantonalno tužilaštvo 25. marta 2008. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 27. marta 2008. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Naredbom Kantonalnog tužilaštva Tuzla Kt. broj 286/08 od 12. februara 2008. godine određeno je provođenje istrage protiv osumnjičenog apelanta zbog krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Federacije Bosne i Hercegovine» broj 35/03; u daljnjem tekstu: KZFBiH).

7. Tužilac Kantonalnog tužilaštva u Tuzli je Prijedlogom Kt. broj 286/08 od 12. februara 2008. godine zatražio određivanje mjere pritvora apelantu zbog osnova iz člana 146. stav 1. tačka d) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Federacije Bosne i Hercegovine» broj 35/03; u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).

8. Rješenjem Općinskog suda broj 032-0-Kpp-08-000 150 od 12. februara 2008. godine apelantu je određen pritvor zbog zakonskih razloga predviđenih članom 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, zbog krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZFBiH. Sud je odredio da pritvor prema ovom rješenju teče od 11. februara 2008. godine od 13,25 sati i može trajati najduže do 12. marta 2008. godine do 13,25 sati. Prema stanju spisa predmeta broj Kt. 286/08, Općinski sud je utvrdio nespornim da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio navedeno krivično djelo tako što je opojnu drogu kokain držao upakiranu u 10 odvojenih paketića, dakle pripremljenu za prodaju. Droga je bila upakirana za prodaju u ukupnoj količini od 6,416 grama. Ni sam apelant ovo nije sporio, ali se branio da nije imao namjeru prodavati opojnu drogu, već da ju je kupio za lične potrebe. Prema mišljenju suda, osumnjičenom je bilo neophodno odrediti pritvor iz osnova člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH zbog sigurnosti građana i njihove imovine, zato što se radi o opojnoj drogi kokain koja zbog svojih svojstava teže oštećuje zdravlje ljudi, a u Tuzli nisu nepoznati ni slučajevi smrtnog ishoda zbog uživanja teških droga.

9. Rješenjem Općinskog suda broj 032-0-Kv-08-000 085 od 15. februara 2008. godine apelantova žalba protiv Rješenja Općinskog suda broj 032-0-Kpp-08-000 150 od 12. februara 2008. godine je odbijena kao neosnovana. U podnesenoj žalbi apelant se žalio da mu nije omogućeno pravo na odbranu. Međutim, Općinski sud je, uvidom u zapisnik od 12. februara 2008. godine, utvrdio da je optuženi poučen o pravu na branioca i da je izjavio da mu branilac nije potreban i da će se braniti sam. Dalje, Općinski sud je naveo da je za konkretno djelo, prema odredbi člana 59. stav 2. ZKPFBiH, optuženi morao imati branioca jer se za to krivično djelo može izreći kazna zatvora u trajanju od deset (10) godina. Općinski sud je zaključio da iz spisa predmeta slijedi da je apelantu odmah nakon određivanja pritvora određen branilac po službenoj dužnosti, pa je Vijeće zaključilo da sud nije počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka na koju se žalbom ukazuje. Dalje, Općinski sud nije prihvatio apelantov žalbeni navod da je drogu kupio za svoje potrebe jer je to činjenica koja se može utvrđivati samo na glavnom pretresu, pa je Vijeće utvrdilo da je droga koja je nađena kod apelanta bila namijenjena prodaji, budući da se radilo o većoj količini droge. Vijeće je zaključilo da je kokain podobno sredstvo da naruši zdravlje građana i ugrozi njihove živote, pa je zbog toga potvrdilo prvostepeno rješenje na osnovu člana 337. stav 2. a u vezi sa članom 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.

10. Dalje, Rješenjem Općinskog suda broj 032-0-Kv-08-000 083 od 27. februara 2008. godine apelantu je produžen pritvor za još 2 (dva) mjeseca, koji može trajati do 27. aprila 2008. godine do 13,25 sati. Uvidom u spise predmeta, Vijeće je našlo da je i prilikom određivanja pritvora sudija za prethodni postupak pravilno utvrdio da postoje osnovi sumnje da je optuženi počinio predmetno krivično djelo, zbog čega je optužnica i potvrđena. Vijeće se, zbog navedenih razloga, ograničilo samo na utvrđenje toga da li postoje zakonski razlozi za produženje mjere pritvora, pa je uvidom u spise predmeta, odnosno dokaze prikupljene tokom istrage, Vijeće potvrdilo da se radi o opojnoj drogi kokain, te je radi sigurnosti građana mjera pritvora neophodna. Prema mišljenju Vijeća, nisu osnovani navodi odbrane da je osnov po kojem je produžen pritvor optuženom apelantu u direktnoj suprotnosti sa članom 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer je moguće i dopušteno da se nacionalnim zakonodavstvima uredi institut lišenja slobode, odnosno pritvora, ali svakako da te odredbe ne smiju biti u suprotnosti sa Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju, upravo se radi o činjenici da je ZKPFBiH detaljnije regulirao postupak određivanja i produženja pritvora pa je tim zakonom i propisano da se protiv određenog lica može odrediti ili produžiti pritvor i radi sigurnosti građana i njihove imovine, a za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od deset godina.

11. I konačno, Rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Kž-08-000092 od 29. februara 2008. godine žalba apelantovog branioca protiv Rješenja Općinskog suda broj 032-0-Kv-08-000083 od 27. februara 2008. godine odbijena je kao neosnovana. U obrazloženju navedenog rješenja Kantonalni sud se pozvao na odredbe člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, kojim je propisano da se pritvor može odrediti, odnosno produžiti protiv određenog lica ako postoji osnovana sumnja da je to lice učinilo krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna, a uslijed načina učinjenja ili posljedica krivičnog djela određivanje pritvora je neophodno za sigurnost građana ili imovine. Budući da je optužnica protiv apelanta potvrđena, ispunjen je objektivni uvjet za produženje pritvora jer je potvrđivanjem optužnice, kako je naveo Kantonalni sud, utvrđeno postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo. Na osnovu navedenog, Kantonalni sud je utvrdio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je za sigurnost i zdravlje građana neophodno produženje pritvora apelantu. Polazeći od kazne propisane za krivično djelo zbog kojeg je apelant optužen i imajući u vidu da se to krivično djelo ubraja u krivična djela protiv zdravlja ljudi, Kantonalni sud je ponovo ukazao na nalaz prvostepenog suda da je u stanu optuženog pronađena opojna droga kokain, u 10 paketića PVC folije, iz čega proizlazi da je opojna droga bila namijenjena prodaji, a kokain je proglašen opojnom drogom pod rednim brojem 52. Uzimajući u obzir liste opojnih droga i psihotropnih stvari, te posebno ocjenjujući da uživanje kokaina teško narušava zdravlje ljudi, Kantonalni sud je zaključio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je za sigurnost građana neophodno produženje pritvora apelantu i time da su prihvatljivi razlozi za produženje pritvora propisani članom 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelant smatra da je pravni osnov kojim mu je izrečena mjera pritvora iz člana 146. stav 1. tačka d) u direktnoj suprotnosti sa odredbama člana 5. Evropske konvencije. U rješenju kojim je apelantu određen pritvor pretpostavlja se, bez argumenata, da postoje neke objektivne okolnosti ili argumentirane radnje i postupci koji su pravno valjan osnov za određivanja pritvora. Sud mora, navodi apelant, argumentirati svaki od razloga koji ga upućuju na odluku da je uslijed načina učinjenja i posljedica krivičnog djela određivanje pritvora neophodno za sigurnost građana i imovine. Apelant smatra da sud ne bi trebalo u ovakvim situacijama da se oslanja na pretpostavke in abstracto nego moraju postojati konkretne činjenice i okolnosti, a jasan teret dokazivanja da se neko liši slobode je na Kantonalnom tužilaštvu. Apelant traži striktnu primjenu odredbi Evropske konvencije.

b) Odgovori na apelaciju

13. U odgovoru na apelaciju Kantonalnog suda se navodi da je sud u konkretnom slučaju primijenio odredbu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Tom odredbom je propisano da se protiv određenog lica može odrediti pritvor ako postoji osnovana sumnja da je učinilo krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a da je uslijed načina učinjenja i posljedica krivičnog djela određivanje pritvora neophodno za sigurnost građana i imovine. Budući da je potvrđivanjem optužnice protiv apelanta potvrđeno postojanje osnovane sumnje da je apelant učinio krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav

1. KZFBiH, prema mišljenju Kantonalnog suda, stekli su se uvjeti za produženje pritvora apelantu. Kantonalni sud zaključuje da su pri tom poštovane odredbe ZKPFBiH, a da sam postupak nije bio suprotan odredbama člana 5. Evropske konvencije.

14. U odgovoru na apelaciju Općinskog suda se navodi da postoji osnovana sumnja da je opojna droga koja je nađena kod optuženog namijenjena prodaji, što bi moglo ugroziti život i zdravlje ljudi, pa je, prema mišljenju Suda, pritvor neophodan radi sigurnosti građana. Pri određivanju i produženju pritvora Općinski sud je poštovao pozitivnopravne propise koji nisu suprotni Evropskoj konvenciji.

15. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da osporenim rješenjima nisu prekršena apelantova ustavna prava, o čemu su adekvatno obrazloženje dali i sudovi. V.Relevantni propisi

16. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije BiH» br. 35/03, 37/03, 56/03 i 78/04) relevantne odredbe glase:

Član 145.

(1) Pritvor se može odrediti samo pod uvjetima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.

(2) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se optuženi nalazi u pritvoru dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom hitnosti.

(3) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu.

Član 146.

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje pet godina ili teža kazna,

d) ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a usljed načina učinjenja ili posljedica krivičnog djela, određivanje pritvora neophodno je za sigurnost građana ili imovine [....].

Član 148.

[....] (3) Rješenje o pritvoru predaje se osobi na koju se odnosi u času pritvaranja. [....] (4) Protiv rješenja o pritvoru pritvorena osoba može podnijeti žalbu vijeću (član 25. stav 6) u roku od 24 sata od prijema rješenja. [....] (6) U slučajevima iz st. 4. i 5. ovog člana vijeće koje odlučuje o žalbi dužno je donijeti odluku u roku od 48 sati.

Član 151.

(1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(2) Nakon potvrđivanja optužnice pritvor može trajati najduže jednu godinu. Ako za to vrijeme ne bude izrečena prvostepena presuda pritvor će se ukinuti i optuženik pustiti na slobodu. [....] VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 003-0-Kž-08-000092 od 29. februara 2008. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 29. februara 2008. godine, a apelacija je podnesena 4. marta 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i

4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da mu je tim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost. [...]

23. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzevši u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: [...] c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode radi privođenja nadležnoj sudskoj vlasti, kada postoji opravdana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se osoba spriječi da izvrši krivično djelo, ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne; [...]

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1(c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje. [...]

24. Apelant smatra da je odluka kojom mu je određen pritvor suprotna članu 5. stav 3. Evropske konvencije zato što, kako navodi, Općinski sud nije konkretizirao postojanje stvarne opasnosti da će apelant, ukoliko ostane na slobodi, zbog načina izvršenja ili posljedica krivičnog djela ugroziti sigurnost građana i imovine, te što nije razmotrio mogućnost da postigne isti procesni cilj nekim blažim sredstvima, odnosno alternativnim mjerama.

25. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63).

26. Ustavni sud, također, ukazuje na praksu Evropskog suda koji je zaključio da je pri odlučivanju o opravdanosti određivanja pritvora osumnjičenom ili optuženom težina krivičnog djela koje mu se stavlja na teret svakako relevantan element za odlučivanje. Zbog toga, Evropski sud prihvata da ozbiljnost optužbi i težina zaprijećene kazne predstavljaju inicijalni rizik koji nadležni organi mogu opravdano uzeti u obzir. Međutim, Evropski sud je, istovremeno, naglasio da ozbiljnost i težina optužbi ne mogu biti argument koji, sam po sebi, može opravdati produženje pritvora (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, presuda od 26. jula 2001. godine, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81).

27. Ustavni sud posebno ukazuje na to da je za ovaj predmet relevantna njegova praksa iz predmeta Zeljaja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 6-08 od 13. maja 2008. godine, dostupna i na www.ustavnisud.ba).

28. U konkretnom slučaju apelant i ne osporava da je odluka o pritvoru zasnovana na osnovanoj sumnji da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, pa se Ustavni sud neće ni baviti tim pitanjem. Međutim, apelant osporava da su postojali drugi relevantni razlozi da mu bude određen pritvor nakon podnošenja optužnice, odnosno navodi da sud u odluci o pritvoru nije te razloge konkretizirao i objektivizirao. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor određen nakon podnošenja optužnice zbog razloga predviđenih članom 146. stav 1. tačka d) ZKPBiH, jer su sudovi tvrdili da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od 10 godina ili teža kazna, a uslijed načina učinjenja ili posljedica krivičnog djela određivanje pritvora je neophodno za sigurnost građana ili imovine.

29. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi donosili više rješenja kojima je određivan i produžavan pritvor i pri tome se pozivajući na različite zakonske osnove za određivanje pritvora. Ustavni sud zapaža da je apelantu pritvor određen Rješenjem Općinskog suda broj 032-0-Kpp-08- 000 150 od 12. februara 2008. godine, u trajanju od mjesec dana počevši od dana lišavanja slobode. Kao razloge koji opravdavaju ovu mjeru Sud je naveo da je zbog droge nađene kod apelanta određivanje pritvora neophodno radi sigurnosti i zdravlja građana. Osim navedenog, prema mišljenju Suda, osumnjičenom je bilo neophodno odrediti pritvor i na osnovu člana 146. stav 1. tačka d) ZKPFBiH radi sigurnosti građana i njihove imovine. Sud je naveo da neophodnost da se odredi pritvor radi sigurnosti građana proizlazi iz posebnog načina počinjenja krivičnog djela koje se ogleda u posjedovanju droge kod apelanta, koja je navodno već bila pripremljena za prodaju, i da se za predmetno krivično djelo može izreći kazna zatvora od 10 godina, a uslijed načina učinjenja i posljedica krivičnog djela određivanje pritvora je neophodno za sigurnost građana.

30. Razlozi koji su izneseni u navedenom rješenju su kasnije ponavljani i svodili su se, uglavnom, na navođenje zakonskog teksta, bez navođenja konkretnih dokaza koji opravdavaju neophodnost određivanja pritvora. Zatim, Rješenjem Općinskog suda broj 032-0-Kv-08-000 083 od 27. februara 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Kž-08- 000092 od 29. februara 2008. godine, produžen je pritvor apelantu i utvrđeno da on može trajati najviše dva mjeseca počevši od 30. oktobra 2008. godine do nove odluke suda. Redovni sudovi su zaključili da se mora uzeti u obzir činjenica da se apelantu stavlja na teret krivično djelo iz grupe krivičnih djela protiv života i zdravlja ljudi, pa je radi sigurnosti građana neophodno da se apelantu produži pritvor. Sudovi su naveli da su to sve naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni boravkom na slobodi ugroziti život i zdravlje građana. Osim navođenja zakonskih odredaba, sudovi nisu ponudili nikakve dokaze niti su konkretizirali pojedine apelantove radnje na koje bi se mogle primijeniti zakonske odredbe o određivanju i produženju pritvora. Tako se u Rješenju Općinskog suda broj 032-0-Kpp-08 000 150 od 12. februara 2010. godine navodi da je: «[…] apelant držao opojnu drugu kokain upakovanu u 10 odvojenih paketića, dakle pripremljenih za prodaju, ali se branio da nije imao namjeru prodavati opojnu drogu, već da ju je kupovao za lične potrebe». Zatim se u Rješenju Općinskog suda broj 032-0-Kv-08-000 083 od 27. februara 2008. godine navodi: «[…] da i dalje postoje razlozi» za određivanje pritvora, ne precizirajući niti dokazujući o kojim konkretnim razlozima se radi.

31. Pri ovakvom stanju stvari, Ustavni sud ne može prihvatiti argumente da su razlozi za pritvor po osnovu ugrožavanja zdravlja i imovine ljudi u konkretnom slučaju opravdani konkretiziranim činjenicama koje pokazuju da je apelant lično ili posredno pokušao određenim radnjama da ugrozi zdravlje i život ljudi. Naime, nije dovoljno samo postojanje pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci koji bi bili valjan pravni osnov za određivanje pritvora u konkretnom slučaju. Kantonalno tužilaštvo u vezi s tim nije predložilo niti izvelo bilo kakve dokaze, već je svoj prijedlog zasnovalo isključivo na pretpostavkama koje je Općinski sud prihvatio, ali nije valjano obrazložilo konkretnu opasnost koja prijeti svjedocima. Činjenica je da se u konkretnom slučaju radi o teškom krivičnom djelu i da su zabilježeni slučajevi smrtnosti zbog konzumiranja droge na području Tuzle, ali ta činjenica sama po sebi nije, kako je već rečeno, dovoljna da zadovolji standarde iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, već se razlozi za pritvor moraju posmatrati u svjetlu konkretnih okolnosti, a jedna od tih okolnosti je i činjenica da je apelantu oduzeta droga bez mogućnosti da je upotrijebi za kasniju prodaju ili rasturanje. Postupajući na ovaj način, Općinski sud je, u suštini, teret dokazivanja prebacio na apelanta, što je suprotno pravilima iz člana 5. Evropske konvencije, prema kojima je pritvor izuzetna mjera ograničavanja prava na slobodu koja je dopuštena samo u slučajevima tačno pobrojanim u tom članu i pod striktno definiranim uvjetima (op. cit., presuda Ilijkov, stav 85).

32. Ustavni sud u konkretnom slučaju ne može prihvatiti kao opravdane uopćene razloge iznesene u osporenim rješenjima, a koji su dati bez ikakve individualizacije zašto apelantu treba odrediti i produžiti pritvor. Ova uopćena obrazloženja koja su dali Općinski i Kantonalni sud bi se mogla odnositi na sve osumnjičene za krivična djela jer se navodi samo kako postoje pretpostavke da će apelant prodavati drogu jer je nađena kod njega i da će time biti ugroženo zdravlje građana, što samo po sebi, bez konkretnih dokaza i činjenica o tome, nisu dovoljni razlozi za pritvor. Naime, nije dovoljno samo postojanje pretpostavki da bi navedeno apelantovo postupanje bilo moguće jer sud ne može samo pretpostavljati takvu mogućnost već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentirane radnje i postupci da je apelant lično ili posredno pokušao da djeluje na opisani način (prodaje drogu), što bi bili valjani pravni razlozi i osnov za određivanje i produženje pritvora u konkretnom slučaju. Osim toga, činjenica što je iz apelantovog stana oduzeta droga, koju apelant nije onda mogao dalje koristiti za prodaju niti za bilo kakvu upotrebu, zahtijevalo je dodatno obrazloženje razloga za produženje pritvora jer stvar kojom je apelant eventualno mogao ugroziti zdravlje ljudi nije bila više u njegovom posjedu, pa, prema tome, otpadaju razlozi da apelantu treba produžiti pritvor jer bi navodno mogao ugroziti život i zdravlje građana.

33. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da je osporenim rješenjima prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

34. Iako je Ustavni sud utvrdio povredu ustavnih prava na slobodu i sigurnost, na što se apelant žali, te s obzirom na to da je Rješenjem Općinskog suda broj 032-0-Kv-08-000-083 od 27. februara 2008. godine vremenski određeno trajanje produženja pritvora apelantu i utvrđeno da on «može trajati do 27. aprila 2009. godine», što znači da je pritvor prema ovom rješenju istekao, nije bilo osnova za donošenje odluke o ukidanju osporenih rješenja o pritvoru. Ustavni sud smatra dovoljnim što je ukazao na propuste pri utvrđivanju i produženju mjere pritvora naglašavajući da redovni sud pri određivanju i produženju mjere pritvora mora osigurati garancije koje su date odredbama člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine kao i članom 5. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije u situaciji kada je apelantu određen i produžen pritvor samo na osnovu pretpostavke suda da zbog prirode i težine krivičnog djela za koje se apelant tereti postoji mogućnost da apelant nastavi svoje djelovanje u vezi sa krivičnim djelom neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga. Takva pretpostavka i navodi u konkretnom slučaju nisu dovoljno obrazloženi individualiziranim i valjanim razlozima koji bi objektivno ukazivali na to da je apelant pokušao ili da postoji ozbiljan rizik da će pokušati da nastavi svoje djelovanje, odnosno da prodaje drogu, što bi moglo ugroziti život i zdravlje građana.

36. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-678/08 (Z. M.) | Sudska praksa | Aktio