Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1339/08 (M. G.)

Odluka donesena 21. 12. 2010.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stjecanje bez osnova
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1339/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 12. 2010.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine, u predmetu broj AP 1339/08, rješavajući apelaciju Merima Galijatovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Merima Galijatovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000035 od 22. januara 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-GŽ-06-001387 od 11. oktobra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Merim Galijatović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Dušan Tomić, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000035 od 22. januara 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-GŽ-06-001387 od 11. oktobra 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-401/05 od 17. aprila 2006. godine naloženo je tuženoj Federaciji Bosne i Hercegovine – Vladi Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu isplati iznos od 757.000 KM na ime ostatka neisplaćene javne nagrade. Istom presudom je odbijen protivtužbeni zahtjev tužene kojim je tražila da se apelant obaveže da joj isplati iznos od 243.000 KM. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je tužena 8. i 9. oktobra 1999. godine, putem sredstava javnog informisanja, objavila javnu nagradu u iznosu od 1.000.000 DEM za informacije na osnovu koji se može podići optužnica protiv lica koja su odgovorna za ubstvo Joze Leotara, bivšeg zamjenika ministra unutrašnjih poslova. Sud je dalje naveo da je utvrđeno da je Kantonalno tužilaštvo Sarajevo 9. marta 2001. godine, u predmetu broj KT-

111/00, podiglo optužnicu protiv šest lica za krivično djelo terorizma u slučaju «Leotar», te da je apelant u tom predmetu imao status zaštićenog svjedoka. Također, sud je naveo da je utvrđeno da je pravosnažnom Presudom Vrhovnog suda broj Kž-320/03 od 15. januara 2004. godine potvrđena prvostepena presuda kojom su svi optuženi oslobođeni od optužbe za predmetno krivično djelo. Sud je dalje naveo da je utvrđeno da je apelantu u periodu od 27. aprila 2001. godine do 10. oktobra 2003. godine na ime javno obećane nagrade isplaćen iznos od 243.000 KM, dok mu preostali dio od 757.000 KM nije isplaćen.

3. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev apelanta za isplatu preostalog dijela javno obećane nagrade, budući da je u konkretnom slučaju postignut željeni cilj zbog kojeg je javno objavljena nagrada. Naime, Općinski sud je naveo da je apelant pružio određene informacije o slučaju «Leotar», koje su kao osnovane potvrđene od tužilaštva i suda u istražnom postupku, te koje su zajedno s drugim dokazima doprinijele podizanju optužnice protiv određenih lica. Stoga je Općinski sud zaključio da apelantu pripada pravo na isplatu preostalog dijela javno obećane nagrade shodno odredbama čl. 229. i 231. Zakon o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S obzirom na to, Općinski sud je naveo da su neosnovane tvrdnje tužene da se apelant u konkretnom slučaju neosnovano obogatio za iznos od 243.000 KM, koji mu je ranije isplaćen na ime javno obećane nagrade.

4. Odlučujući o žalbi tužene protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio presudu broj 009-0-Gž-06-001 387 od 11. oktobra 2006. godine kojom je žalba uvažena, pa je prvostepena presuda preinačena tako što je odbijen tužbeni zahtjev apelanta, a usvojen protivtužbeni zahtjev tužene te je naloženo apelantu da isplati tuženoj iznos od 243.000 KM sa zakonskim zateznim kamatama uz naknadu troškova postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da u predmetnom spisu ne postoji izvorni tekst javno obećane nagrade, a da «tekstovi iz novina ne mogu poslužiti kao dokaz u predmetnom postupku». S obzirom da nedostaje tekst javno obećane nagrade, Kantonalni sud je naveo da se ne može sa sigurnošću utvrditi da li je podizanje optužnice u konkretnom slučaju predstavljalo uslov za ispunjenje javno obećane nagrade. Pored toga, Kantonalni sud je istakao da podignuta optužnica u konkretnom slučaju nije dovela do otkrivanja počinilaca i nalogodavca, budući da su sva optužena lica oslobođena od optužbe. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi iz člana 229. u vezi sa članom 231. ZOO-a da se apelantu isplati iznos od 757.000 KM. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je nesporno da je apelantu isplaćen iznos od 243.000 KM, ali da taj iznos apelantu nije isplatila tužena, niti je dala nalog da se apelantu isplati navedeni iznos. Pri tome, Kantonalni sud je istakao da je nesporno da je tužena prebacila 500.000 KM na transakcijski račun Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu Federalni MUP), ali da je isplata sa računa izvršena bez odluke i naloga tužene. Po mišljenju Kantonalnog suda, očigledno je da su ministar Federalnog MUP-a i predstavnici međunarodne zajednice pogrešno procijenili i prerano zaključili da je podizanjem optužnice ispunjen uslov za isplatu javno obećane nagrade, jer svako podizanje optužnice ne dovodi do osuđujuće odluke. Budući da apelant nije ispunio uslove iz čl. 229. i

231. ZOO-a, Kantonalni sud je naveo da je apelant stekao bez osnova iznos od 243.000 KM. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da je apelant dužan da vrati tuženoj navedeni iznos shodno odredbama člana 210. stav 4. ZOO-a.

5. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji apelanta, donio Presudu broj 070-0-Rev-07-000 035 od 22. januara 2008. godine kojom je revizija djelimično uvažena, pa je drugostepena presuda preinačena tako što je žalba tužene protiv prvostepene presude u dijelu u kojem je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu odbijena i prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena. U preostalom dijelu revizija je odbijena. U vezi sa apelantovim revizionim navodima kojim je osporavao stav Kantonalnog suda u odnosu na pitanje da li je ponudio relevantni dokaz o osnovanosti svog tužbenog zahtjeva, odnosno izvorni tekst javno obećane nagrade, Vrhovni sud je zaključio da je na apelantu bio teret dokazivanja činjenica koje se odnose na sadržaj radnje određene u javnom obećanju nagrade. Naime, iz same tužbe kao i odgovora na tužbu se vidi da je među strankama sadržina radnje javno obećane nagrade bila nesporna, s obzirom je tužena to priznala u odgovoru na tužbu - i da se odnosila na informacije o počiniocu i nalogodavcu terorističkog akta ubistva Joze Leotara, zamjenika federalnog ministra unutrašnjih poslova. Dakle, sam sadržaj radnji određenih u javno obećanoj nagradi, kako nije bio sporan strankama, nije ni morao biti dokazivan shodno čl. 125. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Međutim, kako je prvostepeni sud, suprotno pravilu iz navedene zakonske odredbe, našao da je sadržaj radnji u javno obećanoj nagradi, koju je trebao da izvrši ispunitelj, bilo davanje informacija o učiniocu i nalogodavcu terorističkog ubistva Joze Leotara, do podizanja optužnice, čime je sadržaj radnje u prvostepenoj presudi neosnovano izmijenjen, to je po ocjeni Vrhovnog suda pravilno Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud povrijedio odredbu o teretu dokazivanja iz čl. 123. u vezi s čl. 125. st.1. i 2. i čl. 126. ZPP-a, kada je bez izvođenja relevantnih dokaza utvrdio sadržaj radnji javno obećane nagrade tako da se radnja odnosila na davanje informacija koje će dovesti do podizanja optužnice.

6. Vrhovni sud je naglasio da je kod primjene instituta javno obećane nagrade iz člana 299. ZOO bitno utvrditi koje radnje ili željeni uspjeh ili rezultat treba postići da bi se ispunilo obećanje. Vrhovni sud je zaključio da je cilj i svrha javno obećane nagrade u predmetnom slučaju bilo nagrađivanje za informaciju onom licu koja će dovesti do pravomoćne osuđujuće presude u krivičnom postupku, o počiniocu i nalogodavcu terorističkog akta ubistva Joze Leotara, tadašnjeg zamjenika federalnog ministra unutrašnjih poslova. Dalje, Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužena, kao neko ko je obećao javno nagradu, isplatio apelantu, kao davaocu informacija, određena novčana sredstva preko Federalnog MUP-a i to sa računa koji je bio otvoren za isplatu javno obećane nagrade. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da se prelazak imovine s tužene na apelanta zasnivao na javno obećanoj nagradi kao pravnom poslu, koji po svojoj prirodi predstavlja jednostrani pravni posao sve dok se ne pojavi lice (povjerilac) koji ispunjava uslove iz javno obećane nagrade. Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju apelant pojavio s informacijama koje su prema ocjeni tužene (odnosno ocjeni njenih ovlaštenih lica) ispunjavale uslove predviđene javno obećanom nagradom. Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 211. ZOO-a, kojima je propisano da onaj ko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo da traži vraćanje, izuzev ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbjegao prinudu. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužena znala da krivični postupak protiv optuženih nije bio pravosnažno završen u vrijeme kada je vršila isplatu, a da pri tome nije zadržala prava na vraćanje isplaćenog dijela javno obećane nagrade u slučaju donošenja oslobađajuće presude. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je uvažio žalbu tužene protiv prvostepene presude u dijelu u kojem je odlučeno o protivtužbenom zahtjevu i kada je naložio apelantu da isplati tuženoj navedeni novčani iznos.

7. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant smatra da je Vrhovni sud, odlučujući o osnovanosti njegovih revizionih navoda, očigledno proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo, te da mu, kako je po njegovom mišljenju pravilno odlučio Općinski sud, pripada pravo da mu se u cijelosti isplati javno obećana i zaslužena nagrada.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U kontekstu ispitivanja dopustivosti apelacije, a u vezi s apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da je već odlučivao o pitanjima koja su pokrenuta predmetnom apelacijom odlučujući o apelaciji kojom je tužena Vlada FBiH osporavala istu Presudu Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-

000035 od 22. januara 2008. godine u svojoj Odluci AP 1161/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti od 26. i 27. novembra 2010. godine, objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). Naime, Ustavni sud je u citiranoj odluci, odlučujući o navodima apelacije tužene podnesene protiv iste odluke Vrhovnog suda koja je osporena i u ovoj apelaciji, a u vezi s ocjenom Vrhovnog suda o osnovanosti apelantovih revizionih navoda, između ostalog, zaključio da obrazloženje osporene presude zadovoljava standarde prava na pravično suđenje. Ustavni sud je zaključio da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud nije smatrao proizvoljnim. S tim u vezi, u navedenoj odluci je zaključeno da u vezi s apelacionim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelacija sadrži «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga je Ustavni sud zaključio da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. S obzirom da se i u predmetnom slučaju apelacija odnosi na ista činjenična i pravna pitanja, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje, nego se u odnosu na povredu tog prava poziva na obrazloženje i razloge date u Odluci broj AP 1161/08, jer se ti razlozi u cijelosti odnose i na ovu odluku.

12. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1339/08 (M. G.) | Sudska praksa | Aktio