Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4638/10 (D.M.)

Odluka donesena 08. 12. 2010.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4638/10

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

08. 12. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 4638/10, rješavajući zahtjev D.M. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev D.M. za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. D.M. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Nevenka Vitomir, advokat iz Banja Luke, podnijela je 29. oktobra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 003778 10 Kž 3 od 11. oktobra 2010. godine, rješenja broj 11 0 K 003778 10 Kž od 9. septembra 2010. godine i rješenja broj 11 0 K 003778 10 Kv 4 od 31. avgusta 2010. godine i rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 003778 10 Kv od 1. oktobra 2010. godine. Apelantica je, također, podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud ukinuo pritvor apelantice i naredio da se odmah pusti na slobodu.

2. Okružni sud u Banja Luci donio je rješenje broj 11 0 K 003778 10 Kpp 2, od 4. juna 2010. godine kojom je apelantici određen pritvor u trajanju od jednog mjeseca a najduže do 3. jula 2010. godine, rješenje prvostepenog suda potvrđeno je rješenjem Okružnog suda broj 11 0K 003778 10 Kv 2 od 7. juna 2010. godine. Nakon toga, Okružni sud u Banja Luci donio je rješenje broj 11 0 K 003778 10 Kv 3, od 29. juna 2010. godine kojom je apelantici (i ostalim osumnjičenim) produžen pritvor za još dva mjeseca, , a Vrhovni sud je donio rješenje broj 11 0 K 003778 10 Kž od 13. jula 2010. godine, kojom je žalbu izjavljenu protiv rješenja od 13. jula 2010. godine odbio kao neosnovanu.

3. Vrhovni sud je, postupajući po prijedlogu tužilaštva, donio osporeno rješenje broj 11 0 K 003778 10 Kv 4 od 31. avgusta 2010. godine kojim je pritvor apelantici produžio za još jedan mjesec, koji u odnosu na apelanticu može trajati do 3. oktobra 2010. godine. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da postoji razlozi za produženje pritvora iz člana 197. stav 1. točka g) ZKP. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je postojanje sumnje da su osumnjičeni počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret utvrđeno i detaljno obrazloženo u prethodnim rješenjima o produženju pritvora i to kroz analizu dokaza objektivne prirode, prikupljenih prilikom uviđaja i u dosadašnjem toku istrage, a posebno u iskazima osumnjičenih koji priznaju izvršenje krivičnog djela i na detaljan način opisuju svoje pojedinačne uloge u zajedničkom djelovanju pri izvršenju krivičnog djela razbojništva. Prema mišljenju Vrhovnog suda od momenta podnošenja prijedloga tužioca za produženje pritvora nisu se izmijenile okolnosti na kojima je zasnovan zaključak o postojanju sumnje da su optuženi počinili krivična djela, niti je odbrana iznosila činjenice i predlagala dokaze kojima bi dovela u sumnju pravilnost zaključka o postojanju ove odlučne činjenice. Vrhovni sud je naveo da u skladu sa članom 200. stav 3. KPZ postoje zakonske okolnosti za produženje pritvora, i to sa aspekta težine krivičnog djela, činjenica i okolnosti koje su prethodile izvršenju krivičnog djela, razradi plana, oduzimanju motornog vozila, upotrebi automatske puške u banci u kojoj je bilo više radnika, kao i broju izvršilaca krivičnog djela od kojih je jedan od izvršilaca bio u bjekstvu zbog izvršenja drugog, teškog krivičnog djela. Zbog svega navedenog Vrhovni sud je smatra da su okolnosti takvog karaktera da u smislu člana 201. stav 3. ZKP opravdavaju produženje pritvora , te da i dalje postoji osnov iz člana 197. stav 1 točka g) ZKP.

4. Protiv rješenja Vrhovnog suda od 31. avgusta apelantica je izjavila žalbu. Vrhovni sud je donio rješenje broj 11 0 K 003778 10 Kž 2 od 9. septembra 2010. godine, kojim je žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je prvostepeno vijeće pravilno postupilo kada je produžilo pritvor za još jedan mjesec, te je prihvatilo obrazloženje prvostepenog vijeća. Vrhovni sud je naveo da se za osumnjičene vodi istrga za krivično djelo razbojništva, za koje je propisana kazna zatvora preko 10 godina, a obzirom na način na koji je djelo izvršeno (prema sadržaju naredbe o sprovođenju istrage), prema mišljenju suda, radi se o tako teškom krivičnom djelu da bi boravak osumnjičenih na slobodi prouzrokovao vanredne okolnosti iz kojih bi proizišla stvarna prijetnja javnom redu. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud u rješenju istakao da i dalje stoje svi razlozi za produženje pritvora iz rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 0033778 10 Kv 3 od 29. juna 2010. godine, zbog čega nije ni bilo potrebno prema mišljenju Vrhovnog suda iznositi detaljne razloge za produženje pritvora iz istog pritvorskog razloga.

5. Sudija za prethodni postupak je dana 28. septembra 2010. godine potvrdio optužnicu broj T13 0 KT 0002056 10 od 27. septembra 2010. godine protiv pet optuženih, među kojima je i apelantica, koja se tereti za izvršenje krivičnog djela razbojništva u pomaganju iz člana 233. stav 2. u vezi sa članom 25. KZ u sticaju sa krivičnim djelom oduzimanje motornog vozila iz člana 237. stav 1. KZ.

6. Okružni sud je na osnovu potvrđene optužnice donio osporeno rješenje broj 11 0 K 003778 10 Kv od 1. oktobra 2010. godine , kojim je prema apelantici i ostalim optuženim produžio pritvor tako da isti može trajati do izricanja prvostepene presude, a najduže dvije godine, uz obaveznu kontrolu opravdanosti pritvora koja će se vršiti svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru.

7. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je tužilaštvo nakon potvrđivanja optužnice zatražilo produženje pritvora, a da su se optuženi iznijeli razloge zašto smatraju da nema osnova za produženje. S tim u vezi Okružni sud je naveo da još uvijek postoje razlozi za produženje pritvora iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKP. Okružni sud je istako da je samim potvrđivanjem optužnice od strane sudije za prethodno saslušanje utvrđeno je postojanje osnovane sumnje da su svi optuženi počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret. Okružni sud je naveo da osnovana sumnja utvrđeno na osnovu iskaza - zapisnika o saslušanju svjedoka, kao i iz materijalnih dokaza, a pogotovu iz iskaza tada osumnjičenih D.P., B.Š. i N.D., koji priznaju izvršenje krivičnog djela i na detaljan način opisuju svoje uloge u zajedničkom djelovanju pri izvršenju krivičnog djela razbojništva i izvršenju krivičnog djela oduzimanje tuđeg vozila. Okružni sud je zaključio da iz utvrđenih činjenica proizilazi da postoji osnovana sumnja da su optuženi počinili krivično djelo na način, vrijeme i mjesto kako je to opisano u činjeničnom opisu predmetne optužbe, kao i da postoje zakonski uslovi za produženje pritvora zbog pritvorskog osnova iz člana 197. stav 1. tačka g) ZKP nakon potvrđivanja optužnice.

8. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da se za krivično djelo razbojništva može izreći kazna zatvora u trajanju od 10 godina i teža, čime je ispunjen opšti uslov, odnosno uslov iz tačke g) za produženje pritvora. Nadalje, što se tiče načina izvršenja Okružni sud je našao da je ono posebno teško i to zbog toga što su se svi optuženi prethodno dogovorili i izuzetno dobro pripremili, pa ja N.D. pribavio sredstva za izvršenje krivičnog djela i obećao prikrivanje, kao i apelantica, a takođe je učestvovala u upoznavanju i kontaktiranju između optuženih D.P., S.Ć. i N.D. radi dogovora za izvršenje krivičnog djela razbojništva, te pomogla pri izvršenju krivičnog djela oduzimanje motornog vozila. Dakle, prema mišljenju Okružnog suda, svi optuženi su detaljno razradili plan izvršenja krivičnog djela razbojništva i to od faze realizacije oduzimanja motornog vozila do upotrebe automatske puške i pištolja. Imajući u vidu sve navedene okolnosti kao i činjenicu da se u banci u tom momentu nalazio veći broj radnika, te de su optužni otuđili novac iz banke i potrošili, prema mišljenju suda radi se o vanrednim okolnostima i puštanje na slobodu optuženih bi rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda stanovnika Banja Luke.

9. Apelantica je izjavila žalbu protiv rješenja Okružnog suda od 1. oktobra 2010. godine, koju je Vrhovni sud rješenjem broj 11 0 K 003778 10 Kž 3 od 11. oktobra 2010. godine odbio kao neosnovanu.

10. U obrazloženju rješenja, u odnosu na žalbu apelantice Vrhovni sud je naveo da je žalbu izjavila zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je prema svim optuženima produžio pritvor iz pritvorskih razloga navedenih u članu 197. stav 1. tačka g) ZKP. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud dao valjano obrazloženje koje prihvata i ovaj sud. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da način i okolnosti pod kojima je učinjeno krivično djelo (na način opisan u optužnici), kazna koja je propisana, upotreba automatske puške, prethodno planiranje su okolnosti koje čine djelo tako teškim zbog čega bi boravak na slobodi optuženih «mogao dovesti do vanrednih okolnosti koje bi predstavljale prijetnju narušavanju javnog reda». Te okolnosti se, prema stavu Vrhovnog suda odnose na sve optužene, te ni žalba apelantice da ona nije poduzela ni jednu radnju (jer je optužena za krivično djelo razbojništva u pomaganju) nije osnovan, jer se pomagač kažnjava istom kaznom kao izvršilac, s tim što se može blaže kazniti. Takođe, Vrhovni sud je odbio žalbene prigovore apelantice da u odnosu na nju ne postoje dokazi koji potvrđuju osnovanu sumnju, jer iz dokaza koji su priloženi uz optužnicu proizilazi da postoji dovoljno dokaza kojima se potvrđuju osnovane sumnje u odnosu na optuženu.

11. Apelantica se žali da je osporenim rješenjima došlo do povrede prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica osporava navedena rješenja navodeći da sudovi nisu dali jasnu argumentaciju zašto je potrebno da apelantici bude određen pritvor. Apelantica navodi da sudovi su sudovi već utvrdili da je bila „aktivni učesnik“, čime je povrijeđena prezumpcija nevinosti. Takođe, apelantica navodi da sudovi nigdje nisu za svakog saoptuženog obrazložili razloge za pritvor koji se konkretno na to lice odnose. Takođe, apelantica navodi da su rješenja sudova paušalna i da sadrže niz netačnih činjenica (kao npr. da je apelantica priznala izvršenje krivičnog djela). Prema navodima apelantice pritvor koji im je određen na osnovu osnovane sumnje da su počinili krivično djelo je dobio dimenziju „obligatornog pritvora“. Osim toga, apelantica ističe da je optužena za pomaganje u izvršenju krivičnog djela pa joj ne može biti stavljan na teret način izvršenja krivičnog djela. Apelantica navodi da sudovi rješenja baziraju na dokazima (iskazima optuženih) koji su pribavljeni na nezakonit način. Takođe, ističe da sudovi proizvoljno koriste termin „osnovana sumnja“ i „uslov da se odluka donosi u vanrednim okolnostima“, kao i „uslov da je djelo posebno teško s obzirom na način izvršenja i posljedice“. Apelantica navodi da su njenom slučaju izjednačava pritvor sa kaznom. Apelantica traži da sud donese privremenu mjeru kojom će apelanticu odmah pustiti iz pritvora jer se radi o mladoj osobi (24 godine), koja ranije nije kažnjavana niti je protiv nje vođen drugi postupak, a pritvor utiče na njeno psihičko stanje, zbog čega koristi antidepresive.

12. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

13. Pri ispitivanju Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

14. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantica nije posebno obrazložila zahtjev za donošenje privremene mjere, osim što je paušalno navela da joj pritvor „utiče na psihičko stanje“. Naime, apelantica smatra da njeni navodi o kršenju prava na ličnu slobodu i sigurnost predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelantica, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta i paušalnog navoda „da joj pritvor utiče na psihičko zdravlje“, nije ponudila Ustavnom sudu argumente i dokaze koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru, Ustavni sud smatra da je apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

15. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4638/10 (D.M.) | Sudska praksa | Aktio