Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4535/10 (V. Š.)
Odluka donesena 08. 12. 2010.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4535/10
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
08. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP-4535/10, rješavajući zahtjev Vasilija Špirte za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Vasilija Špirte za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Vasilije Špirto (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Duška Bogojević, advokat iz Banja Luke, podnio je 22. oktobra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republika Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-10-000 079 od 6. jula 2010. godine i Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011 0 K 09-000001-p od 31. decembra 2009. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke o apelaciji. Na traženje Ustavnog suda od 29. novembra 2010. godine, apelant je 4. novembra 2010. godine, dopunio apelaciju.
2. Presudom Okružnog suda broj 011 0 K 09-000001-p od 31. decembra 2009. godine apelant i ostali optuženi (12) oglašeni su krivim za krivično djelo organizovani kriminal iz člana 383-a. stav (2) Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) u vezi sa krivičnim djelom neovlaštena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest godina. Na osnovu člana 44. stav 1. KZ RS u izrečenu kaznu zatvora apelantu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru počev od 9. oktobra 2008. do 31. decembra 2009. godine. Na osnovu člana 99. st 1. i 3. u vezi sa članom 96. stav 2. tač. a), e) i ž) i stavom 3. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) apelant i ostali optuženi su obavezani da solidarno naknade troškove postupka u iznosima pobliže navedenim u dispozitivu presude.
3. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant skupa sa drugim poimenično nabrojanim optuženim (njih 11), bio član zločinačkog udruženja, koje je djelovalo na području Republike Srpske. Okružni sud je sud utvrdio da je svaki član udruženja imao unaprijed određene uloge i zadatke a njihove aktivnosti je organizovao i kontrolisao optuženi Nikola Šaraba. Dalje je sud utvrdio da su apelant i ostali optuženi, primijenjujući metode zastrašivanja, od njima poznatih lica, suprotno odredbi člana 20. Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga, neovlašćeno kupovali, držali, posredovali u prodaji i prodavali opojnu drogu „kokain“, na načine detaljno opisane u dispozitivu presude.
4. Okružni sud je naveo da je činjenično stanje utvrdio na osnovu brojnih provedenih dokaza i to, saslušanjem svjedoka optužbe i svjedoka odbrane, zatim nalaza i mišljenja vještaka o izvršenom vještačenju sadržaja mobilnih telefonskih aparata i SIM kartica i CD-multimedija kao sastavni dio nalaza i mišljenja ovog vještaka, nalaza i mišljenja vještačenja nepoznatog praha, uvida u listing dolaznih i odlaznih poziva dostavljenog od strane Telekoma Srpske a.d. Banja Luka, te ostalih materijalnih dokaza. Okružni sud je dalje naveo da je saslušao i apelanta u svojstvu svjedoka. Odlučujući o vrsti i visini krivične sankcije, Okružni sud je naveo da je uzeo u obzir sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, pa je ocijenio da će se izrečenom sankcijom postići opšta i posebna svrha kažnjavanja.
5. Odlučujući o žalbi apelanta i ostalih osuđenih lica protiv prvostepene presude,Vrhovni sud je donio Presudu broj 118-0-Kž-10-000 079 10 od 6. jula 2010. godine, kojom je apelantovu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u odluci o kazni. Naime, Vrhovni sud je apelanta za krivično djelo organizovani kriminal iz člana 383-a. stav (2) KZ RS u vezi sa krivičnim djelom neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS za koje je oglašen krivim prvostepenom presudom, primjenom člana 38. tačka 2) i člana 39 stav (1) tačka 2) KZ RS, osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci, u koju mu je primjenom odredbi člana 44. stav 1. KZ RS uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 9.oktobra 2008. do 31 decembra 2009. godine.
6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su svi navodi apelanta u pogledu bitnih povreda odredaba krivičnog postupka, manjkavosti činjenične osnove pobijane presude i povrede krivičnog zakona neosnovani. Vrhovni sud je istakao da je Okružni sud na osnovu provedenih dokaza pravilno utvrdio sve odlučne činjenice razjasnivši sve bitne okolnosti od značaja za pravilno presuđenje a posebno za pravnu ocjenu djela te se suprotne tvrdnje žalbi svih optuženih ne mogu prihvatiti. Dalje je Vrhovni sud naveo da je kao rezultat pravilne i pažljive ocjene svih provedenih dokaza zaključio da je apelant izvršio krivično djelo za koje se tereti, o čemu je pobijana presuda dala detaljno i jasno određene razloge u obrazloženju, koje je kao validne u cjelosti prihvatio i Vrhovni sud. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da je u odnosu na apelanta preinačio odluku o kazni. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakoa da je uz kritičku ocjenu svih okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća, ocijenio da se i sa manjom kaznom od one izrečene pobijanom presudom može ostvariti svrha kažnjavanja propisana članom 28. KZ RS, zbog čega je apelantu izrekao kaznu u trajanju od četiri godine i šest mjeseci u koju mu je primjenom odredbi člana 44. stav 1. KZ RS uračunato vrijeme provedeno u pritvoru.
7. Apelant ističe da je u postupku u kome su donesene osporene presude došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također, apelant se žali na povredu prava na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije te prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konevncije. Osim toga, apelant zahtijeva donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naredio „odgađanje izvršenja pobijanih odluka do donošenja odluke Ustavnoig suda“.
8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
9. Ustavni sud smatra nespornim postojanje interesa osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, u njegovu korist riješi zahtjev za privremenu mjeru s obzirom na specifičnost okolnosti u kojima se nalazi ili će se naći osoba lišena slobode, a posebno uzimajući u obzir druga ljudska prava koja mogu biti dovedena u pitanju u takvom kontekstu. Međutim, kao argument za donošenje privremene mjere, za Ustavni sud nije dovoljno samo isticanje navoda o eventualnoj povredi ljudskih prava niti navodi o teškom zdravstvenom stanju. Ustavni sud je, u svojoj dosadašnjoj praksi, usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, te ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
10. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da Zakon o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 12/10) reguliše postupak odlaganja izdržavanja kazne zatvora (čl. 69-71.). Apelant nije ničim dokazao da je mogućnosti koje mu ostavlja ovaj zakon iscrpio ili da se sa zahtjevom za odlaganje izvršenja kazne zbog navedenih razloga obratio nadležnom organu. Osim toga, u konkretnom slučaju, uvažavajući kao nesporno da izdržavanje kazne zatvora za apelanta predstavlja izuzetno tešku situaciju, Ustavnom sudu, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nisu dostavljeni argumenti i dokazi koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru.
11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović