Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2032/10 (Ć.P. Sarajevo)

Odluka donesena 08. 12. 2010.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2032/10

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

08. 12. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 2032/10, rješavajući zahtjev preduzeća Ć.P. Sarajevo za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev preduzeća Ć.P Sarajevo za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Ć.P. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Safet H. Medošević advokat iz Sarajeva, podnio je 31. maja 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 070-0-Rev-000738-55/09 od 11. februara 2010. godine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), presude Vrhovnog suda broj Pž-8/05 od 8. novembra 2005. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Ps-547/02 od 9. oktobra 2003. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje presude Kantonalnog suda broj Ps-547/02 od 9. oktobra 2003. godine do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Kantonalnog suda broj PS:547/02 od 9. oktobra 2003. godine apelant je obavezan da Općini Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužilac) preda u posjed poslovni prostor, te da mu na ime dospjele a neisplaćene zakupnine isplati iznos od 13.365,00 KM, sa pripadajućim zakonskim kamatama. Također, apelant je obavezan da tužiocu naknadi izmaklu mjesečnu dobit u mjesečnim iznosima preciziranim u dispozitivu presude, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 4.500 KM. Presudom je Kantonalni sud odbacio apelantov protivtužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u toku dokaznog postupka proveo dokaze uvidom u ugovor o zakupu, opomenu od 23. oktobra 1997. godine, izjavu o odustajanju od ugovora od 29. decembra 1997. godine, uvid u zk. izvadak i uvid u izjave svjedoka. Imajući u vidu navedene dokaze te odredbe Zakona o zakupu poslovnih prostorija i zgrada, Kantonalni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju apelant primio opomenu pred odustajanje od ugovora, da nije dokazao da je platio zakupninu, niti da se obratio tužiocu zbog odbijanja saglasnosti za adaptaciju iz kojih razloga Kantonalni sud nije mogao prihvatiti prigovor kompenzacije koji je apelant istakao. Kantonalni sud je zaključio i da tužilac ima pravo na izmaklu dobit u skladu sa članom 155. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

3. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu. Vrhovni sud je donio presudu broj Pž-8/05 od 8. novembra 2005. godine kojom je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud, nakon saslušanja svjedoka, zaključio da su tužilac i apelant zaključili ugovor o zakupu poslovnog prostora, te rok i uvjete zakupa. Vrhovni sud je naveo da nije prihvaćen prigovor kompenzacije i da su ispunjeni uvjeti za predaju poslovnog prostora. Vrhovni sud se pozvao na čl. 19. i 34. st. 1. i 2, te čl. 36. i 37. Zakona o zakupu poslovnih prostorija i zgrada, te je naveo da su u konkretnom predmetu ispunjeni svi zakonski uvjeti. Također je utvrdio da je jedino relevantno u predmetu da tužilac ima pravo raspolaganja poslovnim prostorom, da je zaključio ugovor o zakupu sa apelantom i da je utvrdio uvjete u ugovoru na koje je apelant pristao. Vrhovni sud je naveo da tužilac ima pravo na zakupninu, kao i na izmaklu dobit, u smislu člana 155. ZOO-a, jer apelant i nakon isteka ugovora o zakupu koristi poslovni prostor.

4. Odlučujući o reviziji koju je izjavio apelant, Vrhovni sud je donio presudu broj 070-0-

Rev-06-000738 od 24. maja 2007. godine kojom je odbio reviziju uz obrazloženje da su svi zaključci nižestepenih sudova pravilni i zakoniti.

5. Ustavni sud je odlukom broj AP 2247/07 od 17. decembra 2009. godine usvojio apelantovu apelaciju podnesenu protiv presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-06-000738 od 24. maja 2007. godine i utvrdio povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u odnosu na pravo na suđenje pred nepristranim sudom i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) budući da je u sastavu vijeća koje je odlučivalo o reviziji učestvovala i sutkinja koja je učestvovala u donošenju drugostepene presude. Ustavni sud je ukinuo navedenu presudu Vrhovnog suda i predmet vratio tom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

6. Postupajući po odluci Ustavnog suda Vrhovni sud je donio presudu broj 070-0-Rev-

000738-55/09 od 11. februara 2010. godine kojom je reviziju apelanta odbio kao neosnovanu.

7. Apelant navodi da su mu osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da postupak nije vođen protiv njega već protiv nepostojećeg pravnog lica i da su samim tim presude nepostojeće pa da s tim u vezi nije obavezan na bilo kakvo plaćanje. Također je naveo i da Vrhovni sud nije u potpunosti ispoštovao odluku Ustavnog suda i presudu je izmijenio samo u pogledu sastava vijeća «a ne i poštujući i druge upute Ustavnog suda». Apelant također smatra da je Vrhovni sud trebao ukinuti nižestepene odluke i predmet vratiti na ponovni postupak zbog činjenice da je njegov tužbeni zahtjev odbačen umjesto da je odbijen a ne da je odbacujuća odluka za njega povoljnija od odbijajuće. Apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi obustavio izvršenje presude Kantonalnog suda broj Ps-547/02 od 9. oktobra 2003. godine jer se izvršenje «ne može provesti na njegovoj imovini već samo na imovini trećeg lica» koji, prema njegovom saznanju, ima poslovni prostor od 135m2 sa svom potrebnom infrastrukturom a predmet izvršenja je poslovni prostor od 99m2 «iz čega proizlazi da je izvršenje nemoguće».

8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

11. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

12. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web strnaici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

13. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2032/10 (Ć.P. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio