Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1365/08 (K. Š.)
Odluka donesena 21. 12. 2010.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni odnos
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1365/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 12. 2010.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 21. decembra 2010. godine u predmetu broj AP 1365/08, rješavajući apelaciju Krunoslava Špeca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Krunoslava Špeca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000097 od 26. februara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž-790/05 od 17.
novembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P- 550/03-I od 10. marta 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Krunoslav Špec (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa ZOU Sesar-Čurić-Miletić iz Mostara, podnio je 9. maja 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000097 od 26. februara 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-790/05 od 17. novembra 2005. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-550/03- I od 10. marta 2005. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-550/03-I od 10. marta 2005. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je on (apelant) zapovjednik satnije atomsko-biološko-hemijske odbrane (u daljnjem tekstu: ABKO) pri hrvatskoj komponenti Vojske Federacije BiH (u daljnjem tekstu: VFBiH), te da se naloži Federaciji Bosne i Hercegovine - Federalnom ministarstvu odbrane (u daljnjem tekstu: tužena) da ga rasporedi na odgovarajuće radno mjesto i isplati mu pripadajuće plaće u iznosu od 1.104,00 KM, počevši od 1. maja 1998. godine pa do isplate, sa zakonskom zateznom kamatom za svaki pojedinačni obrok počevši od dospijeća pa do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naglasio da je temeljem brojnih provedenih dokaza (saslušanjem apelanta i tužene u svojstvu parničnih stranaka, materijalno-finansijske dokumentacije, finansijskog vještačenja i dr.) utvrdio da je apelant na početku ratnih djejstava na području grada Mostara radio na poslovima atomsko-biološko-hemijske odbrane za područje Mostara i šire, te da je u formiranju ove jedinice (ABBKO), pored njega, sudjelovao Stožer Civilne zaštite tog područja. Također je utvrdio da je apelant od 19. maja 1992. godine, zajedno sa formiranim postrojbama HVO-a, radio kao zapovjednik ove postrojbe sve do potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma 1995. godine, te da je na osnovu „sklopne knjige“, shodno aktu od 21. oktobra 1995. godine, nastavio raditi na istom radnom mjestu. Sud je, također, naveo da je „sklopna knjiga“ usvojena 10. marta 1997. godine, te da je, prema prijedlogu za raspored od 31. decembra 1996. godine, apelant trebalo da bude postavljen na dužnost zapovjednika satnije. Međutim, apelant nije postavljen na dužnost zapovjednika satnije, pa je nastavio raditi iste poslove do 20. maja 1998. godine, kada je došlo do reorganizacije u vojsci. Sud je, također, naveo da je uvidom u izvještaj Sektora za pravne poslove FMO broj 04-34-1-2633/03 od 10. novembra 2003. godine utvrdio da apelant nije bio zaposlenik FMO, a uvidom u izvještaj Sektora za materijalno-finansijsko poslovanje FMO broj 13-01-2843/03 od 12. septembra 2003. godine utvrdio je da apelant nema prijavu (M-1) kod Federalnog zavoda MIO Mostar. Također je utvrdio da apelant, nakon reorganizacije u vojsci, nije dobio rješenje o postavljenju iako je do tada primao plaću, te da mu je nakon 20. maja 1998. godine prestala isplata plaće. Dalje, apelant nije dobio pismeni akt o prestanku radnog odnosa, niti je stavljen na raspolaganje bilo kojoj vojnoj organizaciji, nego mu je usmeno saopćeno da on i ostali koji su bili u navedenoj postrojbi nisu na platnom spisku.
4. Općinski sud je istakao da među strankama nije sporno da ABKO, kao rod Vojske Federacije BiH, postoji kod tužene, kao što je to propisano članom 40. Zakona o odbrani Federacije BiH («Službene novine FBiH» broj 15/96). Međutim, članom 202. citiranog zakona je propisano da na «službenike i radnike u Ministarstvu odbrane primjenjuju se propisi koji važe za službenike i radnike organa Federacije ako ovim zakonom nije drugačije određeno». Sud je dalje naveo da je, prema Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH, Zakona o radu i ranijem Zakonu o radnim odnosima, jasno propisan način zasnivanja radnog odnosa, i to zaključivanjem ugovora o radu između poslodavca i zaposlenika, te da se radni odnos zasniva danom stupanja na rad na osnovu konačnog rješenja o zasnivanju radnog odnosa. Pošto apelant tokom postupka nije u tom pravcu pružio validan dokaz na osnovu kojeg bi sud utvrdio da je apelant zasnovao radni odnos kod tužene, sud je zaključio da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan. Sud je, također, naglasio da nije sporno da je apelant primao plaću dok je radio, te da je nakon 20. maja 1998. godine, kada je posljednji dan radio, tužena prestala sa isplatama plaća apelantu. Sud je istakao da je apelantov angažman (faktički rad) plaćan dok je obavljao poslove i zadatke u ABKO hrvatske komponente Vojske, ali nikada nije dobio rješenje o zasnivanju radnog odnosa, niti rješenje o rasporedu, kao ni rješenje o prestanku radnog odnosa kod tužene, pa štedna knjižica i platne liste koje je apelant prezentirao u dokazne svrhe samo potvrđuju da je apelant primao plaću za faktički rad dok ga je obavljao.
5. Presudom Kantonalnog suda broj Gž-790/05 od 17. novembra 2005. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je obrazložio da je prvostepeni sud utvrdio sve relevantne činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo, te za svoju odluku dao jasne i valjane razloge koje u cijelosti prihvata i ovaj sud. Kantonalni sud je naveo da je članom 15. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave u Federaciji BiH propisano da se u organima uprave radni odnos zasniva na temelju rješenja o prijemu u radni odnos i rasporedu na određeno radno mjesto. Kantonalni sud je, također, naveo da je takva obaveza bila propisana i članom 243. stav 2. Zakona o državnoj upravi («Službeni list RBiH» broj 8/90), koji je bio na snazi u vrijeme kada je apelant radio u postrojbama HVO-a. Kantonalni sud je istakao da među strankama nije sporno da tužena nije donijela rješenje o zasnivanju radnog odnosa sa apelantom, niti rješenje kojim ga raspoređuje na određeno radno mjesto, kao ni rješenje kojim ga preuzima iz jedinica HVO-a. Kantonalni sud je naveo da apelant nije dokazao da je zasnovao radni odnos ni u tijelima organa uprave HRHB na način kako je to predviđeno zakonskim odredbama, jer tokom postupka nije priložio rješenje o zasnivanju radnog odnosa izdato od organa uprave HRHB. Pošto se radni odnos u organima uprave zasniva i prestaje samo na temelju rješenja, kao pojedinačnog akta zasnovanog na zakonu, bez postojanja takvog rješenja kao konstitutivnog akta nema osnova da se utvrdi da je apelant zasnovao radni odnos kod tužene, pa nema ni obaveze tužene da apelanta rasporedi na određene poslove, niti da mu isplati plaće od vremena kada je prestao raditi. Prema ocjeni ovog suda, činjenica da je apelant radio i primao plaće kod tužene sve do 25. marta 1998. godine ne daje pravo apelantu da na temelju takvog rada (faktičkog), a bez rješenja o zasnivanju radnog odnosa, uspostavi radni odnos.
6. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000097 od 26. februara 2008. godine apelantova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda je odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja nesporna činjenica da tužena nije donijela rješenje o zasnivanju radnog odnosa sa apelantom, kao ni rješenje o raspoređivanju na određene poslove, niti rješenje kojim ga preuzima iz jedinica HVO-a. Vrhovni sud je ocijenio da je drugostepeni sud, primjenom člana 15. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH, izveo pravilan zaključak da nije bilo osnova da se udovolji apelantovom tužbenom zahtjevu. Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi donijeli pravilnu i zakonitu odluku, te da su razlozi koje su dali u obrazloženju svojih odluka kao valjani prihvatljivi i za ovaj sud.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što su redovni sudovi pogrešnom ocjenom dokaza pogrešno utvrdili činjenično stanje, te pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant je istakao da je nesporna činjenica da je u određenom vremenskom periodu, koji je preciziran osporenim presudama, obavljao poslove zapovjednika satnije ABKO, te da je za svoj rad uredno primao novčanu naknadu-plaću. Također, ističe da rad u dužem vremenskom periodu sa novčanom naknadom (koja se utvrđuje prema poznatim koeficijentima) nije naknada za faktički rad, nego plaća zaposlenika koji je raspoređen na određene poslove. Dalje, navodi da, ako «presuda postane pravomoćna», ozakoniće se nezakonito postupanje tužene, koja je prešla preko obaveze da odluku o rasporedu formalizira u rješenje o zasnivanju radnog odnosa.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, prema njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešnom ocjenom dokaza nepravilno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav
1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke i dali razloge za primjenu relevantntnih odredbi materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Redovni sudovi su, pozivajući se na relevantne odredbe člana 15. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, jasno istakli da se radni odnos zasniva na osnovu rješenja o prijemu u radni odnos i rasporedu na određeno radno mjesto, te da bez postojanja takvog rješenja, kao konstitutivnog akta, nema osnova da se utvrdi da je apelant zasnovao radni odnos kod tužene, te shodno tome ni da se rasporedi na određene poslove, niti da mu se isplate plaće od vremena kada je prestao raditi. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka.
12. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović