Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1326/08 (M. P.)
Odluka donesena 21. 12. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1326/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. prosinca 2010. godine, u predmetu broj AP 1326/08, rješavajući apelaciju Milana Prole, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Prole podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-06-000 592 od 11. veljače 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-1543/03 od 26. listopada 2005. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Prole (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, kojeg zastupa Igor Sjerikov, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 5. svibnja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 592 od 11. veljače 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1543/03 od 26. listopada 2005. godine.
2. Apelant je 7. rujna 1990. godine pokrenuo parnični postupak protiv Grada Banjaluka radi naknade štete u iznosu od 79.811,40 tadašnjih dinara, jer mu nije vraćena «rezana drvena građa» koja mu je oduzeta, a prekršajni postupak protiv njega je obustavljen.
3. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-643/02 od 28. siječnja 2003. godine, u ponovnom postupku, obvezan je Grad Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 3.675,53 KM sa zakonskom zateznom kamatom koja će se obračunati od 28. siječnja 2003. godine, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.631,20 KM.
4. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nakon izvršenog uvida u prekršajni spis broj VIII-P-14593/88 utvrdio da je apelant proglašen krivim zato što je 22. svibnja 1988. godine prevozio «rezanu drvenu građu» za koju nije posjedovao urednu dokumentaciju, što proizlazi iz iskaza svjedoka N.M. (inspektora) koji je izjavio da dokumentacija koju je posjedovao apelant nije odgovarala stvarnom stanju, zbog čega je «rezana drvena građa» izuzeta. Prvostupanjskom odlukom u prekršajnom postupku apelantu je izrečena novčana kazna i zaštitna mjera oduzimanja «rezane drvene građe», a drugostupanjskom odlukom preinačena je prvostupanjska odluka tako da je obustavljen prekršajni postupak zbog nastupanja zastare vođenja prekršajnog postupka.
5. Imajući u vidu navedeno, tj. da je prekršajni postupak protiv apelanta obustavljen, a da mu nije vraćena oduzeta «rezana drvena građa» i pored toga što je to apelant tražio u više navrata, Osnovni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev utemeljen.
6. Presudom Okružnog suda broj Gž-1543/03 od 26. listopada 2005. godine žalba tuženog je uvažena, te preinačena presuda Osnovnog suda tako da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Obrazlažući razloge za preinačenje presude, Okružni sud je istakao da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da apelant ima pravo na naknadu štete, u smislu članka 154. stavak 1. i čl. 155. i
172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), budući da je zbog zastare obustavljen prekršajni postupak protiv njega, a «rezana drvena građa» mu nije vraćena.
7. Okružni sud je naveo da je saslušao svjedoka N.M. (inspektor), koji je izjavio da je apelant 22. svibnja 1998. godine prevozio «rezanu drvenu građu», da mu je apelant predočio dokumentaciju koja je istekla 25. prosinca 1986. godine, te da je on protiv apelanta podnio prekršajnu prijavu. Dalje je navedeno da je apelant u prvostupanjskom prekršajnom postupku proglašen krivim zato što je prevozio «rezanu drvenu građu» bez potrebne dokumentacije, odnosno da je počinio prekršaje iz članka 8. stavak 2. i članka 38. Zakona o šumama, kojim je propisana zabrana preprodaje šumskih sortimenata, odnosno da drvo kada se otprema iz šume ili stavlja u promet mora biti obilježeno i snabdjeveno otpremnim iskazom. Okružni sud je zaključio da je apelant postupao suprotno Zakonu o šumama, odnosno da šteta koju je on pretrpio nije u uzročnoj vezi sa postupanjem tuženog, te da rješenje kojim je obustavljen prekršajni postupak ne veže sud u parničnom postupku.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 592 od 11. veljače 2008. godine odbijena je apelantova revizija. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je odluka Okružnog suda pravilna jer, u smislu članka 172. ZOO-a, pravna osoba odgovara za štetu koju njezin organ prouzrokuje trećoj osobi u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. Dakle, za naknadu štete potrebno je da se ispune dvije zakonske pretpostavke; da je štetu učinio organ pravne osobe i da je učinjena nezakonitim postupanjem organa pravne osobe. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je svjedok N.M. (inspektor), kao organ tuženog, prilikom inspekcijskog pregleda privremeno oduzeo drvenu građu zato što apelant nije posjedovao potrebnu dokumentaciju. Kako je Zakonom o šumama propisano da fizičke osobe mogu šumske sortimente staviti u promet sa propisanom dokumentacijom, Vrhovni sud je zaključio da je apelant postupao suprotno Zakonu o šumama, odnosno da u radnjama organa tuženog nema nezakonitog postupanja, u smislu odredaba Zakona o šumama, te da, s tim u vezi, apelant nema pravo na naknadu štete, u smislu članka 172. ZOO-a.
