Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4849/10 (R. Ž.)

Odluka donesena 08. 12. 2010.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4849/10

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

08. 12. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP-4849/10, rješavajući zahtjev Rasima Žuškića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Rasima Žuškića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Rasim Žuškić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, a kog zastupa Nenad Gvozdić Nino, advokat iz Mostara, podnio je 10. novembra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 003331 10 Kz 5 od 23. septembra 2010. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 K 003331 09 K od 8. februara 2010. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi bilo odloženo izdržavanje kazne zatvora prema osporenoj presudi Kantonalnog suda.

2. Kantonalni sud je presudom broj 07 0 K 003331 09 K od 8. februara 2010. godine apelanta oglasio krivim za krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), te mu izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedanaest godina.

3. Vrhovni sud je presudom broj 07 0 K 003331 10 Kz 5 od 23. septembra 2010. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio i u odluci o kazni preinačio prvostepenu presudu tako da je apelantu optuženom za krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. KZ FBiH izrekao kaznu zatvora u trajanju od deset godina. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da je prvostepeni sud povrijedio član 268. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), jer u spisima predmeta ne postoji tonski zapis zapisnika o izricanju presude a zbog čega nema ni izvornika pobijane presude, te član 305. ZKP FBiH jer objavljena presuda ne odgovara onom što je navedeno u izreci pismeno izrađene presude. U prilog ovom stavu Vrhovni sud je istakao da je članom 268. ZKP FBiH propisano da se o radu na glavnom pretresu vodi zapisnik, te da prema tekstu navedene odredbe ne postoji obaveza, već alternativna mogućnost, da se na glavnom pretresu vrši audio ili audio-vizualno snimanje u skladu sa članom 169. ZKP FBiH. Nadalje, ukazano je da, u slučaju kada postoji audio ili audio-vizuelno snimanje, postoji mogućnost da se pod određenim uslovima prepis takvog zapisnika dostavi strankama i braniocima ukoliko postave takav zahtjev. Na temelju navedenog, zaključeno je da prvostepeni sud nije postupio suprotno članu

268. ZKP FBiH jer nije propisana obaveza sačinjavanja tonskog zapisa o glavnom pretresu, uključujući i samo objavljivanje presude. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da je članom 269. stav 1. ZKP FBiH izričito propisano da se u zapisnik o glavnom pretresu unosi potpuna izreka presude i da izreka presude unesena u zapisnik o glavnom pretresu predstavlja izvornik. Na temelju uvida u spis utvrđeno je da je u zapisnik o glavnom pretresu od 9. februara 2010. godine unesena izreka presude koja je objavljena u prisustvu stranaka i branitelja, da je ovaj zapisnik potpisao predsjednik vijeća i zapisničar, pa je Vrhovni sud zaključio da se samo ta izreka ima smatrati izvornikom presude u smislu člana 269. stav 1. ZKP FBiH. Najzad, s obzirom da izreka presude iz zapisnika sa glavnog pretresa od 9. februara 2010. godine u potpunosti odgovara izreci u pismeno izrađenoj presudi, zaključeno je da prvostepeni sud nije postupio protivno odredbi člana 305. stav 1. ZKP FBiH.

4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povreda navedenog prava po apelantu se ogleda u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, a što je za rezultat imalo i pogrešnu primjenu materijalnog prava, naročito u pogledu utvrđivanja pravne kvalifikacije krivičnog djela, kao i primjene pravila o nužnoj odbrani, te u činjenici da Vrhovni sud nije „izvršio pravilnu provjeru utvrđenog činjeničnog stanja u dijelu koji se odnosio na utvrđivanje objektivnog identiteta optužbe“. Nadalje, apelant smatra da su učinjene povrede odredba krivičnog postupka koje se odnose na jednakost stranaka u postupku i zajamčena minimalna prava optuženog u krivičnom postupku, a zbog čega mu je onemogućeno i pravo na odabranu. Po apelantovom mišljenju, Vrhovni sud je neosnovano odbio njegovu žalbu jer je prvostepena presuda neodrživa posebno u dijelu u kom je odlučeno da je kriv, a naročito s obzirom da ne postoji izvornik prvostepene presude u smislu člana 305. ZKP FBiH. Najzad, apelant smatra da u osporenim presudama nisu ponuđena „ispravna objašnjenja“ kod ocijene mogućnosti primjene člana

26. KZ FBiH.

5. Zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi bilo odloženo izdržavanje kazne zatvora prema osporenoj presudi Kantonalnog suda apelant je utemeljio na tvrdnji da ne postoji izvornik prvostepene presude, te na činjenici da je Vrhovni sud propustio pravilno primijeniti član 217. ZKP FBiH prilikom ocijene ovog propusta prvostepenog suda, a zbog čega su za njega nastale štetne posljedice jer je upućen na izdržavanje kazne po „nepostojećoj presudi“. U prilog tvrdnji da ne postoji izvornik presude apelant ističe da postoji audio zapis cijelog postupka izuzev dijela koji se odnosi na objavljivanje presude, te da se objavljena izreka presude i izreka u pismeno izrađenoj presudi Kantonalnog suda razlikuju.

6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

7. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

8. U konkretnom slučaju, apelant predlaže usvajanje privremene mjere zato što smatra da je nezakonito lišen slobode. S tim u vezi apelant navodi da je lišen slobode po „nepostojećoj presudi“ jer, po njegovom mišljenju, izreka pismeno izrađene presude nije saglasna sa izrekom objavljene presude. Ustavni sud primjećuje da je apelant identičan navod isticao i u postupku pred redovnim sudovima, odnosno da su identični navodi istaknuti i u dijelu navoda iz apelacije koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje i koji se tiču merituma predmeta. S obzirom da su razlozi zbog kojih apelant traži izdavanje privremene mjere identični razlozima koji se tiču merituma apelacije, njihovim uvažavanjem prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri bilo bi prejudicirano odlučivanje o samom meritumu predmeta, a što nije svrha i cilj privremene mjere.

9. Uvažavajući kao nesporno da izdržavanje kazne zatvora za apelanta predstavlja izuzetno tešku situaciju, te imajući u vidu da apelant, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nije ponudio Ustavnom sudu argumente i dokaze koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4849/10 (R. Ž.) | Sudska praksa | Aktio