9. Apelant navodi da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant nalazi u postupanju drugostupanjskog suda koji je vodio prekršajni postupak, a odredbom članka 284. ranijeg Zakona o prekršajima, koji je bio na snazi u vrijeme vođenja prekršajnog postupka, propisano je da prekršajni postupak može voditi samo sud za prekršaje. Dalje je navedeno da je, u smislu članka 43. važećeg Zakona o prekršajima, jasno određeno da se zaštitne mjere izriču uz kaznu, tj. da ne mogu postojati samostalno, što Okružni i Vrhovni sud nisu uzeli u obzir, tj. zanemarili su činjenicu da kazna ne postoji, odnosno da je prekršajni postupak okončan u apelantovu korist. U prilog svojim navodima, apelant je ukazao na stav Vrhovnog suda prema kojem «osoba kojoj su u prekršajnom postupku oduzete stvari (zaštitna mjera), a postupak je zbog zastare obustavljen, može tražiti povrat stvari, odnosno naknadu štete u parničnom postupku».
10. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je istakao da nisu utemeljeni apelantovi navodi. Pojašnjavajući navedeno, Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da se apelant neutemeljeno pozivao na njegov stav u vezi sa vraćanjem oduzetih stvari u prekršajnom postupku prilikom obustave postupka zbog zastare jer to ne znači istodobno da će biti utemeljen tužbeni zahtjev u parničnom postupku nego da to ovisi o činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava.
11. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da, kako apelant nije dokazao da su ispunjenje dvije zakonske pretpostavke da bi se tuženi obvezao da mu naknadi štetu, tj. da je štetu učinio organ tuženog i da je to učinjeno nezakonitim postupanjem organa pravne osobe u vezi sa obavljanjem njegovih funkcija, to mu je odbio tužbeni zahtjev.
12. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase:
Osnovi odgovornosti
Član 154. (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ
Član 172. (1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
13. U Zakonu o šumama («Službeni list SRBiH» br. 11/78, 18/78, 19/78 i 12/87) relevantne odredbe glase:
Član 8.
Zabranjeno je građanima da vrše preprodaju šumskih sortimenata.
Član 38.
Kada se drvo otprema iz šume ili stavlja u promet mora biti obilježeno i snabdjeveno otpremnim iskazom.
Otpremni iskaz sadrži naročito zapreminu i vrstu sortimenata po vrstama drveta, način obilježavanja i datum otpreme.
Član 85. Privremeno oduzimanje drveta (zapljena) posječenog bez prethodne doznake ili pribavljenog na drugi protupravan način, kao i drveta čiji se promet obavlja bez otpremnog iskaza vrše: čuvari šuma, šumarski inspektori i radnici milicije.
14. U Zakonu o prekršajima («Službeni list SRBiH» broj 19/86) relevantne odredbe glase:
Član 41.
Zaštitne mjere izriču se uz kaznu.
Član 271. Lice kome je u prekršajnom postupku neopravdano izrečena novčana kazna, mjera oduzimanja imovinske koristi ili zaštitna mjera oduzimanja predmeta, ima pravo na povraćaj plaćene novčane kazne, povraćaj oduzete imovinske koristi, povraćaj predmeta ili novčane vrijednosti oduzetog predmeta […].
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
17. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje, odnosno primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno je li prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
18. Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a Ustavni sud ta obrazloženja ne smatra proizvoljnim u odnosu na tužbeni zahtjev koji je podnio apelant. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.
19. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović